GLAVNE TEME

MA KOGA U EUROPI ZANIMA NEKAKAV JERGOVIĆ

18. siječnja, 2013.

Akademik Ivan Aralica u seriji razgovora za portal Tjedno

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Akademik Ivan Aralica je zbog politike podjednako osporavan i uzdizan. Njegovo obimno književno djelo tek će budući naraštaji objektivno staviti na mjesto koje mu pripada, a to je po meni vrh vrhova u povijesti hrvatske književnosti. U današnje vrijeme, kad su glave još vruće,  objektivan stav se ne nudi, posebice ne na lijevoj strani političkog spektra, gdje su mu osporavali, čak,  ikakvu literarnu i umjetničku vrijednost, a kamoli mjesto među najvećima.

Vrhunac napada doživio je nakon Ambre, jednog od romana s ključem iz ciklusa Sebastianovih priča objavljenog 2001. Tada su uz mnoge novinare, književne kritičare, znanstvene radnike i brojni  pisci vođeni dnevnopolitičkom situacijom ispisali retke za koje mislim da će jednog dana biti samo pokazatelj  kako i najveće veličine u svoje vrijeme mogu biti osporavane i nepriznate.

Ne može se reći ni da je Ivan Aralica ostajao dužan,  polemiku je potpirivao i žestoko uzvraćao sa  svakom svojom novom knjigom, posebno s „Fukarom“  koja je za neke bila najbolnija. Nedavno je izašla najnovija Araličina knjiga „Mentalni komunist“, traktat u kojemu  je opisao kako je pisao Ambru i u kojem je o Stipi Mesiću dopisao ono što u ciklusu Sebastijanovih priča  nije napisao.  

Začudo burne reakcije iz protivničkih redova nisu se ponovile.

Knjiga „Mentalni komunist“ bila je povod ovom razgovoru za portal Tjedno  vođenom u kavani hotela Dubrovnik.  

Koja vam je ovo knjiga po redu?

-Ne znam. Moja sabrana djela koja će objaviti Školska knjiga imat će 36 do 40 svezaka. U sabranim djelima neće biti mojih političkih, pedagoških članaka i književnih studija i recenzija. U mojim sabranim djelima bit će samo moje priče i romani. Svake godine u Školskoj knjizi mi izlazi po šest knjiga. Ove godine trebaju izaći “Ambra”, “Fukara”, “Svetinka”, a kasnije će izaći i ostali romani iz ciklusa “Sebastijanove priče”. Neki kažu da su ti moji romani odlični, neki kažu da nisu, ali bili su u žarištu i izazvali su reakcije od negacija do panegirika. Tekst „Mentalni komunist“ pisao sam iz čisto književnih razloga. Iz bilješki na kraju knjige vidi se da sam to napisao ranijih godina, ali sada sam odlučio to objaviti prije izlaska novog kola mojih sabranih djela jer ta knjiga objašnjava zašto sam pisao te romane. Mom pisanju romana prethodi studija predmeta o kojem ću pisati i koja se može prostirati na deset ili dvadeset i pet godina koliko sam pripremao “Četverored”. Nikad ne pripremam samo jedan roman, nego ih u pripremi imam više. Kad sam pri kraju priprema prelazim na pisanje romana. U trenutku kad završim pisanje romana sve pripreme koje sam godinama vršio, uništavam temeljito. Palim i bacam u stari papir. Pripreme za “Ambru” i “Fukaru” nisam uništio. Očekivao sam burne reakcije i sačuvao sam ih do kraja Mesićeva mandata i u trenutku kad sam to trebao baciti imao sam dilemu, baciti ih ili o tome napisati tekst. Opredijelio sam se za tekst i napisao sam ga za tri mjeseca i još je tri godine stajao. Sada pred četvrto kolo mojih sabranih dijela, kad su na redu “Ambra”, “Fukara “ i “Puž” za objavljivanje, mislio sam sad je vrijeme za objavljivanje i toga teksta.

Zašto vaša nova  knjiga “Mentalni komunist” nije doživjela  napade  kao “Ambra” ili “Fukara”?

-I meni je to jedno od iznenađenja. Nisam očekivao ni da će biti tolika recepcija te knjige. Mislio sam da je Mesić pase tema i da će to izazvati pozornost samu u užem krugu. Iznenadilo me i kako se knjiga odlično prodaje, a iznenadilo me kako već nekoliko tjedana nema reakcija na knjigu ni sa koje strane. To bih mogao tumačiti na različite načine. Protivna strana je već naučila da mi napadima daju reklamu. Postoji i mogućnost da su se iživjeli na Ambri, pa im knjiga o tome kako je nastajala Ambra nije zanimljiva. Isto tako nema reakcija ni s druge strane ili je to samo privremeno. To ćemo tek vidjeti.

