KORUGA: HANA RABADAN, UČENICA I POBJEDNICA , ODLIČNO SVIRA I SVIRAT ĆE

KORUGA: HANA RABADAN, UČENICA I POBJEDNICA , ODLIČNO SVIRA I SVIRAT ĆE

10. travnja, 2024.

 

Prava je rijetkost pročitati glazbenički životopis napisan u prvom licu jednine. „Ja sam Hana Rabadan, rođena… Trenutno završavam Glazbenu školu Vatroslava Lisinskog… Pohađala sam seminare… Na Međunarodnom natjecanju Rudolf Matz… Svirala sam dva puta sa Zagrebačkim solistima… U travnju ove godine svirat ću na koncertu Zvijezde glazbenih škola u sklopu ciklusa Mladi za mlade…“ itd. Naime, tim se riječima, na nedavnom 12. Hrvatskom natjecanju mladih glazbenika Papandopulo na kojem je osvojila uvjerljivo prvo mjesto, publici i ocjenjivačkom sudu predstavila izuzetno mlada, darovita i samouvjerena violončelistica Hana Rabadan (2007). Od generacijski zrelije konkurencije odskočila je i u tehničkom pogledu, za što je većma bio i ostao zaslužan njezin dugogodišnji pedagog, profesor Dalibor Crnogorac, no ono najbitnije ipak je bilo povezano s njezinim izrazitim interpretacijskim potencijalom, lakoćom povezivanja nadirućih misli u vrsne estetske cjeline, kao i s dubinskim razumijevanjem notnih zapisa. Ona, dakle, na tom natjecanju nije ni u kojem smislu zablistala odjednom, jer je sve svoje kvalitete ustrajno pokazivala i dokazivala danima, u rotacijama prvog i drugog izlučnog kruga, a potom i u uzbudljivom finalu.

Virtuozna glasovirska pratnja

Odabrane žanrovske skladbe iz pozamašnog natjecateljskog opusa Hana je predstavila i ovoga tjedna, na samostalnom Koncertu laureata 12. Hrvatskog natjecanja mladih glazbenih umjetnika Papandopulo, osmišljenom i organiziranom u ponedjeljak 8. travnja 2024. godine od 20 sati, u okviru svijetlog ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj, u Dvorani Jure Petričevića na zagrebačkom Strossmayerovom trgu. Za pjevni početak koncerta idealno je poslužila slavna Vokaliza Sergeja Rahmanjinova (1873-1943), šestominutna kompozicija, u osnovi građena na rudimentarnim harmonijskim oblicima, temeljenim na akordu smanjene septime, u kojoj je visprena umjetnica s lakoćom uočila i istaknula ciljane tonske centre, tematske cjeline i zadivljujuće fraze, ukrašene virtuoznom glasovirskom pratnjom pijanista i korepetitora Krešimira Popovića. Svojevrsni ruski blok upotpunila je Sonata za violončelo i glasovir u d-molu, op. 40, Dmitrija Šostakoviča (1906-1975), veliko skladateljevo dostignuće barem u smislu raznovrsnih, neprestanih i dojmljivih (harmonijskih) dijaloga između violončela i glasovira. Početak je bio diskretan, blag, zaobljen i nježan, a nastavak pomalo melankoličan i eskalirajući, s pomno uređenim frazama i razigranim kontrastima koji su slušatelje lako prenijeli u Šostakovičeve začudne emocionalne svjetove. I tu se, dakako, istaknuo uredni Popović koji je glasovirsku dionicu svlada(va)o vješto i profesionalno, bez ikakve želje za privlačenjem veće pozornosti publike, a opet, s naglašenom empatijom prema prezaposlenoj mladoj solistici, sklonijoj igri, humoru (Scherzo) i ironiji nego neizbježnom Šostakovičevom pesimizmu (Largo).

U iznimnom duhu

U tijelu pak solista bez pratnje Rabadan se osjećala još i bolje, sada na početku drugog dijela nastupa, u posve opuštenoj predodžbi Sonate za violončelo solo Györgyja Ligetija (1923-2006), praizvedene davne 1983. godine u Parizu, navodno zbog političkih kontroverzija. Život u svakoj Ligetijevoj noti bio je primjetan, pun govora, glisanda su bila dovoljno istaknuta i sonorna, dok su virtuozni procesi bili predstavljeni naizgled neformalno, a zapravo vrlo ukusno, s neskrivenom senzualnošću i radošću muziciranja. Hanino violončelo (i) ovdje je zvučalo potentno i moćno, u svim registrima i suzvučnim glasovima, čak i u najnižim tonovima bez zujanja i muka. Sve intonacije bile su gotovo perfektne, a radilo se, saznao sam tek kasnije, o „običnom“ školskom instrumentu. No, to mi je bilo izuzetno drago, jer bi inače neko drugo, cijenom i kakvoćom nedostižno violončelo sigurno preuzelo dio čiste Hanine zasluge za sve opojne interpretacije, pa i za onu ponajbolju, Papandopulove Rapsodije concertante za violončelo i glasovir u kojoj je iskonska folklorna građa zaživjela sasvim novim i nesputanim glazbenim životom. Poput samoga djela, i izvedba je impresionirala svojom jasnoćom, ljepotom i jednostavnošću. Bogat i raskošan gudački ton bio je opet vrijedan divljenja, generiran (i) umijećem vođenja (a ne pritiskanja) gudala, na graciozan način i u najburnijim pasažima. U iznimnom ozračju protekla je stoga i završnica koncerta, začinjena složnim aplauzom brojne publike, skupnom zahvalom i željom za dodatnim glazbenim ukrasom. Ukras je u punom smislu te riječi i bila neočekivana interpretacija dirljive skladbe Misao na tebe, Marina Ramadana (1978), oca, trombonista Zagrebačke filharmonije i skladatelja, u kojoj je Hana, između svega ostalog, razotkrila još jednu, izvjesnu i neizmjernu, vrijednost svog umjetničkog i ljudskog bića. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code