O čemu šute SDP-ove frakcije
Piše: Jasna Babić
Godine 2009., dok je Zoran Milanović tražio način da disciplinira zagrebačkoga gradonačelnika Milana Bandića, tada još člana SDP-a, pokojni Boris Šprem znao je reći: „Ovim dečkima nedostaje našega komitetskoga iskustva. Ne znaju kako se priprema politički teren za određeni politički potez i ideju. Ali nema veze, mi ćemo poomoći…“
U međuvremenu je SDP osvojio izbore popunjavajući vakuum koji je otvoren masovnim prosvjedima studenata i građanstva protiv HDZ-a. Laka pobjeda, kako je znao svaki „komitetlija“, traži naknadane napore u stabilizaciji pobjedničkoga položaja. No, ovoga se puta politička popularnost prepolovila u godini dana: od 63 posto na parlamentarnim izborima, SDP danas uživa manje od 30 posto javne potpore. U međuvremnu je umro Boris Šprem. Od njegove generacije ostalo je vrlo malo aktivnih SDP-ovaca. Svjesni lijeve uzaludnosti Zorana Milanovića, lojalniji su predsjedniku države Ivi Josipoviću nego vrhovniku svoje stranke. Tako gledamo kako Špremovi mladi „dečki“ gutaju vlastito društveno naslijeđe, vjerujući kako je SDP postao čisti politički „brand“ koji sam od sebe prolazi na neoliberalističkom tržištu.
KRAMARSKA TAKTIKA
Iz primitivne potrebe super-modernoga naziva, zapravo kramarske i merkantilističke, u ovom trenutku SDP održava kao stamenu i monolitnu fikciju. Unatoč brzinskom i progresivnom sklizanju reitinga, naoko nema frakcija u njegovim redovima, nema čak ni ozbiljnije kritike na račun Zorana Milanovića. Još uvijek postoji iskrica nade da zna što čini, barem sa svojom strankom uoči lokalnih izbora 2013. Zanemarujući omladinske Forume koji sebe doživljavaju kao avangardu modernih svjetonazora, nešto zreliji sugovornici iz SDP-a uglavnom se izvlače šutnjom – čuvenom hrvatskom šutnjom koja obilježava zbunjenu nacionalnu povijest, valjda od Stoljeća Sedmoga.
„Istina da Damir Kajin nije najsretnije riješenje, ali dobro je što Milanović pokušava potkresati utjecaj IDS-a. To je faktički istarski HNS, regionalna verzija korporativnoga kapitala“, kaže za portal Tjedno pripadnik starijega SDP-ovoga naraštaja komentirajući posljednju kontroverzijua Iblerovoga trga. Naime, dojučerašnji IDS-ovac oktroiran je u SDP-ovskoga kandidata za mjesto istarskoga župana, unatoč stranki grandiounoga morala, dosljednosti, znanja o moderne ospsobljenosti. Najskromnije obećanje ticalo se dovoljnoga broja SDP-ovih ljudi za popunjavanje javno-službeničkih mjesta po cijeloj Hrvatskoj. Po otimačini IDS-ovoga Kajina reklo bi se upravo suprotno.
SDP-ovo ZLATO
Po slijeganju ramena i žurnoga prebacivanja na drugu temu, lijepo se vidi da su slična zapažanja noćna mora, ne samo sugovorniku portala Tjedno, nego mnoštva Milanovićevih stranačkih drugova, kolaga, saveznika – kakotko već naziva svekoliku političku družbu u vremenu amnestiranih zločina i sankcioniranih riječi. Ipak, šutnja vrijedi zlato u recesijskoj zemlji, gdje je državno-politički kabinet jedino zajamčeno radno mjesto.
Taj pragmatični muk, Milanoviću je u ovom času dovoljan. Možda ne uživa gromoglasnu stranačku aklamciju, ali se ne čuju protivnici njegovoga briljantnoga čišćenja po SDP-ovim temeljima sjeverozapade Hrvatske. U Varaždinu, Puli, Novome Zagrebu likvidirao je lokalne SDP-ove filijale, odveć stare po političkome stažu, samouvjerenene i samostalne za njegov ukus. Imenovao je njihove tzv. privremene upravljače koji su regrutirali novo članstvo. U najkrupnijem Zagrebu proces se nije na tome zaustavio, kako pokazuje kalambur s Davorom Bernardićem i Rajkom Ostojićem. Pošto je Bernardić obavio likvidaciju „bandićevaca“ , pa ispunio taktičku svrhu, sam je postao meta. Premda u vlastitoj „bazi“ jednoglasno izabran za gradonačelničkoga kandidata, bojno je polje morao ustupiti Ostojiću, dojučerašnjem najbližem prijatelju.