Pretpostavljam da ste još jednom predsjedniku na noćnom ormariću. Znate li kakve su reakcije Stipe Mesića?

– Mesić me čita to znam, ali ne želi da se to zna, tako upućuju njegove javne reakcije. Tako je bilo i kad je izašla Ambra, a znam da me čitao i začudilo bi me da me nije čitao i uvidio svoje brojne pogreške. Meni je žalosno da je povodom pravoslavnog Božića održao govor zahvale veličajući čovjeka koji je progonio kršćanstvo u njegovom cijelom spektru. Na dan pravoslavnog Božića veličati Tita je izvan pameti, ali mentalni komunisti obično o religiji ne znaju ništa i osuđeni su da budu u onome u čemu su odgajani.    

U knjizi pišete da je Mesić bio suradnik KOS-a, a jedini dokaz je izjava Aleksandra Vasiljevića, nekadašnjeg šefa te službe. Što ako je Vasiljević slagao, jer nije mi jasno zašto bi  udbaši i kosovci  svog suradnika slali na robiju?

-Često puta imamo iskrivljenu percepciju o udbašima. Oni su bili vrlo rafinirani. Njihova selekcija je bila strogo po intelektualnim sposobnostima. Mogao bih nabrojati nekoliko vrhunskih inetelektualaca koji su završili obavještajnu školu u Beogradu. Neki moji prijatelji školovani u toj školi bili su najbolji mozgovi u mojoj generaciji. Kad je u pitanju igranje različitih igara, udbaši nisu nikako za podcjenjivanje. Mesić je mogao biti u zatvoru baš zato da se prikrije njegova prava zadaća. Udbaši i njihovi suradnici su preživjeli različite faze i sad jako štetno djeluju. Treba ih identificirati.

Knjigu “Mentalni komunist” završavate tako da činite „oniliko koliko“ književno djelo može učiniti“. Krleža je pisao da je književnost jača i od povijesti, a kamoli od politike.

-O tome razni pisci imaju različita mišljenja. Koliko je pisaca toliko je mišljenja. Osobno uvažavam svaki stav od svih tih pisaca. Kad ne bih davao vrijednost književnom djelu, ja ga ne bi ni pisao s tolikim žarom kao što pišem. Koliko god držim do učinka kod čitatelja toliko mi je stalo do onoga koliko to djelo meni samom čini, a čini nešto što bi bilo najbolje usporediti s lijekom. S rasterećenjem. S oslobađanjem duše. Bez književnosti i pisanja ne bih mogao živjeti sam sa sobom.

Premda u knjizi jasno tvrdite da je njegovih deset godina apsolutno deset gorih godina, na boljih kako se zove jedna od Mesićevih službenih biografija. Ipak, napisati knjigu o nekome nemoguće je, a ne odati mu počast. Do sada nije bilo  ozbiljnije dokumetarne i psihološke analize njegovog političkog djela. Je li vam se možda dogodilo nešto suprotno od onoga što ste planirali, pa zato nema žučnih negativističkih reakcija na vašu najnoviju  knjigu?

-Moja knjiga “Mentalni komunist” glorifikacija nije. Ako on to tako doživi onda će mi biti drago. Tvrdim da je zaustavio razvoj demokracije i prosperiteta.  Tih deset godina su došle do kraja. Njihova napetost i koncentracija te mentalne komunističke napetosti je došla do kraja. Prethode nam nova rješenja  Ne znam hoće li biti donesena u jednom eksplozivnom ili mirnom stanju. Želio bih da bude mirno stanje, ali predstoji jedna vrsta lustracije. Ta lustracija neće biti personalizirana kao one koju su provodile Njemačka, Češka… gotovo sve zemlje u tranziciji. Naša lustracija će u ideološkom smislu raščišćavati neke pojmove koji su se prikrili pod činjenicom da personalne lustracije nije bilo.

U knjizi ubojstvo Ive Pukanića povezujete to s Stipom Mesićem.

– Samo opisujem okolnosti.

Što po vama znači danas biti desničar?

