LAUDATO TV ZAMIJENILA JAVNI SERVIS

LAUDATO TV ZAMIJENILA JAVNI SERVIS

5. studenoga, 2016.

 

 

Što poslije svega reći gluhoj oporbi, što manjincima. Što ravnatelju programa, šefici IMS-a, urednicima Prvoga i Četvrtog programa, što članovima Programskoga vijeća, u kojem uz ostale na svoj način mudruju jedna Maja Sever, Ivica Maštruko, bivši haerteovac i SDSS-ov čelnik Aleksandar Milošević…Ništa, osim da su za potrebe večernjega programa mogli posuditi barem kasete snimljenih materijala katoličke Laudato televizije iz Zagreba. Izostao bi tada i mudrujući član hrvatske nepotrebne stranke i miljenik doživotne počasne predsjednice HNS-a, Nedžad Tahirović alias Goran Beuss Richemberg

Napisao: Josip Frković

Treba se samo sjetiti dugotrajnih izravnih prijenosa komemoracija u Jasenovcu i u drugim mjestima, na kojima su zdrav razum sudionika i TV-gledateljstva frazetinama i povijesnim falsifikatima vrijeđali i mučili tzv. ljevičari antifašističkoga usmjerenja poput Stipe Mesića, Ive Josipovića, Milorada Pupavca, Vesne i Zorana Pusića ili pak Zorana Milanovića…S punim su pravom minulih dana o velikom uredničkom promašaju HRT-ovih elektroničkih medija, ovlašnom i površnom agencijskom tretmanu najvećega pokopa žrtava Hude Jame rogoborili svi kojima je – ma kakva ona bila – do povijesne istine o staljinističkom jugokomunističkom genocidu nad Hrvatima. Stoga i ovom prilikom, dok Roman Leljak podastire nove i nove dokaze o divljačkim zločinima u petnaestak rudnika celjskoga i drugih ozemlja iza 1945., valja podsjetiti da je broj čudovišno ubijenih žrtava tridesetak puta veći od onih u nesretnoj Srebrenici, odnosno dvostruko veći od učinka osvetnčkih američkih atomskih bombi u Japanu. Ne treba zaista mnogo da bismo se suglasili s tvrdnjom Željka Maršića Zenge kako razina obilježavanja nekoga događaja i medijske prezentacije javnosti rječito svjedoči o odnosu spram prošlotjednoga događaja. Znali su o toj istini i deseci dobro plaćenih profesionalaca, kojima više ne upravlja zloglasni Goran Radman, ali su, tko zna po koji puta, istinu namjerno i jednostavno zaobišli ili prešutjeli. Ako su u pitanju troškovi novinarsko-tehničkih ekipa ili, nedajbože, sugestije autoriteta iz nove hrvatske vlasti, odnosno štednja glomaznog informativnoga mehanizma, opravdanja ni u kom slučaju nema.

Što misli trust press-mozgova?

