GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: NEW TRIO VIENNA OTVORIO 24. FESTIVAL SV. MARKA

19. svibnja, 2022.

Piše: Igor Koruga

Premda jedna poslovica kaže kako velikim ljudima ne treba ništa više od njihova imena, malo kome ono po značenju u cijelosti odgovara kao Petru Klasanu (1992), koji je upravo kao klasni pijanist, predvodnik sastava i interpret otvorio ovogodišnji, dvadeset i četvrti po redu, Festival sv. Marka, to tradicionalno zbivanje koje iz godine u godinu ustraje u predstavljanju sve boljih glazbenih umjetnika, vrsnih vokalnih i instrumentalnih ansambala te povijesnih djela iz neprocjenjivo vrijednih, domaćih i stranih kajdanki. Festival su općenito, kao i sam koncert Klasanovog sastava New Trio Vienna koji je bio održan u ponedjeljak, 16. svibnja 2022. od 20 sati, u gotovo ispunjenoj Maloj koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog, podržali Gradski ured za kulturu, međugradsku i međunarodnu suradnju i civilno društvo, Ministarstvo kulture i medija RH, Jutarnji list kao i sama Dvorana Lisinski, pa se stoga organizaciji događaja nije moglo ništa prigovoriti. Nije se moglo prigovoriti niti programu koncerta, Brahms á 1 2 3, sastavljenom od najprestižnijih komornih uradaka jednog od najvećih predstavnika njemačke glazbene romantike, Johannesa Brahmsa (1833-1897), čovjeka koji je sa svojim prvorazrednim djelima nedvojbeno zaslužio mjesto u apostolskom slijedu majstora poput Bacha, Beethovena i Berlioza.

Osjetljiva instrumentalna suglasja

Moćne zvukove i zasićene harmonije Brahmsovih skladbi još su većinom oplemenili i ugledni strani glazbenici, poput energičnog španjolskog klarinetista Simóna Ibáñeza Gineza i profinjene finske violončelistice Liine Leijale (1984). Oni su, uostalom, bili predstavljeni i kao Klasanovi kolege, umjetnici i predavači s Akademije Baremboim-Said u Ramali, glavnom gradu Palestinskog Autonomnog Područja. A njihovo je prisustvo izostalo jedino pri iznošenju Rapsodije za klavir u h-molu, op 79, br. 1, vrhunskog ostvarenja pijanističke literature u čijem je izvođenju naš ponajbolji mladi virtuoz, tehnički uzorno, suprostavio impulzivne teme tihim pasažima, melodijsku novost uvodu i reprizi te tonalitet dura tonalitetu mola. Stoga su osjetljiva instrumentalna suglasja započela tek u tumačenju prelijepe trostavačne Prve sonate za violončelo i klavir u e-molu, op. 38, u kojoj je varljivo naglašenu ulogu odlično preuzela eminentna finska solistica i komorna glazbenica. Naime, sam je Brahms jednom zapisao da u njegovoj sonati za klavir i violončelo ¨klavir mora biti partner, ponekad vođa, a ponekad brižni sljedbenik violončela, ali mu ni u kojem slučaju ne pripada prateća uloga¨. Što je doista bio i ostao pretjeran svirački izazov, mada Klasanu prirodan i odgovarajući, jer je on upravo na taj način podržao Leijalino iznimno oblikovanje, između ostalog, rasne fuge, citata iz Bachove Umjetnosti fuge (Kontrapunkta 4 i 13) i tematskih veza s Beethovenovom Sonatom za violončelo i klavir u A-duru, op 69, br. 3.

U Brahmsovoj durskoj sonati

Nastavak je, nakon kratke koncertne pauze, donio i kasna Brahmsova djela. Prije svega Sonatu za klarinet i klavir u Es-duru, op. 120, br. 2, zapisanu i u inačici za violinu i violu, u čijem se uvodnom stavku (Allegro amabile) predstavio klarinetist Simón Ibáñez Ginez, majstor svijetlih ozračja i nijansiranog iznošenja specifičnih arpeggio tripleta, karakterističnih za Beethovena, njegov Gudački kvartet u F-duru, op 59, br. 1 ¨Razumovsky¨, i Trostruki koncert u C-duru, op. 56. Podjednako vješto Španjolac se suprostavljao klaviru u završna dva, živopisnija stavka Brahmsove durske sonate. Međutim, ipak je četverostavačni Trio za klarinet, violončelo i klavir, op. 114, bio očekivana kulminacija koncerta, barem u smislu atrakcije, komunikacije i bogate zvučnosti. Ovdje se New Trio Vienna približio idealu sviračkog trojstva, iznijevši međusobno ravnotežu i glazbenu osmozu te zapanjujući osjećaj za lirizam i harmonijsku puninu. Svojevrsna alkemija bila je i nužna za približavanje neobične instrumentacije, svojstvene djelima Maxa Brucha (1838-1920) i Vincenta d’Indyja (1851-1931), ali i solističkih iskrenja povrh intimnih ozračja nježne melankolije, toliko značajne za kasnoga Brahmsa, pa i za njegov sljedeći Kvintet za klarinet i gudački kvartet u h-molu, op. 115. T