Drugo izdanje knjige “Porijetlo Hrvata-Genetički dokazi autohtonosti” Ivana Jurića
Napisao: Ivan Raos
Upravo se ovih dana pojavila nanovoobjavljena dopunjena knjiga Ivana Jurića Podrijetlo Hrvata – Genetički dokazi autohtonosti – II dopunjena naklada. Objavljena je u nakladi Ogranaka Matice hrvatske Vinkovci, a prodaje se na kioscima Tiska i prodavaonicama Znanja diljem Hrvatske. Prvu nakladu knjige objavila su dva nakladnika (Institut Ivo Pilar i Nova stvarnost 2011.), i vrlo brzo je rasprodana – iako se prodaja odvijala u nekoliko knjižara.
Ova druga naklada iste knjige (2013.) sadržajno nije promijenjena ali unešeni su predgovori (šestorice autora različitih struka) koji knjizi daju stručnija i pouzadnija tumačenja zaista zahtjevnih znanja o značenju i dosegu genetičkih spoznaja na području znanstvenih djelatnosti autora. Predgovore su napisali zaista vrsni i ugledni kompetitivni hrvatski znanstvenici: hrvatski akademik Franjo Šanjek, prof. dr. sc. Vlado Šakić, prof. dr.sc. Ferdo Bašić, prof. Nikola Debelić dr. dr. h. c., prof.dr.sc Vladimir Goss, i autor opsežnih istraživanja o autohtonosti Hrvata dr. Ivan Mužić, i autor Jurić. Autor Jurić želio je da predgovor napiše još i sveučilišni nastavnik Neven Budak (savjetnik predsjednika Vlade Milanovića za znanost), a koji je zbog mnogih obveza odbio takvu mogućost.
PREKO GENA, JEZIKA I KULTURE
Predgovori u knjigu unešeni su i objavljeni u cjelosti baš kakve su autori napisali bez ikakvih promjena. Iskusni hrvatski povjesnik Nikola je Debelić svojim predgovorom uvjerljivo nastojao odgovoriti na pitanje: Može li autohtonost Hrvata utjecati na mišljenje stranaca o nama? A ravnatelj Ivo Pilar instituta Vlado Šakić odlučno se izrazio ustvrdivši da je ljudska populacija svoju genetsku raznlikost ostvarila preko gena, jezika i kulture. Ugledni Vladimir je Goss pokušao predočiti razdoblje od 6. do 8. stoljeća – navedeći pritom utjecaje koji bi eventualno dokazali doseljavanje Slavena. A autor knjige Jurić svojim je izvidima i analizama u knjizi i svom predgovoru zalazio u pojedina područja znanosti došao do zaključka da na području jezika, mitologije i povijesti umjetnosti zapravo prevaladava “uvjerenje” koje se održava bez ikakvih argumenata nadalje a nije znanstveno ničim podkrijepljeno. Zapravo kako može ikakav (izmišljeni) fenomen održavati se, a iako je nastajao bez (dokaza) činjenica i argumenata – psebno danas takvog što se može održavti u znanosti – kao ne dodirljivo?!
Jedno je sigurno da postojanja bilo kakvog a kamo li velikog utjecaja s nekog (ne)definiranog područja, bilo Slavena ili Praslavena uopće nije bilo nikad, pa niti u jednom razdoblju prošlosti, a koji bi eventualno uz sve bili i navodno donešeni doseljavanjem tijekom seobe naroda.
Sve u svemu predgovor profesora Gossa može biti zanimljiva podloga budućim raspravama čak i iz više razloga, zato jer genetička otkrića pokazuju da uopće nije bilo nikakvog a kamo li velikog doseljavanja i, da seobe naroda uopće nije bilo.
Predgovore navedene šestorice autora u svomu je predgovoru prof. Jurić prikazao kao “zapažanja o uradcima koji su mi se činili značajnim, a objavljeni su nakon pisanja moje knjige.”
