KORUGA: DRUGI TJEDAN GRIČKIH VEČERI

KORUGA: DRUGI TJEDAN GRIČKIH VEČERI

15. srpnja, 2021.

 

 

Piše: Igor Koruga

Opravdano (u)temeljene na misteriju, ljudskim različitostima, bogatstvu i dobru koje valja čuvati, ovogodišnje Večeri na Griču 2021 zašle su i u drugi tjedan, dakako, uz pomoć sjajnog organizatora, povoljnog vremena i svijetlih ideja vrhunskih svjetskih glazbenika. Stoga je i ovoga tjedna bilo ponuđeno mnoštvo najrazličitijih podražaja koje je publika mogla kako god usvojiti: je li osjetilnom sferom (prihvaćanjem), i/li sferom djelovanja (potiskivanjem). Otvorena osjetila već su u subotu, 10. srpnja 2021, u Atriju Galerije Klovićevih dvora, mogla upiti obilje dojmova, jer su se u istome danu zbila čak dva vrijedna koncerta. Prvi je, od 19 sati, istaknuo Oratorijski zbor crkve sv. Marka, Cantores sancti Marci, predvođen dirigentom Juricom Petrom Petračem (1985), etno ansambl Ayllu i izvrsnog mladog tenora, Emanuela Tomljenovića (1997), koji su skupno i kompetentno izveli Misu Criollu i zbirku pjesama Navidad Nuestra, poznata djela argentinskog skladatelja Ariela Ramireza (1921-2010), dok je drugi, od 21 sat, bio najavljen kao obljetnički, u povodu tridesete godišnjice od utemeljenja Zagrebačkog puhačkog ansambla, s briljantno osmišljenim, sjedinjenim diptihom Bachovih Goldberg varijacija (arr. Srđan Berdović), BWV 988, i Ligetijevih Šest bagatela za puhački kvintet.

Duhovito prizemljenje

Osvrnut ću se na potonji nastup, dakle na puhače, Bacha i Ligetija, jer je isti, po svemu sudeći, bio značajniji, obuhvatniji i neobičniji, barem u smislu enigme sjedinjenja koju, posve iskreno, nisam baš u cijelosti uspio shvatiti. Uvodni tonovi Bachove enciklopedije svega mogućeg u smislu maštovitog pisanja (izvorno za dvomanualno čembalo) odmah su, čak i prije briljantnih tematskih manipulacija, otkrili beskompromisnost interpretacije u kojoj su gotovo podjednako sudjelovali flautist Dani Bošnjak, oboist Branko Mihanović, klarinetist Danijel Martinović, hornist Bánk Harkay i fagotist Žarko Perišić. Pažnju je također plijenila znalačka obrada za pet puhača koji su svojim različitim timbrom dali nužnu transparentnost i konturu kanonskim varijacijama broj 6, 9, 12, 15, 18, 21, 24 i 27, fugeti u varijaciji broj 10, uskom kontrapunktu varijacije broj 22 i, konačno, pobjedonosnom Quodlibetu (svemu po želji). U njemu je, naime, nakon tolike složenosti i vrtoglave virtuoznosti, bio ponuđen ugođaj prizemljenja, i to s teksturom duhovito naslovljenih kontrapunktnih pjesama: ¨Ich bin so lang nicht bei dir g’west¨ i ¨Kraut und Ruben haben mich vertrieben¨. Međutim, manje duhovita bila je središnjica velebne kompozicije, odnosna na šest kratkih nepretencioznih instrumentalnih skladbi (bagatela) Györgyja Ligetija (1923-2006), ili na transkripciju proizašlu iz jedanaest vrlo ozbiljnih stavaka za klavir solo (Musica Ricercata, 1951-53). Tobožnja jednostavnost krila se u urednom tonskom stupnjevanju stavaka koji su barem sa svojom kromatskom građom sugerirali na zajedništvo s nedokučivim Bachovim (harmonijskim) varijacijama.

Visokooktanski Gugnin

Nedokučivost se mogla povezati i s nastupom vrlo uglednog ruskog pijanista, veličanstvene tehnike, pogleda na svaki detalj, ali i pjesničkog senzibiliteta, Andreya Gugnina (1987), koji se, u utorak 13. srpnja 2021 od 21 sat na istome mjestu, osim djelomično očekivanog niza skladbi Aleksandra Skrjabina (1872-1915), Franza Liszta (1811-1886) i Igora Stravinskog (1882-1971), odvažio i na predodžbu Osam studija našeg općenito najtalentiranijeg skladatelja Borisa Papandopula (1906-1991). Skupinu minijatura, napisanih 1956. godine i posvećenih glasovitom hrvatskom klavirskom pedagogu Svetislavu Stančiću (1875-1970), Gugnin je izveo s najvećom pažnjom prema svim tehničkim aspektima, brojnim kompozicijskim stilovima i karakterima. Na taj su način, visokooktanski portretirani, iz vižljastog povijesnog Bösendorfera (obitelji Gašparović) doslovno iskrili motorični Vivacissimo, Allegro moderato začinjen naznakama Bacha i Gershwina, dvanaesttonski Andante con moto, satirični marš (Con brio), i afro-američki Tempo di blues. Nastavak je donio trodimenzionalne zvučne prikaze Skrjabinove Fantazije u h-molu, op. 28, Mazurke u gis-molu, op. 3, br. 9, Lisztove Španjolske rapsodije, S. 254, ali i za klavir dorađena Tri stavka iz Stravinskijeve suite Žar-ptica. Posebnost koju, nakon svega odslušanog (i viđenog), više nitko nije očekivao, ipak se zbila u dodanom dijelu nastupa, u riječima neopisivoj izvedbi Etide isključivo za lijevu ruku, op. 36, Felixa Blumenfelda (1863-1931), koja je, pak, 1905. godine bila napisana i posvećena ruskom pijanistu i skladatelju Leopoldu Godowskom (1870-1938). T

13 komentara

Uskoči u raspravu

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code