GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: NEPONOVLJIVI KONTRABASIST ROMAN PATKOLÓ OTVORIO 70. SEZONU ZAGREBAČKIH SOLISTA

17. listopada, 2023.

Piše: Igor Koruga

Najviše državne institucije podržale su odista briljantan koncert otvorenja sedamdesete sezone (2023/2024) Zagrebačkih solista, ove subote, 14. listopada od 19 sati, u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog, nastup koji se upriličio (i) povodom tridesete obljetnice uspostave diplomatskih odnosa između Slovačke i Hrvatske. Prema protokolu, ondje je bila nazočna većina ljudi iz Veleposlanstva Slovačke Republike u RH, nekolicina iz naših gradskih i državnih vlasti, ali i začuđujući broj takozvane ¨obične¨ koncertne publike. Tek pokoje mjesto do desnog zida dvorane bilo je slobodno. Naime, svi su ljudi začudo sjedili na svojim točno numeriranim mjestima, mirno i spokojno, kao da su unaprijed znali da će se zbiti pravo malo čudo, ponajprije zaslugom slovačkog kontrabasista Romana Patkola (1982) i naših uglednih gudača, a potom i gitaristice Miriam Rodriguez Brüllove (1979).

U (neo)klasičnom stilu

Stvar je bila složena, a rizik nepotreban, pa su se Zagrebački solisti u uvodu odlučili za Suitu za gudače, Pintarichianu (1974), Borisa Papandopula (1906-1991), ili hommage hrvatskom orguljašu, skladatelju i franjevcu, Fortunatu Pintariću (1798-1867), između ostalog i autoru nekoliko skladbi za klavir i orgulje, u lako prepoznatljivom bečkom klasičnom stilu. Bečku stilsku odrednicu prigrlio je i Papandopulo u svoja prva tri stavka (Sonatina: Allegro con spirito, Pastorella: Andante cantabile i Rondo: Allegretto), nepretenciozno, dražesno, ali i strogo u odnosu na stavačnu strukturu i osebujnu Pintarićevu melodiku. Svoj glas, međutim, izrazitije je pridodao tek u potonjoj numeri (Dudaš: Allegro vivace) u kojoj je sjedinio dvije Pintarićeve skladbe i nekoliko pojedinosti iz folklora istočne Slavonije.

Samostalni solistički nastupi

Kompozicijski zasjenjena Pintarichianom, u nastavku je slijedila hrvatska praizvedba trodijelnog Dvostrukog koncerta za kontrabas, gitaru i orkestar, Bruromano, suvremene češke skladateljice Sylvije Bodorove (1954). Bodorova je taj nelak posao obavila zatravljena neopisivom muzikalnošću i instrumentalnom virtuoznošću Romana Patkola: u prvom (Affetto) i trećem (Feroce) stavku skladateljski uzorno i precizno, s dirljivim, ekstremno visokim basovskim solističkim dionicama i (tek) pratećim gitarističkim, a u drugom (Pianto) vrlo opušteno, nježno i eterično, u ozračju lirske kantilene. Nakon zajedničkog, gostujući su umjetnici imali i samostalne nastupe, dakako uz besprijekorne Zagrebačke soliste: Miriam Rodriguez Brüllová u nenajavljenoj sažetoj skladbi(ci), a Roman Patkoló u zanosnoj Fantaziji na teme iz opere Carmen, za gudače i solo kontrabas, koju je za kontrabas(ista) natprosječno dobro priredio ruski dirigent, skladatelj i aranžer Jurij Lebedev. Za razliku od kontrabasista, gitaristica je bila svakidašnja i neistaknuta, čak i u kontekstu gitarističke virtuoznosti kojom smo, (ne)objašnjivom srećom, na ovim prostorima često okruženi. Njezine su glazbene fraze zvučale korektno, podatno, nekome i za izvedbu. Reklo bi se da je kao solistica bila jednostavno opisiva, ili tek moguća za zabilježbu.

Jedinstveni vokabular

Međutim, kod Patkola se puno toga (iz)okrenulo na bolje. Njegova interpretacija, da ne kažem improvizacija, bila je mnogo više od niza ispravno odsviranih tonova, nečega što se do krajnosti može izbrusiti na svim većim glazbenim akademijama i konzervatorijima. Bila je to rijetka suptilnost kontrabasističkog izraza, tehnike, ritma i zvuka, nemoguća za kopiranje. Doduše, bila je to posljedica iznimno učinkovite tehnike, ali i, primjerice, moći naizmjeničnog oblikovanja nota, lijevom i desnom rukom – pritiskanjem prstohvata i/li povlačenjem prazne žice te, posljedično, lakšim naglašavanjem nosećih tonova. Ekstremne, izazovnije visine koristile su se za sigurniji kontinuitet, prolaz kroz frazu, bez obzira na kretanje drugih linija i eventualni kromatizam, kao i pronalaženje ključnih tonova unutar dvodimenzionalnih melodijskih obrazaca. Možemo reći da bi detaljnija analiza transkribiranih Patkolóvih sola sigurno dala i izvrsniji uvid u njegov posve osobiti jezik, odabir motiva u odnosu na visinu tona (i harmoniju), prvenstva i nacrta fraziranja, koji bi se pak, teoretski, mogli svesti na nauk. I to onaj kojim su se donedavno bavili studenti na akademijama u Münchenu i Baselu, na kojima je daroviti Slovak predavao, te mnogi drugi sretnici koji danas pohađaju njegove majstorske tečajeve diljem svijeta.

Nije bilo jednostavno

Nakon svega, Zagrebačkim solistima i njihovom novopridošlom kontrabasistu Antalu Pappu svakako nije bilo jednostavno samouvjereno stati pred publiku i uzorno iznijeti zanimljivu Serenadu za gudače u E-duru, op. 6, češkog skladatelja Josefa Suka (1874-1935), četverostavačnu skladbu ispunjenu melankolijom, plesom, češkom narodnom glazbom i ruskim prizvucima u basovskim (harmonijskim) progresijama finala. No, kao i obično, razum je nadvladao osjećaje. Ne posve, jer se ipak radilo o umjetnosti i uvježbanim profesionalcima koji su prisutnima, uzgred, obećali nezaboravnu predstojeću sedamdesetu koncertnu sezonu. T