Piše: Igor Koruga
Kao i sve nezavidne situacije, tako je i Hrvatska, u vrijeme predratne Jugoslavije, klasnih suprotnosti, centralističke vladavine i razgolićivanja malograđanštine, bila zdrav poticaj za procvat i preobrazbu nacionalne umjetnosti, poglavito u smislu književnosti i glazbe. Izraz se mijenjao, skretao u grotesku, u ekspresionističku hipertrofiju subjektivnosti i izobličenje stvarnosti, dok je priroda stvari nametnula mudar i odmjeren, prvi korak. Potaknuti primjerima Ruske petorice (Balakirev, Kjui, Musorgski, Rimski-Korsakov i Borodin) kao i Smetane, Dvořáka i Mokranjca, hrvatski su glazbenici krenuli smjerom oživljavanja folklora kao ishodišta izvorne umjetničke glazbe. Takva glazba nije bila heretična, a imala je smisla s ilirskim idealom, kulturom i, konačno, s pobjedom obnovljenog nacionalnog (glazbenog) smjera kojem je pripadala većina tadašnjih hrvatskih skladatelja. Oni su se, pak, educirani i progresivni, odlučili povezati sa selom i njegovom nepatvorenošću, a shodno tome i s donekle primitivnom i oporom glazbenom ostavštinom. Izvrstan rezultat nije mogao izostati; nadahnjujuća jednostavnost seoske svakodnevice i krnji (nacionalno obojeni) glazbeni motivi postali su tako skriveni temelji suvremene hrvatske umjetničke glazbe zapisane perima vrsnih skladatelja iz prve polovice dvadesetog stoljeća.
Svatko na svoj način
Među inima se misli (i) na skladatelje poput Josipa Štolcera Slavenskog (1896-1955) i Božidara Kunca (1903-1964) čija su odabrana djela unutar ciklusa Pleyel Svetislava Stančića i Festivala Piano 3, u petak 27. studenog i u subotu 28. studenog od 20 sati, u Hrvatskom državnom arhivu i u Hrvatskom glazbenom zavodu, protumačili klavirski virtuozi Konstantin Krasnitsky (1976) i Lovre Marušić (1992). Svatko na svoj način; Krasnitsky smjelo, raskošno i sigurno, sa čvrstim otiskom ruske tehnike, a Marušić promišljeno i zanosno, s rijetko razvijenim osjećajem za liriku i frazu; publici su nesebično približili sočnost i nekonvencionalnost Slavenskijeve Sonate za klavir, op. 4, te blistavo stiliziranu motoričnost Valcera u F-duru, iz Kuncove zbirke Pet valcera, op. 39. Istina jest da je Krasnitsky, ukupno uzevši, preciznije iznio minucioznosti Slavenskijevog muzičkog govora, moćnije izvukao iz vremešnog instrumenta gromku akordsku pozadinu te, unutar istaknutog ritma i onkraj sentimentalnosti, laserski iscrtao fragmentirane melodije. Međutim, Marušić je također pokazao jednu nesvakidašnju, zlata vrijednu vještinu. On je, naime, uspio doslovce materijalizirati Kuncov omiljeni instrument, i to u intimnom svjetlu skladateljeve zavodljive melodike, izviruće iz bogate ritmike i nemalo proširene harmonije, i da, ukorak s avangardnim stremljenjima ondašnje svjetske glazbene elite. Istančanu novinu Kuncovih djela, obilježenu jasnim koloritom, efektom disonantnog suzvučja, maštovito uređenim pedalizacijama i osobitom ornamentikom, Marušić je takoreći utkao u vlastiti svirački slog, na način da je svatko mogao pomisliti da je tu skladbu osobno komponirao. Stoga nije bilo iznenađujuće što su na opće odobravanje publike naišla oba pijanista, podjednako zbog atraktivnosti i kvalitete izvođenja kao i zbog predanog oblikovanja stiliziranih narodnih motiva koji su, uostalom, predstavljali sav tematski materijal.
Tu za repu, tu za len
Uz to, Krasnitsky se odlučio za portretiranje jednog živućeg hrvatskog skladatelja, Davora Bobića (1968), točnije, za tumačenje njegovih Pet pokladnih etida, suvremeno intoniranih, no, kao i kod povijesnih uzora, nadahnutih folklorom, odnosno živahnom pokladnom pjesmicom iz sjeverozapadne Hrvatske – Tu za repu, tu za len. Slijed prpošnih minijatura, svojom je jednostavnošću, suvremenošću, ritmičkom svježinom, majstorskom harmonizacijom i, dakako, uzornom Krasnitskyjevom izvedbom razigrao i rasplesao možda čak i (pre)tihu i pomalo tugom zasićenu atmosferu Velike čitaonice HDA-a, popunjenu tek s nekoliko pomno razmještenih ljubitelja klavirskih recitala. Obje večeri svakako nisu protekle bez uobičajenih klavirskih delicija, poput recimo, Rahmanjinovljeve Sonate u b-molu, br.2, op. 36 (ver. 1931), peterostavačne Morceaux de fantasie, op. 3, istoga skladatelja (u HDA-u) te Scarlattijeve Sonate u E-duru, K 380, Haydnove Sonate u Es-duru, Hob. XIV: Es 3, Mozartove Sonate u C-duru, KV 330, Lisztove Španjolske rapsodije, S 254, te Rodrigovih Cuatro estampas andaluzas (u HGZ-u), no smisao ovog osvrta otpočetka je bio zamišljen u smjeru isticanja hrvatske zemlje i kulture, hrvatskih skladatelja te dvojice generacijski nejednakih i uglednih hrvatskih pijanista. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.