Piše: Igor Koruga
Bilo je nečeg osvježavajućeg u večeri koja je, uvjetno rečeno, bila ponovljena nakon točno godinu dana. Naime, u Kulturnom centru Travno, kao i lani u ovo vrijeme, sastalo se dvoje uglednih hrvatskih glazbenika sa ciljem oživljavanja pomno odabranog niza hrvatskih skladbi za violinu i klavir, odnosno uvježbavanja pod određenim pritiskom uoči snimanja u studijima Croatia Recordsa i izlaska na tržište početkom iduće godine. Dakako, radilo se o violinistu Anđelku Krpanu (1967), dobitniku reda Danice Hrvatske s likom Marka Marulića, nagrade Milka Trnina Hrvatskog društva glazbenih umjetnika (HDGU-a) i utemeljitelju i prvom violinistu Gudačkog kvarteta Sebastian, o pijanistici Nadi Majnarić (1968), nekoć stipendistici European Mozart Foundation, a danas korepetitorici na Konzervatoriju u Beču, izuzetnoj komornoj glazbenici ovjenčanoj najvišim nagradama na međunarodnim pijanističkim natjecanjima (Steinway u Beču, Bach-Händel-Scarlatti u Varaždinu, Senigliji, Stockholmu, EPTA, Zagrebu) i na natjecanjima komorne glazbe (Premio Vittorio Gui u Firenci i Premio Trio di Trieste u Trstu) te o njihovom nastupu u ponedjeljak, 9. rujna 2024. godine, koji se ponovio i dan kasnije u isto vrijeme u Plesnoj dvorani Kulturnog centra Dubrava.
Najatraktivnija Duganova sonata
Na repertoaru su bila značajna djela iz bogate hrvatske glazbene baštine, djela četvorice slavnih skladatelja, dovršena i/li izdana od početka do sredine dvadesetog stoljeća. Na samome početku bila je predstavljena najatraktivnija, trostavačna Sonata za violinu i glasovir u g-molu, skladatelja, orguljaša, glazbenog pedagoga, pisca, ali i matematičara i fizičara, Franje Dugana (1874-1948), napisana 1908. godine kao prva sonata za violinu i klavir u hrvatskoj glazbi dvadesetog stoljeća. Duganov uzorni kontrapunkt uspješno je odvojio, ili gotovo izuzeo, predivnu violinsku (melodijsku) dionicu od moćnog, znalački razvedenog, a pod rukama Nade Majnarić jednostavnog klavirskog dijela. Njezina nepretenciozna, ali i zapovjedna prisutnost na pozornici bila je takva da su slušatelji (povremeno) bili posve nesvjesni tehničke zahtjevnosti i složenosti svih interpretativnih izazova; nikada hladna, ritmički ukočena, bila je lišena svih ekscesa i predvidljivosti što je i samog Krpana nerijetko oduševilo i iznenadilo. Moguće jest da se radilo o mojem osobnom dojmu, ali Majnarić je ponudila odista osebujan prozor u pijanistički stil koji se danas vrlo rijetko susreće, postupnost i besprijekornost u oblikovanju fraza te eleganciju i suzdržanost kojih je pojedini skladatelj bio vrijedan.
Slabosti nije bilo
Uslijedila je također trostavačna 2. sonata za violinu i glasovir, skladatelja Brune (Weissa) Bjelinskog (1909-1992), virtuozno napisana 1935. godine, s polaganim recitativom, razigranim prvim stavkom (Andante, quasi recitativo / Allegro), temom s varijacijama (Adagio cantabile) i dinamičnim i plesnim finalom (Allegro vivace). Bjelinski ju je posvetio svom učitelju, skladatelju, glazbenom piscu i pedagogu Mili Cipri (1906-1985), jednako kao i Božidar Kunc (1903-1964) koji je iduće repertoarno djelo posvetio vrsnom violinistu Aleksanderu Segediju, tadašnjem koncert-majstoru orkestra Opere HNK u Zagrebu. Kuncov Rondo za violinu i glasovir, op. 48, obilovao je stoga tehničkim izazovima i složenim tehnikama sviranja u kojima se Krpan odlično snalazio tvoreći velik zvuk, suverene topline i intenziteta, a bez ikakve grubosti. Svoju nesvakidašnju priredbu moćni je duo začinio s izvedbom osam zanimljivih glazbenih krokija, skladatelja i glazbenog pedagoga Josipa Štolcera Slavenskog (1895-1955), objedinjenih u suitu Narodne igre Rusina, napisanu 1950. godine i naslonjenu na motive rusinskih narodnih plesova. Slabosti dakle nije bilo, a da i jest, publika bi to protumačila kao nužnost pripremnog procesa i nesebično nagradila burnim pljeskom. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.