HAPLOGRUPA R1a
U svom predgovoru naglašivo ističe Jurić bitnim – smatra članak srpskih autora objavljen skupno s autorima iz SAD, pod naslovom: „High levels of Paleolithic Y-chromosome lineages characterize Serbia“. (Visoke razine paleolitičkih loza Y-kromosoma obilježja su Srbije“). Očito su autori smatrali bitnim čak u naslovu istaknu rezultat istraživanja koji pokazuje da je većina predaka današnjih Srba već u paleolitiku bila na području Srbije. Jurić misli da je još jedan navod u radu bitan, a to je odgovor na pitanje: Kad se na područje Srbije doselilo stanovništvo s haplogrupom R1a? A “Haplogrupu R1a nazvao je slavenskom, jer je glavno obilježje istočnih pa i zapadnih naroda koji govore slavenskim jezikom. Autori ovoga rada smatraju da je haplogrupa R1a, na područje Srbije pristizala u tri navrata, od 18000. do 12000. i od 3000. do 1000. godina prije Krista i, između 5. i 7. stoljeća tjekom razdoblja seobe naroda. Može se reći da rezultati u tome radu pokazuju da je moglo biti vrlo malo doseljenika populacije koju se nazivalo Slavenima, jer autori smatraju da se veliki dio slavenske haplogrupe R1a doselio u paleolitiku između 18000 i 12000 godine prije Krista. Bez takvog tumačenja u Srbiji bi paleolitičkih Y-kromosom loza bilo ispod 50% (možda oko 43%), a s paleolitičlim doseljenicima slavenske haplogrupe autori navode 58% paleolitičkih loza.
Za tumačenje doseljavanja haplogrupe R1a u Panoniju vrjedna su najnovija istraživanja u Mađarskoj. Očito je u Budimpešti organiziran vrhunski laboratorij za genetička istraživanja jer je na osnovu analiza u tomu laboratoriju objavljen rad u kojem su oznanjena nova otkrića u diversifikaciji na Y-kromosomu – istražuju varijabilnost R1a haplogrupe kod raznih naroda i skupina od Mongolije i Indije sve do Mađarske, da bi došli do spoznaja o genetičkom podrijetlu vlastitog naroda. Iako istraživanja u Mađarskoj trabala bi dati precizne odgovore o migracijama iz euroazijskih stepa na područje zapadno od Karpata čini se da su nove spoznaje o R1a haplogrupi u mnogo čemu podržale stajališta Mate Marčinka o Indoiranskim utjecajima na području Hrvatske. Da bi napisao Jurić svoju knjigu zaokupila su dva genetička rada i iznimne dvije knjige, a privukla ga je i jedna televizijska serija. Godine 2012. Družba „Braća Hrvatskoga Zmaja“ objavila je prijevod knjige Aleksandra Majora naslovljena „Velika Hrvatska – Etnogeneza i rana povijest Slavena prikarpatskog područja“, koju je objavilo sveučilište u Sankt Peterburgu. Zaključci knjige kažu da su Hrvati slavenizirani na području Karpata ili istočno od Karpata i da su tijekom seobe naroda kao Slaveni stigli na područje današnje Hrvatske, i da se dogodila rana etnogeneza Slavena koji su se proširili na područja slavenskog jezika, a što se može nazvati političkim.
I ova knjiga “Podrijetlo Hrvata – genetički dokazi autohtonosti” kao prva naklada podijeljena je na 15 poglavlja, a pregledno je sastavljena na 366 stranice na kojima se raspravlja o strukturi svih analiziranih i ispitanih uzoraka Hrvata koji su podrijetlom i obitavališno iz Hrvatske i BiH. Ali i o sličnosti genetičkoga podrijetla među narodima, varijabilnosti unutar haplogrupa u Hrvatskoj i BiH, strukturi haplogrupa mt DNK u Europi, genomu i haplogrupama naroda i pojedinca, genetičkoj strukturi naroda bitnih za razumijevanje podrijetla Hrvata, klimatskim i teritorijalnim promjenama i pristizanju stanovnika s raznim haplogrupama, teorijama o podrijetlu Hrvata, zemljopisnom području hrvatske etnogeneze, pregledu događaja bitnim za genetičko podrijetlo i etnogenezu Hrvata, Hrvatskoj državi do sporazuma s Mađarima, borbi za očuvanje hrvatske etnogeneze, umjetnoj selekciji, genomu čovjeka i darvinizmu. Na kraju knjige objavljena je uporabljena literatura i kolorirani pregledni zemljovidi s mnoštvom zemljopisnih karta koje ilustrirano podkrepljuju teorijski sadržaj.
