Piše: Igor Koruga
Red glazbe, red poezije, red razgovora, likovnih eksponata na sceni, radijskog prijenosa uživo, pa iznovice… Tako je to bilo na nedjeljnom koncertu Gudačkog kvarteta Sebastian, prvom ovosezonskom, održanom u akustički primjer(e)nom Studiju Bajsić Hrvatske radiotelevizije, u nedjelju 15. studenog 2026. od 20 sati. Prisustvo se osiguravalo unaprijed, najavom na ispravnu e-mail adresu, ili telefonski, tako da je informiranima ulaz i parkirališni prostor bio zajamčen.
Od filcane ovčje vune
U sastavu Gudačkog kvarteta Sebastian, trideset i šest godina od njegova osnutka, nastupili su koncertmajstor i prvi violinist Anđelko Krpan, druga violinistica Teodora Sucala Matei, violist Ivan Zečević i violončelist Smiljan Mrčela, a kao gost im je bio pridružen naš ponajbolji klarinetist Bruno Philipp. Pod imenom Sol bili su izloženi radovi ovogodišnje diplomantice na Nastavničkom odsjeku Akademije likovnih umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu, Helene Birin (1996), izrađeni od filcane ovčje vune u intimnoj želji za prezervacijom sjećanja, bliskih ljudi i vremena samog, a u nekoliko navrata čitali su se stihovi Andrijane Škunce (1944-2026), pjesnikinje podrijetlom iz Novalje, prepoznatljive po svojoj apsolutnoj ¨poetici otočnosti¨, i Gordane Benić (1950), pjesnikinje, majstorice pjesme u prozi, čiji književni stil karakterizira spajanje mediteranskog ambijenta s elementima kozmologije, astrofizike i arheologije. Poeziju je nadahnuto interpretirao vremešni glumac Dubravko Sidor, slobodan pred mikrofonom Hrvatske radiotelevizije, no ne kao sigurna, kompetentna i odmjerena voditeljica, muzikologinja Gordana Krpan.
To su moji snovi
Večer je ponajprije obilježila praizvedba suite Dječački snovi – za klarinet i gudački kvartet, Tomislava Uhlika (1956), koja je bila posvećena skladateljevom sedamdesetom rođendanu, a koju je on sam najbolje opisao riječima: ¨Taj dječak sam ja, to su moji snovi. Tada sam ih se nakon buđenja sjećao. Sada se jedino sjećam da sam sanjao.¨. Glazba je, kao i sva Uhlikova, bila neobično tečna, točna, razborita i estetski besprijekorna. Različitosti su se u njoj ljubile, išle jedna drugoj ususret i na ruku, činile predivne dijaloge i suglasja, a klarinet je svakom svojom notom dodatno učvršćivao uvjerljivu i koherentnu izvedbu. Ugodna u melodiji, suita je u svojih šest stavaka, ili snova, na prvo slušanje opila svojim svježim i originalnim figurama dječačkih snova, tehnički perfektno raspodijeljenim među instrumentima. Slična virtuoznost mogla se čuti i u osobitoj izvedbi Mozartovog Kvinteta za klarinet i gudački kvartet u A-duru, KV 581, u kojem je klarinetist Bruno Philipp ipak za nijansu iskočio izvan kvalitativnog okvira sjajno ugođenog gudačkog kvarteta. Jasno da tako nije bilo zapisano, jer je partitura podrazumijevala ravnopravan dijalog s gudačima i obrnuto, bez izrazite dominacije vodećeg glasa, no Philipp je ipak, u poticajnoj napetosti iznošenja sveg melodijskog i ritmičkog bogatstva koje se moralo iznijeti nepretenciozno i tečno, nadišao ionako visoke vlastite standarde. O njima i mnogočemu drugome; osim o svom sljedećem nastupu u Ciklusu Glazbene staze u četvrtak, 10. prosinca u Malom Lisinskom i projektu Weber 200 – Duo, trio, kvartet; Philipp je dodatno govorio u izdašnom i vrlo informativnom intervjuu s Gordanom Krpan. Za to vrijeme gudači su se odmorili i nakon svega publici približili monumentalni Beethovenov Deveti gudački kvartet u C-duru, op. 59, br. 3, ¨Razumovski¨, koji je, nakon svega dotad predstavljenog, zvučao tek dotjerano i malne suzdržano. T