Kršćanski i civiliziran pokop – mada ne u domovini – najvećeg broja mučenički ubijenih stotina i tisuća Hrvata u vremenima svekolikoga terora JBT-a, zasigurno zanima ne samo domaće gledateljstvo, negoli i životno zainteresirane sunarodnjake u dijaspori i svjetsku javnost. Većini njih netko je u odori domobrana ili ustaša poginuo od okrutnoga metka partizana ili je pak nestao u beskrajnim kolonoma smrti od Bleiburga do Vršca, Beograda i Skoplja. I, kad je već bivša komunistička vlada kukurikavaca zanemarila lanjsko lipanjsko obećanje biskupa Mile Bogovića da kosti Hrvata konačan smiraj moraju naći u domovini i svehrvatskom grobu Crkve hrvatskih mučenika na Udbini, ni trošak izravnog radio-televizijskoga prijenosa zasigurno ne bi ugrozio stabilnost državnoga proračuna. Dobrano očerupane blagajne sa stotinjak milijardi minusa, ne zna se u što utrošenih kuna. Što poslije svega reći gluhoj oporbi, što manjincima. Što ravnatelju programa, šefici IMS-a, urednicima Prvoga i Četvrtog programa, što članovima Programskoga vijeća, u kojem uz ostale na svoj način mudruju jedna Maja Sever, Ivica Maštruko, bivši haerteovac i SDSS-ov čelnik Aleksandar Milošević…Ništa, osim da su za potrebe večernjega programa mogli posuditi barem kasete snimljenih materijala katoličke Laudato televizije iz Zagreba. Izostao bi tada i mudrujući član hrvatske nepotrebne stranke i miljenik doživotne počasne predsjednice HNS-a, Nedžad Tahirović alias Goran Beuss Richemberg, koji je želio poučiti kako su ratni pobjednici imali puno pravo bestijalno ubijati kvislinge. Istinskim novinarskim nervom i s puno vjerničkoga domoljublja, direktorica katoličke postaje Laudato-televizije, Ksenija Abramović, ni trena se nije dvoumila. Negdašnja zaposlenica HRT-a, domoljubno osviještena Nada Prkačin, bila je reporterka, a Ivan Lovrić snimatelj. Njih dvoje su, vjerovali ili ne, osim protokolrnih sekvenci iz Dobrave i mariborske katedrale pred kamerama zabilježili dojmove i desetak poznatih osoba hrvatskog javnoga života i zemlje najveće hrvatske poratne grobnice. Budući da veći broj gledatelja nije pratio program s Laudatova odašiljača, zabilježili smo kazivanja sugovornika.

Žrtve ne smiju biti zaboravljene

O nečuvenu partizanskom divljaštvu, nošenom nevjerništvom i poletom pobjedničkoga velikosrpskoga osvetništva i mržnje, Laudato -TV zabilježila je sljedeće:

Želimir Kužatko: Bio sam tamo kad su otvorili rudničke jame i rekao sam sebi kako moram doći na posljednji ispraćaj, jer je to ljudski i kršćanski. Nikom nećemo suditi, jer se kao vjernici moramo pokloniti žrtvama, u skrušenoj molitvi pokazati da na njih, na žrtve, nismo zaboravili. Doživio sam olakšanje, jer smo dočekali dan dostojnoga pokopa nedužnih žrtava iz Hude Jame.

Josip Frković: U našoj Sisačko-moslavačkoj županiji, u Pounju, Posavini, Pokuplju, Banovini, Moslavini i zapadnoj Slavoniji, evidentirano je 119 stratišta i grobišta hrvatskih žrtava iz poraća i užasnoga terora JBT-a iza 1945., najviše u Republici Hrvatskoj. Sedam desetljeća iza počinjenja užasnih zločina, predugo prešućivana grobišta počeli su članovi „Hrvatskoga domobrana“ obilježavati „Križem istine“. Tužno mi je i nevjerojatno pročitati slovenske pocrvenjele tiskovine koje na naslovnicama senzacionalistički pišu kako „Pahor pokapa ustaše..“.

Roman Leljak: Žrtve Hude Jame veliki su nam poticaj da i dalje istražujemo nevjerojatne zločine nad Hrvatima. Ekshumacije će se svakako nastaviti, pa će do kraja sljedeće godine biti pokopane u Mariboru. Volio bih, dakako, i da budu identificirane i prenesene u Hrvatsku. Uostalom, da dobiju dostojan grob.

Mons. Josip Mrzljak: Na žalost, puno je vremena prošlo od toga zločina u Sloveniji. Za iskopane kosti ne znamo koje su nacionalnosti, ali to sada nije ni važno. Ipak nam je žao što kosti naših sunarodnjaka neće počivati u svojoj domovini Hrvatskoj. Ali je šteta što se ti grozomorni zločini ni danas ne priznaju. Sada čujemo neku čudovišnu priču kako su se zapravo nesretni Hrvati skrivali u rudničkim oknima, što je laž. Laži i dalje traju, nerijetko prikrivajući pravu i jedinu istinu u masovnim ubojstvima.