(prezir prema čistačicama)
Za sada se Davor Bernardić, naoko, pokorio šefovskoj volji, pomirio se s Ostojićevom izdajom, zašutio u skladu s vladajućom pragmtikom. Nitko nije morao reći da će u protivnom nestati s javne scene, dokgod je oko njega dovoljno zornih i zagušenih primjera. No, riječ je o mladom čovjeku, čija se dugoročne ambicije ne svode na čekanje zajamčene mirovine u kakvom sigurnom zapečku SDP-ovskih kabineta. Svojedobno je doslovce shvatio Milanovićevu parolu da politička budućnost pripada mladima, lijepim i vrsnima u prevođenju europskih akata na hrvatski jezik. Ali Milanovićeva priča potječe iz 2006. Od tada se osobno približio perspektivi sredovječne dobi koja, nakon svega, najvještije hendla unutar birokratsko-kadrovskoga formata.
„Točno, Milanović ima razloga da strepi od Bernardića.“, nevoljko priznaje sugovornik Portala Tjedno, prisjetivši se žestine kojom je nesuđeni zagrebački kandidat zatražio objašnjenje za njegovu zamijenu Ostojićem. Ima bolji reiting u anketama, glasio je odgovor koji se potom povlačio po medijima. Da vidim? Intistirao je Bernardić. U višesatsnoj raspravi, vrhovnik SDP-a toliko je izgubio živce da je Bernardiću zamjerio članstvo koje se sastoji od samih čistačica. Riječ je, naime, o profesiji koja je aktulanoj SDP-ovoj eliti podnošljiva isključivo kao izborni glas.
Ukratsko, najdrskiji otpor oglasio se iz pulskoga Foruma Mladih. Odbijaju Kajinovu županijsku kandidaturu. Kako je zgoda ostala bez medijske pozornosti, kazna s Iblerovoga malo će pričekati.
SMRAD KORUPCIJE
Slučaj Jakovina, međutim, najdublje je zatrpana pukotina SDP-ove stamenosti. Prošli je tjedan, naime, završena velika akcija oko privatne, usto propale tvrtke Tihomira Jakovine, SDP-ovoga miniostra pooljoprivrede. Kako je doznao Poslovni dnevnik, birokratski je pedantno preregistrirana na ime Jakovininog obiteljskoga prijatelja, koji je istodobno ministru iskeširao 400.000 kuna. U minucioznom medijskom praćenju operacije od dva-tri tjedna, nitko se nije usudio reći da je pred nosom javnosti izlaže efikasni recept podmićivanja, puno lakši za istragu od Ježić-Sanaderovih marifetluka. Kao prvo, Jakovina je osobno već priznao da je primio gotovinski iznos za preostalo smeće svoga privtanoga poslovanoga pokušaja. I drugo: tragovi isplate ne vode u inozemstvo…
Činjenica da ni jedna državna ustanova nije trznula na slučaj koji do neba smrdi na korupciju, ilustrira ne samo ponašanje nadležnoga DORH-a, nego mučnu SDP-ovsku šutnju koja Milanoviću ne može donijeti ništa dobroga.
Danas zaboravljene 2010. na široko je bio populariziran koncept SDP-ovskoga idejnoga pluralizma, kao aliternativa HDZ-ove jednodimenzionalne pameti. U siječnu spomenute godine, formirana je famozna grupacija „Forum za 100% SDP“, koja je sebe legitimirala kao prvi korak u frakcijskom procvatu vlastitoga članstva. Među njima zatekao se i Ranko Ostojić, Špremov stari, komitetski drug. Danas je potpredjednik nacionalnoga SDP-a i aktualni ministar unutarnjih poslova. Ne pada mu na pamet da zucne Jakovinino ime, kamo li da se malo pozabavi dugoročnijim policijskim pitanjem: kako korupcijsla zvijer svoje forme lako prilagođava SDP-ovoj moralizirajućoj vlasti.
U tom pogledu Kajin je idealan SDP-vom kantidat za istarskoga župana:
nije član SDPa da ugrozi Milanovićev autoritet, dovoljno je star da ispuni
prazninu „komnitetlija“ i kaže o IDS-u što se Milanović nikada ne bi usudio
reći na račun svoga metafizičkoga političkoga ortaka.
Dečki se ionako malo igraju.
njegov prijatelj pregerisztirao je koju se nitko ne usudi nazvati korupucijskim zataškavanjem.
6 komentara
Uskoči u raspravuNarod ce jos na kraju glasat za DC a ne za SDP ili HDZ!