ETNIČKE SKUPINE I NARODI
Jurić je odlučno u tekstu ustvrdio da nije dokazano da se igdje ikad dogodila bilo kakva etnogeneza Slavena a, da bi postojalo ikakvo područje s kojega su se širili kao formirana etnička skupina ili već formirani narod/i. Međutim zaista ima štogod bitnog a ipak ovom oznanjenog u knjizi što zaslužuje daljnja istraživanja “To se u prvom redu odnosi na 4. poglavlje „Zemljopisni položaj Velike Hrvatske“, ali i poglavlje u kojem se spominje (J. Rajačić mitropolit Grčko istočne crkve u Hrvatskoj i Vojvodni, tj. Austro Ugarskoj), jer za njegovog života zaista nije bilo nikakve niti jedne praoslvne crkve u Hrvatskoj i tako je bilo dok je postojala Austro Ugarska do kraja 1918.g./1919.g.).
Na osnovu sadržaja u jednomu poglavlju Jurić ističe da je moguće zaključiti kako je Konstantin (Porfirogenet) opisivao onodbnu zbilju koja se odvijala tijekom njegovoga doba, a kad je zaista postojalo onodbno jako Hrvatsko kraljevstvo južno od Turaka (Konstantin naziva Mađare Turcima). Bijela ili Velika Hrvatska na Karpatima, je slobodno područje koje graniči s Mađarima, koji su već u Panoniji, i Pečenega koji su na zapadnom rubu ukrajinske stepe. Konstantin navodi da je Velika Hrvatska „dostupna pljačkama“ istodobno „i Turaka i Pečenega“. To znači da je ta onodbno zaista Velika Hrvatska nastala barem 100 godina nakon Trpimirovog navoda da je on (vladar) ban/kralj Hrvata.
Možda je Konstantin pretpostavio da je takva Velika Hrvatska postojala i mnogo ranije. Konstantin je pokušavao rekonstruirati prošlost na osnovu stanja u njegovu razdoblju. “Ne može se tvrditi da naziv Hrvati iz toga doba u Velikoj Hrvatskoj imaju značenje naroda ili plemena, nego vjerojatnije neke vojne formacije koja je bila bitna da to područje ostane slobodno u odnosu na susjedne definirane narode ili saveze plemena.” Na strani 98 govoreći o etnogenezi Hrvata navodi se: „…Hrvati su kao jedna od organiziranih vojnih sila uspostavili dominaciju nad mjesnim slavenskim stanovništvom i s vremenom se asimilirali u njihovu sredinu nadjenuvši jednom dijelu Slavena novo ime“. Zaključio je da u knjizi nalazi elemente za raniju tvrdnju da se ime Hrvati pojavljuje na širokom području… A od obrade zemljišta, uz stočarenje, tad je ovisila egzistencija više od 90 % stanovništva. Zato je moguće da se ime Hrvati pojavljuje vrlo često i na velikom području, jer se njihovo ime povezivalo s najvažnijim proces toga doba, a to je ovladavanjem prava na obradivu zemlju i ispaše. Naravno, to ne znači da je stanovništvo koje se u takvim okolnostima nazivalo Hrvatima bilo povezano i da se moglo smatrati istim narodom. Jurić je istaknuo još dva uratka : Televizijska serija Hrvatski kraljevi i knjiga Hrvoja Gračanina „Južna Panonija u kasnoj antici i ranom srednjovjekovlju ( od konca 4. do konca 11. stoljeća)“ . A Gračanova knjiga je zapravo autorova doktorska disertacija. Oba ova uratka nastala su pod mentorstvom prof. Nevena Budaka. Zbog toga ova dva rada imaju iznimnu vrjednotu za shvaćanje hrvatske etnogeneze – jer je u njima bez dvojbe prihvaćena spoznaja da organizaciju Hrvatske države nije provelo nikakvo doseljeno (već etnički formirano stanovništvo), nego da se stanovništvo okupljalo oko svojih rodovskih vladara (banova i knezova), a koji su čak i uz velike međusobne sukobe kadkad širili prostor utjecaja (kao vladari) možemo reći do organizirane države, uz prihvaćanje ili odbijanje savezništva Franaka i Bizanta, i uz utjecaje Papa i Katoličke crkve.
