Piše: Igor Koruga
Posljednjih nekoliko mjeseci zanimanje za umjetnike i umjetnost, barem što se glazbenog dijela tiče, znatno je opalo. Dok se još nekoć uvelike isplatilo priređivati koncerte, festivale, recitale i sezonske cikluse, danas je to, kažu, jedva moguće. Istina, bila su druga vremena, drugi ljudi, druge navike i druge potrebe, u gradu je raslo zanimanje za pojedini koncert kako bi mu se bližio datum izvedbe, a bilo je i pretplatnika koji bi se, bez obzira na to kakve su im pogodnosti organizatori nudili, međusobno natjecali tko će prije i na što boljoj sjedećoj poziciji nabaviti abonentsku iskaznicu. Iskreno, ne znam procijeniti je li današnje stanje bolje ili lošije, no, svakako vjerujem da je, upravo zbog te kulturne krize, ili krize kulture, preostala publika postala još zahtjevnija te da će pomodarstva ubuduće biti sve manje. Jer, svemu tome nekako sustavno svjedočim, već godinama, s obzirom na to da imam nesvakidašnji privilegij izbora po vlastitoj volji i praćenja najizuzetnijih glazbenih zbivanja u Gradu Zagrebu, sudeći bar po najavama.
Smislena pauza
Stoga sam za prvo prošlotjedno oduševljenje odabrao Veliku koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, četvrtak 9. veljače 2023, početak u 19:30 sati i šesti koncert iz Majstorskog ciklusa SO HRT-a, na kojem je kao gost nastupio upečatljivi ukrajinski violist i dirigent, Maxim Rysanov (1978). On je, naime, već na samome početku zablistao, bez viole, u iznošenju orkestralne inačice Elegije u f-molu, Franje Lučića (1889-1972), praizvedene još u lipnju 1937. godine, tri godine nakon izlaska izvornika za orgulje. Djelo je, nevezano s prosječnim očekivanjima, Lučićevom potvrdom o izvanglazbenom nadahnuću povezanom s tihom, mirnom ravnicom i posljednjim zrakama sunca, a opet, itekako povezano s naslovom, doslovce iznenadilo s obiljem nježne i ukusne melodioznosti, modalnog harmonijskog jezika, složenog kontrapunkta i opojnih harmonijskih boja. Rysanov je nastavio briljirati i kao solist, međutim, iz komplementarnog ozračja radosti, mira i spokoja, koje je zavladalo netom nakon Lučićeve Elegije, prenaglo se prešlo na neugledno i šturo ozračje hrvatske praizvedbe Koncerta za violu i orkestar, Gabriela Prokofjeva (1975), unuka očito jedinog genija iz obitelji Prokofjev, za koju se unaprijed moglo znati jedino to da je 2021. godine bila napisana upravo za Maxima Rysanova, u dvostrukoj ulozi. U svojih nekoliko stavaka živući je Prokofjev vrlo ambiciozno pokušao opisati strahove, optimizam, nadu, tugu, bol, ironiju te grotesknu ulogu globalne politike, no, uspjeh mu je u najmanju ruku ostao dvojben. Osim, možda, u slučaju ekspresivne passacaglie u kojoj je donekle uspio izbjeći kompozicijsku trivijalnost (a nipošto neukost) i ozbiljnije uključiti solista u duhu tobožnje emocionalne katarze, sve uoči finalne kadence, ispunjene ¨panikom, uznemirenošću, zbrkanim mislima i osjećajima, u deliriju modernog življenja¨. Vjerujem da je ponekog u dvorani citirano (u programu) moglo i nasmijati, pa je, shodno (i) tome, sljedeća pauza bila iznimno smislena, budući da se valjalo potpuno uravnotežiti i pripremiti za nešto sasvim drugačije u nastavku. Preciznije, za nelaku izvedbu uzorne Prve simfonije u D-duru, D. 82, Franza Schuberta (1797-1828), odnosno za, parcijalno gledajući, primjer(e)nu zvučnu skicu njezinog uvodnog, reskog puhačkog dijela (Adagio), potom i kontrastnog gudačkog smiraja u nastavnom G-duru (Andante) te burnog finala (Allegro vivace) s tematskim izobiljem i gotovo neprekinutom osminskom pratnjom. Ipak, svemu unatoč, konačna je kušnja bila povezana sa Sergejem Prokofjevom (1891-1953) i živahnim tumačenjem njegove orkestralne suite Zaljubljen u tri naranče, op. 33bis, proizašle iz istoimene opere i priče o tužnom princu, vili, čarobnim narančama, blagotvornim učincima i bajkovitom vjenčanju. Konkretno, najuzbudljiviji momenti nesumnjivo su bili oni povezani s Koračnicom u čast Prinčeva odlaska, a potom i s uzbudljivim ¨putujućim¨ scherzom, furioznim Bijegom te s jasno naglašenim provodnim motivima, vezanim uz pojedine likove. Nagrada za opći uspjeh očitovala se u gromoglasnom i neprekidnom pljesku oduševljene publike, podjednako Rysanovu i Simfonijskom orkestru HRT-a koji je u posljednje vrijeme, kvalitativno, sasvim sigurno uspio nadvisiti Zagrebačku filharmoniju.
Arabeska u C-duru
Uzbuđenja je bilo napretek i u koncertnoj dvorani Blagoje Bersa, na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, dva dana poslije, dakle 11. veljače 2023. na Petom koncertu 69. sezone Zagrebačkih solista 2022/2023. Ondje je gostovao u svakom smislu prvorazredni, međunarodno afirmirani pijanist Lovre Marušić (1992) koji je sa Solistima minuciozno izveo Koncert za klavir i orkestar u D-duru, Hob. XVIII:11, Josepha Haydna (1732-1809), ali, u dodatku, i neprocjenjivu Arabesku u C-duru, op. 18, Roberta Schumanna (1810-1856), istaknuvši pritom pred svima svoj neizmjerni telent, izuzetan sluh za nedokučive osjetilne i misaone (za)kutke partiture, ali i smisao za autentičnu interpretaciju i proučavanje skladatelja (Schumanna), uzora (Bacha) i životnih osobina (monotonija, mir i samoća) za poticanje kreativnosti uma. Osim toga, kao što već spomenuh, Marušićev je zvuk – temeljen na oštrini i brzini poniranja u tipku, ali i na ponekom grešnom frazirungu, bez kojeg bi zacijelo bilo ugroženo (sve)ukupno savršenstvo izvedbe – bio razigran, precizan i neopisivo muzikalan u sva tri stavka Haydnovog koncerta, tankoćutno pozicioniran unutar prirodnog gudačkog krvotoka Zagrebačkih solista koje sam ovoga puta, kritički, u korist neobično atraktivnog pijanista, ipak pomalo zapostavio. I zato ću, bez obzira na sve, dodatno istaknuti njihovo virtuozno umijeće tumačenja, i to redom, praizvedbe vrlo dopadne, četverostavačne Bersiane, suite Zorana Juranića (1947) prema skicama Blagoja Berse, poletnog Finala Haydnove Simfonije u G-duru, br. 88, Hob I:88, te Serenade za gudače u C-duru, op. 48, Petra Iljiča Čajkovskog (1840-1893), a unutar nje i valcera u drugom stavku (Valse: Moderato – Tempo di valse), u kojem su složni gudači vrlo plastično dočarali eleganciju tadašnjeg svijeta, s gorkim prizvukom fin de sièclea i škakljivih životnih uvjeta skladatelja, prožetih ujedno vanjskim glamurom i unutarnjim očajem. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.