KORUGA: BRILJANTNA PREDSTAVA MILOŠEVIĆA, PERIŠIĆA I ZAGREBAČKOG KVARTETA

KORUGA: BRILJANTNA PREDSTAVA MILOŠEVIĆA, PERIŠIĆA I ZAGREBAČKOG KVARTETA

15. srpnja, 2022.

 

Piše: Igor Koruga

Posve prirodno, većina pojmova nastaje i nestaje. U pravilu, to se zbiva slučajno. Nastajanje, dakako, proizlazi iz potrebe i unaprijed nejasnog shvaćanja, a nestajanje iz sitosti i unaprijed jasnog shvaćanja, ili naprosto podrazumijevanja. Stoga se nastajanje iščekuje, slavi i najavljuje novo prolazno doba, dok nestajanje naprasno prekida ponavljanje, izaziva osjećaj ispraznosti, glupavosti i uvjetuje novi ciklus. Nesumnjivo jest i to da je, primjerice, virtuoznost jedan od pojmova čiji oblik podliježe nastajanju i nestajanju. On je zanimljiv za umjetničko promišljanje, a u posljednjih se petstotinjak godina, u skladu s epohama, glazbenim normama i instrumentalnim zahtjevima, nebrojeno puta mijenjao, podjednako suvislo i nesuvislo. Uzmemo li u obzir oblik klavirske virtuoznosti, posljednja znakovita promjena dogodila se prije kojih dvadesetak godina. Otada, naime, svjedočimo trendu posvemašnjeg tehničkog savršenstva, gotovo grotesknog doživljaja (pre)ispravnog muziciranja koji zabavlja, izdržava i (naoko) baca nezahvalan pogled na odživjelog pijanista dvadesetog stoljeća koji je, ljudski ponajprije, svoj zvjezdani status odreda definirao upravo svojim ¨greškama¨. Uostalom, niti nacionalnost današnjih pijanističkih virtuoza nije predvidljiva kao nekada. Njihov se ukupan broj povećao, a najboljih pojedinaca ima i u (ispod)prosječno razvijenim zemljama u kojima se put do neba ne sanja predugo.

Uz pomoć raskošnog Faziolijevog glazbala

Republika Sjeverna Makedonija je vjerojatno tipičan primjer takve zemlje koja je, primjerice, uspjela formirati svjetski priznatog klavirskog virtuoza, Simona Trpčeskog (1979), a kojeg je još daleke 2000. godine ukrasila titula pobjednika na Međunarodnom pijanističkom natjecanju u Londonu, BBC-jevog Umjetnika nove gneracije kao i karizma jednog od onih koji snažno koračaju ususret izazovima profesionalne svjetske karijere. Trpčeski je, naglasio bih još i to, dobrotom Veleposlanstva Republike Sjeverne Makedonije i uglednog sponzora (Alkaloid) došao i do samostalnog recitala u Atriju Klovićevih dvora, razumljivo, u okviru sve kvalitetnijeg festivala Večeri na Griču. Koncert je bio osmišljen na početku tjedna, u ponedjeljak 11. srpnja od 21 sat, a tumačila su se djela poput Suite iz Holbergova vremena, op. 40, Edvarda Griega (1843-1907), Varijacija u A-duru na Come un agnello…, KV 460, Wolfganga Amadeusa Mozarta (1756-1791), Varijacija na Ruski ples…, WoO 71, Ludwiga van Beethovena (1770-1827) i Sonate br. 7 u B-duru, op. 83, Sergeja Prokofieva (1891-1953). Značaj nastupa dodatno je uveličao i raskošni koncertni glasovir, marke Fazioli, ručno izrađen u prestižnoj talijanskoj tvornici koja se u posljednjih nekoliko godina žestoko borila za prestiž na polju najboljih svjetskih klavira. No ipak, sama je interpretacija Simona Trpčeskog dala konačnu formu glazbenog užitka, nekome potpunog, a nekome tek djelomičnog. Doduše, izvedbe su bile izuzetno precizne i organizirane, obilježene upečatljivim tonskim bojama, lirskim Fazioli timbrom, decentnom dinamikom i (ne)potrebnom rezervom snage. Smjelosti u tumačenju bilo je napretek, posebno kod Mozarta i Prokofjeva, ali ponavljam, sve je bilo podjednako tehnički savršeno i suzdržano, što je jednim djelom bio stil Trpčeskog, ali i svojevrsni pečat vremena, virtuoznosti, koji će u idućih nekoliko godina ili potamniti, ili izblijediti.

Pomak od tuge prema ljubavi

Budućnost će jednako razotkriti i razvojni pravac znatno klasičnijeg Zagrebačkog (gudačkog) kvarteta koji je u četvrtak, 14. srpnja od 21 sat, u istom Atriju i u okviru istog festivala, ugostio dvojicu neobično uglednih glazbenika, klarinetista Milana Miloševića i fagotista Žarka Perišića. U večeri komornog izraza Johna Dowlanda (1563-1626), Johannesa Brahmsa (1833-1897), Wolfganga Amadeusa Mozarta i Antonína Dvořáka (1841-1904) doista se nije razmišljalo o prosječnosti. I to od samoga početka i snenih Dowlandovih Sedam suza (Lachrimae Tristes) koje su se zvukom jasno p(r)omaknule od tuge i bijesa prema ljubavi i blaženom sjaju. Ugođaj toplog basovskog dijela nije izostao niti u izvanrednom portretu Brahmsovog Kvinteta za klarinet i gudački kvartet u h-molu, op. 115, kao i u ništa manje kvalitetnom zvučnom otisku Mozartovog Kvarteta (izvorno) za obou, violinu, violu i violončelo u F-duru, KV 370/368b. Ondje su se u tamnim tonskim nijansama, bujnim teksturama i pjevnim vokalnim linijama (Brahms) te u imitacijskim i kontrapunktskim rješenjima, kontramelodijama i kontrastnim tonalitetima (Mozart) na najbolji način, dakle, rijetko pregledno, ugođeno, uglađeno, živo i muzikalno predstavili već spomenuti klarinetist i fagotist. Koncert je prepolovila svjetska praizvedba djela To the Tales Unsaid, iransko-kanadskog skladatelja Farshida Samandarija (1971), s dalmatinskim napjevom u svom melodijskom tijelu, a okončala tankoćutna predodžba prerađene Dvořákove Serenade za gudače u E-duru, op. 22. Više nego zasluženim ovacijama bili su nagrađeni svi glazbenici, a pohvalama izloženi organizatori koji su najavili svoje iduće koncertne poslastice, već ove nedjelje, 17. srpnja (Hrvatski gitarski kvartet), i ponedjeljka, 18. srpnja (Bacchus Consort), naravno, od 21 sat u Atriju Klovićevih dvora. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code