AKTUALNI KOMENTAR GLAVNE TEME

KORUGA: UZORNA IZVEDBA SIMFONIČARA I ZBOROVA HRT-a, TE AKADEMIJA ZAGREBA,  OSIJEKA, PULE I SPLITA BRITTENOVOG REKVIJEMA

11. studenoga, 2023.

Piše: Igor Koruga

Čini se da je današnje vrijeme ispunjeno natprosječnim duševnim izazovima, ne samo u osjetljivim, ratnim područjima istočnog svijeta, već i znatno šire. Naime, ljudi su i prije ratovali, borili se, ubijali, iscrpljivali i nepodijeljeno očajavali pred zahtjevnim i okrutnim svijetom, tako da taj fenomen nije nov. Poznata su bila i složena ljudska stanja u tim ratnim, kaotičnim uvjetima, različita koliko i slična, te neopisiva bez određene alegorije, dokumentiranih ostataka, dnevnika, ili razmjernih glazbenih djela. Glazbom se uvijek moglo bolje i više, neposrednije doprijeti do srži svačije tragedije, do ojađenih duša željnih sućuti i/li nade, odnosno svjetovnih i/li duhovnih rješenja. Međutim, uvijek su postojali i oni treći, koji su nudili hibride, poput Benjamina Brittena (1913-1976), koji je, uvjeren u pravo, svijetu podario svoj opsežni i po mnogočemu nezaobilazni Ratni rekvijem, op. 66. Prva izvedba dogodila se u svibnju 1962. godine, povodom posvećenja nove katedrale u engleskom Coventryju, a ne znam koja po redu i šezdesetak godina kasnije, u Zagrebu, u četvrtak, 9. studenog 2023, u sklopu prvog koncerta iz ciklusa Kanconijer Zbora i Simfonijskog orkestra HRT-a, u Velikom Lisinskom od 19:30 sati. U zahtjevnom opisu tog monumentalnog djela sudjelovali su, u solističkim ulogama, sopranistica Darija Auguštan (1996), engleski tenor Gwilym Bowen i makedonski bariton Davor Nekjak (1998), a u pratećim, Zbor HRT-a, Zbor Muzičke akademije Sveučilišta u Zagrebu, Pjevački zbor Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku, Akademski mješoviti zbor Muzičke akademije Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli, Komorni zbor Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu, Dječji zbor HRT-a, Simfonijski orkestar HRT-a te, ispred svih, dirigent Tomislav Fačini (1975).

Anđeoski pjev bez orkestralne pratnje

Brittenove impresije bile su izražene u gustom prepletu liturgijskih tekstova na latinskom i poetskih, Wilfreda Owena, mladića žrtvovanog pred sam kraj Prvog svjetskog rata, na engleskom jeziku. Iste su također bile znatno izazovnije za izvođenje, nego za slušanje; umjetnici su pritom bili još neobično raspoređeni te, srećom, izvanredno uvježbani na obje pozornice. Jedna od njih bila je, naime, improvizirana na uzvišenom začelju dvorane, isključivo za Dječji zbor, no svi su, baš svi izvođači zaslužili iskrene i najobjektivnije komplimente za sjajno iznošenje jednog od najvažnijih i najkompliciranijih Brittenovih djela. Tek neznatno, možda su prednjačili sopranistica Darija Auguštan i dirigent Tomislav Fačini, dvoje najsugestivnijih glazbenika, i možda najaktivnijih u uzdizanju teškog, disonantnog, nemelodičnog rukopisa, određenog provokativnim, ponavljajućim tritonusom (povećanom kvartom, C/F#, srednjovjekovnim simbolom ¨vraga u glazbi¨) i ¨raznim napetostima između ravnodušnosti i bezličnosti liturgije te duboko osobnih iskustava stvarnih ljudi uhvaćenih u ratnoj tragediji¨. Stoga je već na samome početku (Requiem aeternam) doslovce zvonki, tobože ironični, tritonus najavio zbor odraslih (Introit I), a potom i najljepšu dječju melodiju (Introit II), nalik anđeoskom pjevu bez orkestralne pratnje. Uslijedio je prvi tenorski solo, započet riječima: ¨Kakva usputna zvona za one koji umiru kao stoka?¨, nakon kojega se pratnja sažela na harfu i komorni orkestar, dakako, uoči brojnih, usporednih glazbenih ideja povezanih s pucnjevima pušaka, fijucima granata, zvonjavom truba i vojničkom pjesmom. I sam kraj uvodnog stavka bio je neobičan, podcrtan tek s glazbenom reminiscencijom: Kyrie eleison. Christe eleison. Kyrie eleison. Zbor odraslih s orkestrom potom je iznio živahni Dies irae, grleno, nemirno i šepavo u srazu i dokoraku s limenim puhačima i pompoznim fanfarama. Kao u Stravinskijevim orkestralnim i baletnim opusima, manji su se melodijski fragmenti pretvarali u veće, s fanfarama koje su se, pak, u najintenzivnijim odlomcima preklapale sa zborom, prije povratka u svoju uobičajenu, tišu, najavnu ulogu.

Čini se da sam pobjegao

Nježno i elegično, stavak se prekinuo s baritonskom arijom velikog vokalnog raspona, u pratnji harfe i komornog orkestra, a u nastavku se protegnula i dojmljiva sopranska dionica Knjige suda, uparena s gudačima, timpanima i teškim, disonantnim zborskim polurefrenom: ¨Što će reći jadnik poput mene?¨ Tu se negdje zbio i prvi duet muških solista, treća Owenova pjesma (¨Koračali smo, prijateljski, sve do smrti…¨), pa ples, stavci Recordare, Jesu pie, Confutatis maledictis, a nakon njih baritonska arija, četvrta Owenova pjesma (¨Budi polako podignut…¨) i djelomična zborska repriza Dies irae. Petu pjesmu (¨Pomakni ga, pomakni ga na sunce.¨) o uzaludnosti oživljavanja vojnika tenor je pjevao sve do već poznatog tritonusa, stopljenog sa zborskom rezolucijom i pretposljednjim, umirujućim razriješenjem u F-duru. Priču o Abrahamu i Izaku (¨Tako je Abram ustao.¨) također je pjevao tenor, u Offertoriumu, u emocionalnoj paraleli s Dječjim zborom, a misni je ordinarij (Sanctus/Benedictus) bio lijepo napisan za sopran, zbor i tenor. Agnus dei su iznijeli tenor i zbor, a sveukupno izvođačko tijelo združilo se u izvedbi finala (Libera me) i devete Owenove pjesme: ¨Čini se da sam iz bitke pobjegao.¨ Vojnik je, dakle, na koncu uspio pobjeći iz bitke, jednako kao i Britten iz svoje(vrsne) patnje određene (pre)ambicioznom duhovnom idejom i (pre)prosječnim svjetovnim rezultatom. Možda sam u krivu, no čini mi se da nesretni Benjamin nije u cijelosti uspio (glazbeno) srasti s duhovnim jedinstvom Rekvijema, njegovom meditativnom konstantom i mitskim spokojem onkraj zbunjujuće složenosti (po)ratnog vremena s početka dvadesetog stoljeća. A možda je upravo zato posegnuo za novom, svjetovnom komponentom vlastitog djela, za Owenovom problematikom, poetikom i, da ne kažem, patetikom. Samo, šteta što je pritom odbacio dio tradicije i kanona, nauštrb jasnoće, estetike i zamjetnije ravnoteže djela. T