GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: UVJERLJIVI RECITAL HARIJA GUSEKA

6. travnja, 2023.

Piše: Igor Koruga

Bez obzira na to slaže li se (i)tko s tvrdnjom da karakterne i ine osobine glazbe posljedično utječu na osobinu i ćud galzbenika, napose onih koji su im dugoročno izloženi, odnosno da takve promjene djeluju i na ćud šire (glazbene) zajednice, nitko ne bi trebao sumnjati u to da su takve aktivnosti u pravilu prosvjetljujuće. Čak i ona glazba, koju francuski ekonomist i mislioc Jacques Attali (1943) veže uz pojam ¨kanalizirane buke¨ i/li definira kao ¨način kontrole i pobjeđivanja buke uz pomoć stavaranja harmoničnog reda u carstvu zvuka¨, pomaže u podupiranju i legitimiranju društva, općenito. Pritom se ovovremena prisutnost prave, gotovo neprestane buke i odgovarajuća neslaganja (u najmanju ruku) na društvenim marginama ne mogu i ne smiju u potpunosti zanemariti. No, da bi se današnja ozbiljnija glazbena industrija/produkcija mogla čim kvalitetnije održa(va)ti, potrebni su ponajprije enormni napori povezani sa snalaženjem u sve promjenjivijoj glazbenoj modi kao i u sve težim pedagoškim iskoracima iz(van) zamrznutih i beživotnih repeticija, osobito u korist aktivne, nemehaničke i misaone konzumacije same klasične glazbe. Stoga je logično da su glazbeni pedagozi, između ostalog, oduvijek bili izloženi najrazličitijoj ¨buci studentskih nastojanja¨, to jest, da su i oni sami namjerno stvarali ¨uzorke kontra-buke¨ koji su, kao negativi i korektori, bili pedagoški nužni i opravdani. U konačnoj analizi, razumljivo je i to da je u mreži tih iskustava bilo i ostalo gotovo nemoguće još i permanentno samostalno nastupati, stvarajući svugdje po svijetu najsuptilnije organiziranu, estetski vršno oblikovanu glazbu, ukorak s tišinom (Alfred Brendel, Listen-Silent) i nepoznatom praksom, kakvu iznose najeminentniji izvođači, lišeni pedagoških aktivnosti.

Tek pri kraju programskog dijela

Znam da će ovaj uvod najvjerojatnije izazvati podjelu među čitateljima, međutim, znam i to da (mi) je jedino na taj način bilo moguće pobliže opisati i donekle objasniti sve ono što mislim, a što se moglo čuti i doživjeti na svakako zanimljivom koncertu, to jest, na klavirskom recitalu pijanista Harija Guseka (1952), koji se, pak, u organizaciji UO Cristoforium zbio u utorak 4. travnja 2023. od 20 sati u Maloj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog. Rođeni Zadranin, uglavnom se školovao u Zagrebu, u razredima Darka Lukića i Ive Mačeka, a usavršavao na prestižnom Državnom konzervatoriju P. I. Čajkovski u Moskvi, u razredu Rudolfa Kehrera. Nastupao je kao solist u komornim sastavima i s orkestrom, snimao za radio i televiziju, izdao nekoliko nosača zvuka, ali i predavao klavir na Muzičkoj anademiji u Zagrebu, još od 1978. (Š)to se i čulo u njegovim iznošenjima brojnih Nocturna, Barcarolle, op. 60, nekoliko Etida, Poloneze u As-duru, op. 53, glasovite Fantasie-Impromptu, op. 66, op. posth. i Mazurke u Des-duru, op. 30, br. 3, dakako, redom djela Frédérica Chopina (1810-1849). Sigurnom gestom, čvrsto, glasno i nepogrešivo, s dubokom pedalom i ograničenom dinamikom, Gusek je odsvirao ponajprije Etide, presedane kasnije razvijenih harmonija, modulacija i prstometa, vremenski gledano, od Chopinovih šegrtskih godina do posvemašnje stilske zrelosti. Uslijedila su četiri dojmljivo portretirana Nocturna, da bi se tek pri kraju programskog dijela iskusni profesor Gusek napokon potpuno opustio pri tumačenju Fantasie-Impromptu, op. 66, op. posth. Tu se negdje uključila i publika s navalama odobravanja i sve burnijeg pljeska koji je prouzročio čak četiri hvale vrijedna bisa.

Bizarna usporedba

Nešto manje euforije, možda zbog drugačijeg formata zbivanja unutar ciklusa Vivat Academia, a možda i zbog dvije uzastopne izvedbe te ograničenog broja publike, bilo je samo dan kasnije, u srijedu 5. travnja 2023, od 16 i 19 sati, u koncertnoj dvorani Blagoje Berska na MA, dakako u dva navrata, nakon iznimno odigranih i otpjevanih izvedbi komorne opere, Mozart i Salieri, Nikolaja Rimski-Korsakova (1844-1908). Ondje su nastupili podjednako uspješni tenori Vid Begić (prva izvedba) i Josip Švagelj (druga izvedba) u ulozi Mozarta, basovi Luka Čevizović (prva izvedba) i Lobel Barun (druga izvedba) u ulozi Salierija, pijanist Davor Ljubić u ulozi Rimski-Korsakova te pijanistica Lana Bradić i orguljaš Martin Žučko u ulozi dodatne instrumentalne pratnje. Čaroliju jednočinke, temeljene na istoimenom tekstu Aleksandra Sergejeviča Puškina (1799-1837), još su obogatili i slijepi violinist s odlomkom iz Don Giovannija, KV 527, te zborski pjevači sa studija pjevanja, uz potporu klape Sagena, koji su na samome početku i kraju pjevali dirljive stavke iz Mozartovog Requiema u d-molu, KV 626. Zanatski uzorno, briljirali su i pjevači-solisti, sveukupno u dvjema, odnosno četirima scenama u kojima je u najnapetijem dijelu isfrustrirani Salieri zapravo ubio zaigranog, usrdnog, dobronamjernog, ali i genijalnog Mozarta, sipajući mu otrov u čašu, da bi si potom, nakon nekoliko sekundi neobuzdanog jecanja, postavio očajničko pitanje u vezi s nemogućom fuzijom podlosti i genija. Bila je to njegova bizarna usporedba s Michaelangeom Buonarottijem (1475-1564) koji je, priča se, ubio čovjeka, po modelu Krista, na slici raspeća iznad oltara u Sikstinskoj kapeli. T