GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: TRADICIJI ODAN NJEMAČKI DIRIGENT FLORIAN HELGATH

11. svibnja, 2024.

Piše: Igor Koruga

Šezdesete godine devetnaestog stoljeća mogle su se uzeti kao presudne za život velikog njemačkog skladatelja Antona Brucknera (1824-1896). On je naime 1860. godine, kao tridesetšestogodišnjak, radio u Linzu kao katedralni orguljaš, dovršavao šestogodišnji dopisni studij harmonije i kontrapunkta kod bečkog glazbenog teoretičara Simona Sechtera (1788-1867), ne skladavši pritom niti jedno značajnije djelo. Umjesto stvaralačkog, Bruckner se posvema posvetio pedagoškom radu, i to na Bečkom konzervatoriju na kojem je naslijedio Sechtera, po njegovom preminuću 1867. godine. Tada je započeo i svoju dugu orguljašku službu u Hof(musik)kapelle kao i tegobno razdoblje skladanja modernih bečkih simfonija. Samokritičan poput Brahmsa, u to se vrijeme obuzeo proučavanjem forme i instrumentacije kod njemačkog violončelista i dirigenta Otta Kitzlera (1834-1915), Wagnerove glazbe, misa, simfonija, zborskih i orguljskih djela, zapavši potom u duboku egzistencijalnu i psihičku krizu koju je uz pomoć višemjesečnih terapija (hladnom vodom) odagnao u austrijskom lječilištu Bad Kreuzen. Kriza se na koncu protumačila kao živčani slom, ili neurastenija obilježena, među ostalim, migrenama, patološkim nesigurnostima i numeromanijom, to jest, kompulzivnom opsesijom prebrojavanja svega i svačega. Međutim, odmah po izlječenju, Bruckner se posvetio jednogodišnjem skladanju svoje najuspješnije, veličanstvene Mise u f-molu, za soliste, zbor i orkestar, WAB 28, skladbe klasičnog oblika, nove, simfonijske vitalnosti i dubokog religioznog misticizma. Djelo posvećeno Antonu Imhofu von Geisslinghofu, ravnatelju pravnog ureda bečkog dvorskog komornika, na početku je bilo smatrano ¨predugim¨, ¨teško izvedivim¨, ali i ¨iznimno hvalevrijednim svjedočanstvom skladateljeve invencije i vještine¨, pa se stoga do danas zadržalo na brojnim crkvenim i koncertnim pozornicama.

Revizija iz 1893. godine

Misu su na svom četvrtom koncertu iz ciklusa Kanconijer, izveli (i) Zbor i orkestar HRT-a, potpomognuti nadahnutim Akademskim zborom Ivan Goran Kovačić, moćnim vokalnim solistima, sopranisticom Martinom Zadro (1973), mezzosopranisticom Dubravkom Šeparović Mušović (1970), tenorom Domagojem Dorotićem (1979) i bas-baritonom Krešimirom Stražancem (1983), u četvrtak, 9. svibnja od 19:30 sati u Velikom Lisinskom. Izvedbom je ravnao etablirani njemački dirigent Florian Helgath (1978), jedan od vodećih zborskih dirigenata svoje generacije, umjetnički ravnatelj i dirigent ChorwerkRuhra i Zürcher Sing-Akademie, poznat po vrsnom izvođenju a cappella, zborskog i simfonijskog repertoara te po zvučnom zapisu Requiema Tigrana Mansuriana, s komornim zborom RIAS i Minhenskim komornim orkestrom (ECM 2508), nominiranom za Grammy Award 2018. u kategoriji najbolje zborske izvedbe. Za Zagreb, Helgath je pripremio hibrid Brucknerove revizije iz 1893. godine i izvorne rukopisne partiture na čijem je čvrsto promišljenom zvukovnom temelju i bazirao svoje ravnanje. Ta odlučnost bila je iznenađujuća, ponajprije zbog zahtjevnog dijaloga s velikim zborom, simfonijskim orkestrom i kvartetom solista, zbog neinzistiranja na oštrim akcentima i odgovarajućim dinamičkim nijansama, ali i zbog podsjećenja na negdašnje velike dirigente, umjetnike enormnog znanja, ugleda i decentnih gestikulacija.

Ep o raspeću i uskrsnuću

Povoljna ravnoteža između zbora i orkestra odrazila se već u početnom stavku Kyrie, u pianissimu s pomalo zastrašujućom, silaznom četverotonskom figurom, nejednako dominirajućom do posljednjeg stavka, u ulozi objedinjujućeg elementa. Izražajni sopran i točno artikulirani bas zahuktali su situaciju u Christe, skupa s violinom koja ih je umrežila i dovela do vokalnog kraja stavka, u razini šapta. Gloria i Credo bili su ispravno predstavljeni kao središte mise, oba stavka s vlastitim refleksivnim odlomcima: Qui tollis i Et incarnatus. Forma im je također bila zajednička; sonatna, s kontrastnim tematskim materijalom, provedbom, reprizom i grandioznom dvostrukom fugom na kraju; no, za razliku od Glorije izvedba simfonijskog Creda trajala je dvadesetak minuta, s ključnim dijelom o raspeću i uskrsnuću, uobličenim u epsku dramu s razmjenama misli uzornog bas-baritona i složnog zbora (Crucifixus etiam pro nobis), zborskim jadikovkama i iznenadnim, neobično svijetlim krešendom i uzvikom (Et resurrexit). Tri preostala stavka bila su manje impozantna. Najkraći Sanctus, bio je nalik Cristeu iz uvoda, Benedictus je započeo s prigušenim uvodom uoči lirske (među)igre između solista i zbora, dok se Agnus Dei vratio u duboki ishodišni f-mol sa završnom molitvom Dona nobis pacem. Posljednje trenutke ipak je obilježio pastoralni glas oboe (Marte Meštrović) sa silaznim motivom s početka mise i vizijom Brucknerovog spasonosnog blaženstva. T