GLAVNE TEME KULTURNI ŽIVOT

KORUGA: LINDA NICHOLSON NA POVIJESNOM KLAVIRU U ZAGREBU

25. listopada, 2019.

Piše: Igor Koruga

Nikada nisam volio bilo kakvu neizvjesnost, nejasnoću ili, figurativno rečeno, klaćenje iznad neugodne provalije za koju nisam znao koliko je točno duboka. Možda sam baš zato, (pro)gonjen znatiželjom, od najranijeg djetinjstva bio prepun (samo meni) jasnih snova, tipičnih dječjih pitanja namijenjenih prvenstveno mom staromodnom ocu, a potom i mojoj zatvorenoj majci, te posljedično i dječjeg razočaranja zbog površnih i nezadovoljavajućih odgovora. Godinama sam u svojoj kući bio zasipan jeftinim roditeljskim metodama, predvidljivom retorikom odmaknutom od stida neznanja, odnosno pojavama koje su, između ostalog, u meni p(r)obudile do danas nezaustavljivu strast za knjigom i kritikom. Knjige su mi približile ideju kao usud, postupnost kao disciplinu i estetiku kao privilegij, dok mi je kritika godila kao relativnost i široki prostor za promišljanje i općenje sa samim sobom, čak i u slučajevima kada sam osjećao da na svako pitanje imam unaprijed spreman odgovor. Godila mi je i rječitost koju sam odonda sve više razvijao, međutim, nažalost ne i u potpunosti (is)koristio. Jer, pogledam li unazad, poglavito u dubinu odnosa s najbliskijim osobama, osim glavnine namjerno izrečenog uvijek sam ostao dužan istisnuti iz sebe, u svrhu krajnje dorečenosti, još nekoliko čistih, iskrenih i nedvosmislenih riječi. U takvim sam situacijama još uvijek loš, no vjerujem da sam u konačnici ipak neznatno napredovao, ako ni na koji način onda barem onoliko koliko je potrebno za detaljan opis jednog glazbenog događanja.

Nužno poimanje glazbe

Ovoga sam tjedna po vlastitom ukusu odabrao drugi koncert iz Četvrte koncertne sezone ciklusa na povijesnim klavirima, Cristoforium 2019, koji se zbio u srijedu 23. listopada, od 20 sati, u ugodnom akustičnom predvorju zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt, ondje dakle, gdje je nastupila Linda Nicholson iz Ujedinjenog Kraljevstva, jedna od vodećih pijanistica specijaliziranih za izvođenje glazbe baroka, klasike i ranog romantizma na autentičnim glazbalima. Vrsna je umjetnica tijekom stotinjak minuta protumačila klavirske opuse njemačkih skladatelja: Carla Loewea (1796-1896), Ludwiga van Beethovena (1770-1827) i Franza Schuberta (1797-1828). Zadaću joj je moguće otežao povijesni instrument, njoj zacijelo nedovoljno poznat, sa svojstvenom mehanikom, prigušivačima i s osobitom toplinom zvuka. Poznati izazovi, i iz londonskog doma prenatrpanog različitim povijesnim glazbalima, britanskoj su pijanistici zapravo poslužili kao temelj igre u kojoj je pred svima javno ogolila sve mogućnosti i nemogućnosti konkretnog fortepiana. Za razliku od pristupa modernih pijanista koji od svog visokotehnološkog proizvoda traže zvučnu superiornost i istovjetnost od najvišeg do najnižeg tona, odgovarajući karakter, ravnomjeran dodir i stvarnu glasnoću, Nicholson se vrlo dobro snašla s nužnim poimanjem glazbe koju, kao fortepijanistica, uvijek mora prilagoditi, tempirati i temperirati u suglasju s mogućnostima glazbala. U tom smislu, najsvjetliji primjer bila je predodžba Beethovenove Tridesete sonate u E-duru, op. 109, u kojoj se u cijelosti opteretio timbar glazbala s donjim metalnim, gornjim kristalnim i srednjim medenim (oblim) registrom, odnosno sa značajkama koje su pogodovale intimnijem karakteru djela bonskog skladatelja.

Poput Loewea

Prilagođena živa tempa, nipošto u funkciji stila uvjetovanog nejednakim propadanjem pojedinih tonova, jamčila su izravniji opis (kod modernih klavira) često zatamnjenih detalja pri izvedbi Schubertova Četiri impromptusa, D. 935, op. 142, kao i povećani dinamički raspon, razumljivo skromniji kada je riječ o fortepianu. U daljnjoj vezi s Beethovenom, odnosno s melodijom koja je podsjećala na početnu temu njegove Dvanaeste sonate za klavir u As-duru, op. 26, bio je dirljivo portretiran i Allegretto iz Impromptua br. 2 u As-duru. Intenzivna dramatska zbivanja, živopisne harmonije i instrumentalne boje obilježile su, pak, početak i kraj koncerta, u obliku dvije tonske poeme: Mazeppe, op. 27, i poeme Biblische Bilder, op. 96, uglednog skladatelja i interpreta svoga doba Carla Loewea. Poput samog Loewea, zbog jasnoće i veze s literarnim predloškom, i Nicholson je pribjegla čitanju kratkog sinopsisa dramatične priče, dakako samo Mazeppe, jer je ipak Biblische Bilder bila izvanprogramski uključena kao traženi dodatak. T