-To je vrlo složeno pitanje. Oblikovanje političkih stavova najviše se može tražiti u emotivnom sloju, odgoju i nasljeđu. Kod nas obiteljska situacija ima veliku participaciju u političkom opredjeljenju. Nedvojbeno je desnica stvorila hrvatsku državu, ali kao desničar ne mogu poricati da je i u lijevoj struji bilo državotvornih elemenata. Nije cijela ljevica bila protiv stvaranja hrvatske države. Desnici je najveću štetu nanio Sanader. Nitko kao Sanader nije osramotio desnicu. I za saniranje Sanaderove ere trebat će dosta vremena dok se desnica konsolidira.

Čitate li što piše Miljenko Jergović?

-Ponekad. Upravo sam oko Božića pročitao dvije Jergovićeve novele. Što se tiče literarne strane moje prognoze su bile točne. Jergović je pisac koji može uočiti detalj, taj detalj s literarne strane može biti vrlo zanimljiv i ako se radi o kratkoj formi, pričici od jedne ili dvije stranice onda može izgledati efektno, ali kad pokušava stvoriti veću formu, ne roman, nego i kad pokušava stvoriti novelu onda se već gubi. Ne može stvoriti jednu konzistentnu pripovjedačku strukturu u kojoj bi svaka pojedinost od početka do kraja bila povezana. Nema moć pripovjedačke sinteze, nudi samo moć disperzivnosti, ali od detalja koje uoči ne zna napraviti sintezu. Priča objavljena za Božić u Jutarnjem listu zapravo gopvori o potpunom raspadu njegovog pripovjedačkog tkiva. Drugi moment je što Jergović neprekidno inprocesuira neke svoje opsesije i gura ih posvuda i gdje im je mjesto i gdje im nije mjesto. Neprekidno ponavlja motiv logora i ubijanja, fašizma, ustaštva. U malo teksta toga je mnogo, pa se morate pitati koja je ovo opsesija, što je s ovim čovjekom? Ovi što ga objavljuju, a ne kažu mu: “Jergoviću što to radiš?” Mislim da mu rade medvjeđu uslugu.

Je li mu stalne napade na Hrvatsku  objavljuju, zato što je cijenjen u Europi?

-Ma tko je cijenjen u Europi? To je jedna takva laž, koju su mogli podmetnuti samo oni koji ga tiskaju. Neki izdavač uz pripomoć neke fondacije je tiskao tu njegovu neku knjižicu u nekoliko stotina primjeraka. Neki naručeni novinar je objavio nešto u nekome listu i s time je to završilo. Koga u Europi zanima nekakav Jergović i ono što on piše. On sam je u jednom odgovoru, u nastupu iskrenosti, kad mu je novinar rekao da je poznat u Europi, odgovorio da sudeći po onome što mu dolazi na žiro račun te poznatosti nema. I to mu je dobro bilo.

Jednom prigodom na Frankfurtskom sajmu knjiga na štandu nekog francuskog izdavača vidio sam golemu Jergovićevu fotografiju. Nisam vidio na štandovima stranih izdavača sliku još nekog hrvatskog pisca.

-To znači to što ste rekli, taj jedan izdavač je jedan izdavač.  Ovo govorim na osnovu svoje poznatosti u Europi. Po broju stranica u Njemačkoj  sam objavio najmanje tri-četiri puta više nego Jergović. Kad objavite “Duše robova”, “Put bez sna” i nekoliko takvih romana to je mnogo stranica. A što mi znači sve to što je objavljeno?

Vi pričate što mislite  dok ostali pisci jedan prema drugome imaju klijentelistički pristup. Posebno se boje Jergovića. Koliko vam je vaša osamljenost protiv čopora kako nazivate književnike s druge ideološke strane pomogla da ste još više na vrhu?

-Oni su samo seizmografi  uspjeha mojih knjiga kod publike. Koliko će po meni pasti uboda i šiba, toliko će knjiga izazvati odjek. Kad pročitaju knjigu odmah mi kažu koliko ću batina dobiti. Nije da se ne zamislim nad tim. U vrijeme komunizma kad sam objavljivao “Okvir za mržnju” i kad sam za vrijeme Mesića objavljivao “Ambru” bilo je posebno teško, ali kad bih podlegao pritiscima izdao bih sebe. Sve uvrede i patnju mogu preživjeti, ali nikako ne bih mogao preživjeti da ne kažem što mislim.

Gledate li Sulejmana Veličanstvenog?

