KORUGA: DOSTOJAN OPROŠTAJ ZAGREBAČKOG KVARTETA I STAROG HGZ-a

KORUGA: DOSTOJAN OPROŠTAJ ZAGREBAČKOG KVARTETA I STAROG HGZ-a

20. listopada, 2021.

 

Piše: Igor Koruga

Hrvatski glazbeni zavod (HGZ) oduvijek je činio poseban topos u kulturi Zagreba i Hrvatske, što zbog svoje institucionalne i političke neovisnosti, a što zbog kontunuiranog društvenog djelovanja te, kao zgrada i spomenik, zbog datuma i povijesne važnosti izgradnje. Nužno zatvaranje HGZ-a, o kojem sam već toliko pisao, zbilo se kako je bilo rečeno, u ponedjeljak 18. listopada 2021, nakon niza predstava koje su u konačnici ipak ostale u sjeni nastupa Zagrebačkog kvarteta. Redovni koncert iz njihove sezone 2021/2022 održao se, dakle, u subotu 16. listopada od 20 sati u Velikoj dvorani našeg vremešnog hrama glazbe, u duhu zanimljivih djela poput Drugog gudačkog kvarteta Srđana Dedića (1965), Gudačkog kvarteta u C-duru, op. 20, br. 2, Hob. III:32 Josepha Haydna (1732-1809) i Prvog gudačkog kvarteta, ¨Kreutzerove sonate¨ Leoša Janáčeka (1854-1928).

Iz značajnog Haydnovog opusa

Već na samome početku naši su se gudači dokazali kao gorljiviji promicatelji dragocjene hrvatske glazbene baštine, dakako, pri predstavljanju Dedićevog kvarteta koji je na njihov poticaj i bio napisan. Skupno zaneseni, detaljno su u svojevrsnim interpretativnim koracima, unutar šest homogenih ulomaka jednostavačnog djela, uspjeli opisati zamršenu dramaturgiju, temeljenu na dinamičkom protoku kontrastnih situacija istih apartnih (algoritamski probranih) suzvučja, ali i spontano i intuitivno otkriti skladateljevu muzičku logiku, ograničeno potpomognutu običnim računalom. Ljepši možda ne, ali monumentalniji svakako, uslijedio je opis Haydnovog četverostavačnog kvarteta u nastavku, iz šesterodjelnog opusa ¨Sunce¨ (nazvanog prema slici na naslovnici prvog pisanog izdanja), značajnog po dalekosežnoj transformaciji žanra, mješavini tekstura četiriju instrumenata i, možebitno, po složenosti i duljini rubnih stavaka. Začudnost povezana s uvodnom temom, briljantno izloženom u violončelu Martina Jordana – povrh registra prateće viole Hrvoja Philipsa, nije jenula niti u provedbi u kojoj je ista, nakon svega tri stupnja razvoja, zapala u niz transpozicija, ili lažnih rekapitulacija, opet simptomatičnih za glavninu Haydnovog opusa 20. U Jordanovoj režiji zbila se i drama polaganog stavka (Capriccio. Adagio – Cantabile), odnosna na unisonu temu, preteću uvodne teme iz Sedam kvarteta (Sedam posljednjih riječi Spasitelja na križu), Hob. III:50-56, iznesenu u pratnji pulsirajuće vibrato figure (pre)ostala tri glasa. Drukčiji svijet predstavila je i nevina arija prve violine Martina Krpana, ugođena između druge violine i viole braće Philips, netom uoči slojevite Fuge a 4 soggetti. Allegro koja je na koncu u cijelosti predstavila detaljna Haydnova istraživanja ne toliko fugalnih postupaka koliko obrnutog kontrapunkta (neovisnih glasova).

Pozitivno nadahnuće

U to je vrijeme Haydn bio slavni četrdesetogodišnji bečki skladatelj, začetnik klasike i otac gudačkog kvarteta, za razliku od, primjerice, Janáčeka koji sve do svoje šezdesete godine nije uživao niti mrvicu slave i priznanja. Stoga je tek u kasnim šezdesetim i sedamdesetim godinama češki nesretnik otkrio svoju novu energiju i životnu strast stvorenu poznanstvom s mnogo mlađom ženom, otada svojom jedinom muzom. Pozitivno nadahnuće između nekoliko velikih djela iznjedrilo je i dva osebujna gudačka kvarteta nazvana ¨operama bez riječi¨, od kojih je prvi, četverostavačni, posvećen Tolstojevoj Kreutzerovoj sonati, bio izveden u drugom dijelu nastupa Zagrebačkog kvarteta. Iskonske i snažne porive iz Tolstojeva djela Janáček je, jasno se čulo, rječito prikazao kao niz sugestivnih osjeta i radnji koristeći mali, ali snažan skup motiva, blistavu paletu ritmova te širok izbor kolorističkih tehnika u smislu nijemih zvukova, tremola, pizzicata i sul ponticello suzvučja. Koncentriranim sviranjem dokučio se i značajan aspekt Janáčekovog stila: tendencija korištenja istog motiva, različito ubrzanog u repetitivnim obrascima, nalik onima u minimalizmu.

U širokom luku do diplome

Podjednaki iskon i snagu na svom je diplomskom koncertu dva dana kasnije, u ponedjeljak 18. listopada 2021. od 19 sati u koncertnoj dvorani Muzičke akademije u Zagrebu, publici približio i mladi, strastveni pijanist i skladatelj Viktor Čižić (1996). On se, naime, u širokom programskom luku – od opsežne Toccate u fis-molu, BWV 910, J. S. Bacha, preko djela L. van Beethovena, F. Chopina, M. Lindberga, T. Muraila, pa sve do Šest Intermezza, op. 45, M. Regera i vlastitih, iznimno konciznih i interpretativno zahtjevnih Minijatura – dokazao kao vrstan umjetnik, ponajprije zainteresiran za dosege (mahom suvremene) glazbene umjetnosti, krajnjih sviračkih tehnika i zvučnosti instrumenta kojem je, uostalom, posvetio glavninu svog dosadašnjeg života. Stoga iskreno vjerujem da mu takvom, uspješnom u radu s prof. Ljerkom Bači na samome početku, pa s prof. Brankom Fačini-Vrhovski u Glazbenoj školi V. Lisinski te s doc. art. Filipom Fakom na MA, svi želimo neizreciv uspjeh u nastavku obećavajuće karijere. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code