Piše: Igor Koruga
Ne sjećam se jesam li ikada krivo zapamtio vrijeme zbivanja bilo kojeg glazbenog koncerta na koji sam, službeno ili privatno, mislio otići. A bilo ih je nebrojeno, desetljećima, većma pomno odabranih, izuzetnih, kojima sam se unaprijed veselio, danima, tjednima, tijekom svojih priprema svedenih na čitanja, fotokopiranja, preslušavanja i, po mogućnosti, sviranja. Međutim, znam(o) da ljudski život nikada nije besprijekoran, odnosno da je sve tome nalik samo približno tak(v)o te da greške dolaze kada im se najmanje nadamo. Shodno tome, i sâm sam se u znatnoj mjeri začudio kada sam shvatio da se moj savršeni subotnji plan odjednom pretvorio u dvostruki fijasko. Najprije sam se poveselio što ću prisustvovati nastupu izuzetnog, meni vrlo dragog Papandopulo kvarteta, u subotu 8. veljače od 20 sati u Malom Lisinskom, a potom i zato što ću ujedno moći, sat vremena ranije, otići na prvi dio koncerta Zagrebačkih solista, u Novinarski dom, što se u konačnici nije dogodilo, jer su oba koncerta bila zakazana u 19 sati. Zbog svega toga, bojim se da ću se u ovotjednom izvješću ozbiljnije osvrnuti samo na uvod u peti koncert 71. sezone Zagrebačkih solista 2024/2025, a neozbiljnije na ostatak rijetko bogate, zagrebačke dnevne komorno-glazbene ponude.
Philippova časna uloga
Zvijezda toga uvoda, započetog dakle 8. veljače u 19 sati, u akustički primjernoj, nedavno preorijentiranoj dvorani Novinarskog doma, bio je naš stilski sveobuhvatni klarinetist Bruno Philipp (1978), umjetnik sa solističkim opusom punim praizvedbi suvremenih autora, od kojih su mnoge, poput praizvedbi Marijana Makara, Davora Bobića, Olje Jelaske, Dubravka Detonija, Nikše Njirića, Zorana Novačića, Josipa Magdića, Tomislava Uhlika, Thomasa Buritcha, Vincenta A. Jockina, Tene Ivane Borić i Liao Lin-Ni, bile njemu i posvećene. Usto, posvećena mu je bila i časna solistička uloga u obljetničkoj izvedbi prvog hrvatskog Koncerta za klarinet i gudački orkestar (1952), Brune Bjelinskoga (1909-1992), koji je bio praizveden u Zagrebu, 29. siječnja 1954. godine, s klarinetistom Josipom Nochtom (1924) u solističkoj ulozi i pratnji Komornog orkestra Radio Zagreba, pod ravnanjem slovenskog skladatelja i dirigenta Sama Hubada (1917). Slučajno ili ne, iste su godine i Zagrebački solisti započeli svoje javno djelovanje, tako da je izvođačkog tereta bilo napretek.
Učinkovit i blizak odnos
A njega je očekivano dobro podnio kvalitetno pomlađeni gudački ansambl, postojan u skupnim opisima četverostavačne skladbe, istodobno prožete vedrim duhom XVIII stoljeća i suvremenim harmonijskim jezikom. Ono što je još nedostajalo bio je klarinet, uključen od trećeg takta u predivnu igru i iznošenje dviju plesnih tema. Igru je prekinuo unisoni pizzicato na početku neobično ritmiziranog valcera (Allegretto grazioso) sa središnjom solističkom kadencom. Tu i nadalje, u najimpresivnijem trećem stavku (Andante), došla je do izražaja osjetljivost interpretacije i ljepota Philippovog tona, punog, ali ne i prebujnog, prekrasnog u kasnijim izdržanim niskim registrima, svakako zahtjevnim za izvođenje. Kratke (melodijske) solističke kadence ponovile su se i u konačnici (Allegro), otkrivši i ovoga puta ljepotu Bjelinskijeve glazbe te učinkovit i blizak odnos klarineta i gudača. Publika je u svom vršnom broju pokazala zahvalnost i oduševljenost koja je, razumije se, bila i nagrađena. Naime, Philipp je pripremio posebno iznenađenje u obliku rasnog swinga kojeg je malo tko mogao predvidjeti. Riječ je bila o zaraznoj skladbi Bruneta, koju su Zagrebački solisti šaljivo preimenovali u Brinèta, poznatog zagrebačkog gitarista, aranžera i skladatelja Marijana Makara (7. veljače 1933), a koju je nadahnuti klarinetist izveo poput kralja swinga, jazz klarinetista Bennyja Goodmana (1909-1986), svojevremeno nedostižnog interpreta koji je valjda jedini ljepoti uspio dodati samu ljepotu.
Arioso
Šteta što sam nakon svega propustio izvedbu trostavačne Simfonije u d-molu, op. 12, br. 6, ¨La casa del diavolo¨, G 506, Luigija Boccherinija (1743-1805), ali i ona još veća, neopisiva, što sam propustio cjelovečernji nastup Arioso, iz ciklusa Lisinski da camera, Papandopulo kvarteta i njihove briljantne gošće, sopranistice i solistice Zbora HRT-a, Monike Cerovčec (1983), njihovih nepreglednih izvođačkih sposobnosti i posve autentičnih vizija Ariosa, Marka Ruždjaka (1946-2012), Pavane, francuske skladateljice Fernande Decruck (1896-1954), Bjelinskijevih četverodijelnih Memorija/Memories za sopran i kvartet saksofona (obr. Gordan Tudor), skladbe Piece for Amy, Tene Ivane Borić (1979) i prvoga stavka Gudačkog kvarteta u C-duru, op. 58, (obr. Tomislav Žužak), Dore Pejačević (1885-1923). T