DOKAZI O AUTOHTONOSTI
Ipak ne pobitna je činjenica da se etnogeneza odvijala na jugu današnje Hrvatske i BiH, a da se kasnije širila na sjever. Knjiga je tražena i dobro prihvaćena pa s pravom možemo reći da doživljava novu pokazljivost – iako još nije ni predstavljena u hrvatskim medijima (ni u programima HRT). Hrvatska javnost očekuje da sveučilišnog nastavnika Ivana Jurića pokažu s knjigom u jednoj od televizijskih i radio emisija, u kojoj bi sudjelovao kao izniman hrvatski znanstvenik i opširnije govorio evo (drugi put) objavljenoj knjizi. Jurić bi predstavio knjigu i ukazao na njezin sadržaj kojeg na osnovu mnoštva ispitanih 188 uzoraka nad pojedinim Hrvatima iz čitave Hrvatske transparentno obrađuje. Ako je suditi po dosadašnjim prihvatljivom zanimanju hrvatske javnost za knjigom Podrijetlo Hrvata – Genetički dokazi autohtonosti u Zagrebu i kako je doživjela recepciju znanstvene i stručne kritike sa sigurnošću se može reći da ova nova dopunjena knjiga ide tragom prve naklade iz 2011.
Ipak očekuje se da bi mogli bolje shvatiti novoobjavljenu II nakladu knjige Podrijetlo Hrvata – Genetički dokazi autohtonosti (2013.), u odnosu na prvu nakladu (objavljenu 2011.), kao novije, dopunjenije i otvorenije Jurićevo promišljanje o genetičkoj zbilji Hrvata izraženo znanstveno snažnim argumentima provedenim nad pomno istraženim i analiziranim uzorcima. Knjiga je sastavljena i napisana prihvatljivim jezikom znanosti prema hrvatskoj javnosti – ispitane uzorke tumači jednostavnim jezikom a ujedno promatra čitav narod raspršen na širem prostoru gdje žive Hrvati, a nastanjeni na oduvjek svojem hrvatskom sjedilačkom prostoru. Ukazujući zašto i kako je uzimao uzorke s čitavog područja gdje žive Hrvati, uspio je dobiti pouzdan odgovor o podrijetlu Hrvata. Odgovor je prihvatljiv znanosti, a posebice znalcima koji tumače i definiraju hrvatski identitet u ovodobnici Hrvatskog u Eeuropskoj uniji.
O Jurićevoj knjizi Podrijetlo Hrvata – Genetički dokazi autohtonosti, zaista ugledniji hrvatski znanstvenici i akademici kritički su kazali puno toga novospoznajnoga i zato je opravdano njihovih šest predgovora uvršteno u knjigu koja je zasnovana samo na argumentima i napisana najvišom znanstvenom razinom. Na kraju svoga predgovara iskusan poznavatelj povijesnice (kako hrvatske, tako europske) Ivan Mužić o Jurićevoj knjizi izrekao je pohvalu – uvjerljivo zaključno ustvrdivši: “Ovo je najvrjednije znanstveno utvrđnje u hrvatskoj historiografiji od sredine XIX stoljeća do naših dana”. Ipak unatoč svemu dobromu kazanomu o Jurićevoj knjizi traba naglašivo istaknuti da je Podrijetlo Hrvata – Genetički dokazi autohtonosti jedna od uopće najbitnijih knjiga o Hrvatima i, jedan od najelementarnijih priručnika o povjesnici Hrvata s kojom se kao sjedilački postojani europski narod i država, a hvala Bogu od 1. srpnja 2013. i punoprvna članica EU možemo se zaista dično ponositi. 
4 komentara
Uskoči u raspravuKOMPETITIVNI HRVATSKI ZNANSTVENICI???