BAZA GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: PASCAL ROPHE NA ČELU SIMFONIJSKOG ORKESTRA HRT-a

9. listopada, 2022.

Piše: Igor Koruga

Važne stvari povezane s novim šefom dirigentom Simfonijskog orkestra Hrvatske radiotelevizije (SO HRT) odnose se na aktualnu sezonu 2022/2023 i na jednog od najtraženijih dirigenata u Francuskoj, Pascala Rophéa (1960), koji je posljednjih sedam godina bio šef dirigent prestižnog Nacionalnog orkestra regije Pays de la Loire. Iznimno cijenjen kao promicatelj glazbe 20. stoljeća te također kao vrsni interpret repertoara 18. i 19. stoljeća, izjavio je, uoči svog premijernog nastupa, da će se njegova prva sezona sa SO HRT-a zasnivati na općoj znatiželji i podjednakoj suradnji kako s glazbenicima tako i s publikom. A kao što se moglo zaključiti već nakon prvog koncerta iz Majstorskog ciklusa – In memoriam Pavle Dešpalj – koji se održao u četvrtak, 6. listopada 2022, u Velikoj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog od 19:30 sati, izjava nije bila samo marketinški intonirana. Doduše, očekivana je bila promocija ¨bez rizika¨, uglavnom svedena na ¨čitanje partitura¨ velikih orkestralnih djela kao što su Uvertira iz Ukletog Holandeza, Richarda Wagnera (1813-1883), Varijacije za orkestar, Pavla Dešpalja (1934-2021) i Harold u Italiji, simfonija u četiri djela s violinom solo, op. 16, Hectora Berlioza (1803-1869).

Neobičan glazbeni oblik

Izvanglazbeni sadržaji Wagnerove Uvertire, nanizani na početku, stvorili su netremice preglednu simfonijsku pripovijest s podivljalim morem i olujom, spram koje su Rossinijeve i Meyerbeerove oluje djelovale kao blagi povjetarci. A neobičan glazbeni oblik, s komplementarnim sadržajima uvertire i cjelokupne opere, otvorio je tijekom svog desetminutnog trajanja tri važna lajtmotiva: sažeti motiv duha (u trubama i gudačima), Sentin motiv otkupljenja (u drvenim puhačima) i ljubavni motiv postojanosti (u engleskom rogu). Uvertiru se u ponovljenom mirnom tonu Sentinog iskupljenja uspjelo dovesti u stvarni svijet olakšanja i spokoja, nakon kojeg je trebao uslijediti početak opere. Posebnu nadahnutost možda nisu imali svi članovi SO HRT-a pri izvođenju Dešpaljevih Varijacija, ili dramatsko-lirskih preobrazbi, skladanih 1957. godine i praizvedenih krajem studenoga iste godine u Zagrebu, možda zbog toga što se u tim obličjima, u dvadesetak minuta, uz pomoć neoklasicističkih kompozicijsko-tehničkih postupaka variralo početnu temu i melodijski i ritamski i u mjeri i orkestraciji, sa sustavnim preobrazbama njezinog ukupnog karaktera. U nizu tih preobrazbi, posebno su bile dojmljive ritamske metamorfozne tematske inačice s neobičnim mjerama (7/4 ili 7/16) izmjenjujućih odsjeka, izuzetno zahtjevne za izvođenje. Orkestar se nije odviše zbunio niti u usmjerenom toku naprednih glazbenih misli i melodija prema koncu djela, točnije, prema završnom koralu s presudnom katarzom temeljne misli uoči mirne meditacije na samome kraju.

U ulozi ¨promatrača¨

Programni karakter nastavio se i u drugom dijelu koncerta, rezerviranom za integralno izvođenje četverostavačne Berliozove simfonije s (orkestru) ravnopravno upisanom dionicom viole. Ondje se zagrebačkoj publici predstavila i francuska violistica, Lise Berthaud (1982), istaknuta osobnost međunarodne glazbene scene koja je nastupala na najuglednijim svjetskim koncertnim pozornicama s vodećim dirigentima i umjetnicima kao što su Renaud Capuçon, Lauma Skride, Éric Le Sade, Augustin Dumay, Emmanuel Pahud, Alina Ibragimova i drugi. Shvativši širi smisao, Berthaud se postavila u ulogu prividnog subjekta, točnije ¨promatrača¨ prizora melankolije, sreće i radosti Harolda u planinama (u prvom stavku), večernje molitve i marša hodočasnika (u drugom), ljubavne serenade Abružanina (u trećem) i orgije razbojnika (u četvrtom, završnom stavku). U toj se ulozi, navodno, nekoć zamislio i sam Berlioz, kao melankolični sanjar Childe Harold, iz lirsko-epskog spjeva Hodočašće Childea Harolda, engleskog pjesnika Georgea Gordona Byrona (1788-1824). Međutim, nagrađeni višeminutnim ovacijama, dirigent Pascal Rophé i violistica Lise Berthaud prošli su neopisivo bolje od dirigenta Narcissea Girarda i violista Chrétiena Urhana koji su na praizvedbi djela, 23. studenog 1834. godine, doživjeli samo jednu u nizu Berliozovih praizvedbenih katastrofa. T