-Da. Što se tiče same serije kao gledatelj sam u privilegiranoj poziciji jer znam tu građu, ali sam i u izuzetno nepovoljnoj situaciji jer se prema tome moram odnositi vrlo kritično. Kad sam u davne dane, nakon ’71,  išao pisati na tu temu, sanjao sam jedan san i tako su nastali  “Psi u trgovištu”. Sanjao sam da prolazim kroz jedan grad i da svi psi skaču na mene. Taj san je otprilike bio preslik onoga što sam doživljavao nakon ’71. godine. Idući putem  naše povijesti, Sigeta, Nikole Jurišića, Nikole Zrinskog, Mehmed Paše Sokolovića i Rusem paše Opurevića, koji je bio Hrvat, zvali su ga Uš,  i koji će uskoro i u seriji napraviti najveće zločine, tim putem došao sam do Sulejmana i on mi se učinio najbližim Titu. Tako sam počeo pisati “Pse u trgovištu”. Sulejman je savršeno izučio tehniku vladanja, poslije njega na toj razini su je izučili samo komunisti. Komunistička grupacija ni o čemu nije toliko mislila kao kako uzeti vlast. Sad tek dolaze stravične scene kad će Sulejman početi ubijati sve oko sebe kao Tito, Đilasa, Rankovića, Savku i Tripala koje je sam proizveo. Titova shema vladanja bila je vrlo jednostavna, stvarao je mlade grupacije, a kad su mladi porasli onda ih je smjenjivao, da bi uzeo mlađe od njih, kad bi mlađi stasali onda je likvidirao njih.

Nedavno je Jovanka izjavila da je Tito volio žene kao Sulejman. Zar Sulejman nije bio naklonjen samo Hurem?

-Sulejman je bio sultan koji harem gotovo nije konzumirao. Haremske žene kad bi bile konzumirane udavane su za druge turske velikaše, ali su bile razdjevičene. Sulejmanove haremske žene su bile udavane i kao djevice. Sulejman je za naše pojmove bio vrlo rafiniran gospodin. Dobro je pisao, a  i njegov sin Mustafa je bio dobar pjesnik. Sapunica o Sulejmanu je samo jedan od klišeja po kojem snimaju te serije. Turci u ovom trenutku imaju na programima svojih studija sto sapunica, od toga mi gledamo dvije-tri koje su zanimljive dok se klišeji ne istroše. Kad se klišeji istroše, onda unaprijed znate što će se dogoditi i interes počinje padati.

Pisali ste o bivšim hrvatskim predsjednicima. Kako bi opisali sadašnjeg?

-Ivo Josipović je emocionalno vezan uz komunistički mentalitet. Teretidarno je nasljedio taj mentalitet  i u nizu svojih istupa to daje do znanja, ali pokazuje i jedan racionalni otklon od toga. Izvanredno je reagirao kod dočeka generala i bilo je za očekivati da će Mesić na njegove reakcije reagirati negativno jer to jest čin koji ga distancira od Mesića. Čak se distancira i od drugog velikog antifašista, Milorada Pupovca.

U knjizi “Mentalni komunist” političke protagoniste dijelite na političare i državnike. Spada li predsjednik Josipović u kategoriju državnika?

–Dosadašnjim svojim djelima u kategoriju državnika ne može se ubrojiti. Nema još ni jedno veliko državničko djelo.

Što mislite o predsjedniku i kolegi profesoru kao umjetniku?

– Nisam stručnjak za glazbu. Nisam imao ni prilike slušati predsjednikovu glazbu.

Možete li ovakvu knjigu kakvu ste napisali o Mesiću napisati o Tuđmanu?

-Mislim kad se sve sabere što sam napisao o Tuđmanu, osobito u romanu “Život nastanjen sjenama”, da sam to već napravio.

Neki su vas zvali Tuđmanov Maksim Gorki, neki Tuđmanov Krleža ili Mile Budak. Koliko vam je vezanost uz Tuđmana pomogla, a koliko udaljila od prave  valorizacije vašeg golemog književnog opusa?

– Kao čovjek i pisac mogu reći da me je Tuđman samo obogatio. Začuđujuće je koliko je Tuđman poznavao književnost, osobito romane. Uostalom mi smo se i upoznali preko književnosti 1987., kad sam objavio “Okvir za mržnju”. Jedne večeri me nazvao, osjetio je da taj moj roman tangira komunistički mentalitet. Najstrašnije je  što je komunizam baziran na mržnji.