Tomo Vukušić: Mi smo ovdje okupljeni u ime ljubavi, da pokušamo jednostano reći kako je dosta mržnje. One crne rasne ili crvene klasne, jer su obje proizvodile samo grobove, suze, udovice i siročad, pa mi kao kršćani nikako ne možemo biti na toj strani. Samo na strani ljubavi i poštovanja svakoga života, molitve za spasenje svakoga ljudskog bića.

Stevo Culej: Nesretan sam zato što se nalazimo na ovom mjestu gdje su ubijani Hrvatice i Hrvati, poraženi vojnici i članovi njihovih obitelji. Njihova djeca razne starosne dobi i njihove žene i djevojke, svi oni koji su ovdje izgubili život. Nezadovoljan sam zato što se počinitelji ovih groznih zločina nisu procesuirali, mada ih još ima živih, i što najveći zlikovac JBT još i danas u Zagrebu i drugim gradovima ima ulice trgove njegova imena.

Nikola Štedul: Za mene je ovo bio dramatičan događaj. Podjednako radostan i žalostan: zato što su žrtve napokon dobile dostojanstven pokop i sprovod, a tužan što nisu darovane hrvatskoj zemlji. Eto, Slovenci su nas morali pogurati da nešto napravimo.

Alenka Goričan: Slovenska sam kršćanka i ne bojim se komunista. Njihovi su zločini prevršili svaku mjeru, jer su žrtve bili nedužni ljudi koji su drugačije mislili nego komunisti. Bili su mučeni i ubijeni. Bez obzira na narodnost, bili su domoljubi. Izdajice su ih ubijali.

Luka Krilić: Jako je važno da se širokoj javnosti potpuno otvore oči i uši, da se doznaje puna istina. Međutim, država mora učiniti odlučujuće korake i provesti lustraciju. Onakvu kakvu su provele države bivšega istočnog bloka. Neprihvatljivo je da cijela bivša klasa koja je za bivše komunističke države progonila Hrvate ostane na čelu neovisne i demokratske Republike Hrvatske. Da nastavi raditi ono što je bilo ranije. Eto, Nijemci su dokazali kako se svi bivši moraju skloniti s javnih funkcija.

Roman Leljak: Petnaest je rudnika u Sloveniji koji su se koristili za slične likvidacije, kao masovne grobnice Hude Jame. Jedna od najvećih, između Hude Jame i Laškoga, svakako je Pečovnik, gdje se nalazi dvanaest tisuća trupala Hrvata. Jedna dolina, Svetoga Janeza kod Žiča u Slovenskim Konjicama, gdje je deset tisuća, pa Tezno. Neformalno znam, jer nisam član nijednoga državnog povjerenstva – samo predsjednik udruge „Hude Jame“ – da već mjesec dana teku međudržavni razgovori o rješavanju tih i sličnih pitanja. Onaj ugovor iz 2009., kad su otvoreni Barbarin rov i Huda Jama, obvezuje na rješavanje.

Josip Jurčević: Moramo se upitati što s ostalih sedam stotina takvih i sličnih grobnica, u kojim su također najvećim dijelom pokopani Hrvati. Što će se događati i hoće li to ići tako sporo kao što je išlo dosad. Ovdje je mjesto i vrijeme upitati se za sve. Kada će se sve početi rješavati u skladu sa standardima civilizirane Europe. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu
  1. pinto
    #1 pinto 5 studenoga, 2016, 22:21

    jugodostojno=plenki=hrt= rektalni alpinisti ( brkić, đakić, dečak, milas, jandra, i ostli hdz-ovi rektalci. zdravom umu sve jasno.zds.

    Odgovorite na ovaj komentar

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code