Piše: Igor Koruga
Kada se radi o takozvanoj ozbiljnoj glazbi, želja većine glazbenih umjetnika nije usmjerena u pravcu nezahtjevne zabave i tihog opuštanja slušateljstva. Zato je u slučaju potrebe, osim odabira programa, ključna i mudro oblikovana transkripcija. K tome, sama glazba u sebi nosi brojne interpretacije, a s tolikom se raznolikošću vrlo teško mogu nositi i pripovjedač (u teoriji) i izvođač (u praksi). Onaj tko tvrdi da je ¨potpuno shvatio¨ vrsni glazbeni rukopis, sigurno je doživio (ili proizveo) čistu obmanu. Jer, ozbiljan rukopis sadrži baš sve i niti jedan izvođač ne može u potpunosti iznijeti savršenstvo napisanog. Može se jedino slušateljstvu, na ovaj ili onaj način, omogućiti da stvar ispita i istražuje u dijelu povezanom sa životom, ili dahom živih duša onih koji javno, herojski i skromno, nastoje otključati i proširiti ekspresivne parametre djela, to jest, vrlo odmjereno podići granicu dopuštenog izražavanja u obliku osobne, zvukom oblikovane izjave/misli. A upravo je to – u ponedjeljak, 22. studenog 2021, u Malom Lisinskom od 20 sati, u okviru Ciklusa gitarskih recitala Guitara Viva u organizaciji agencije BuntArt – s lakoćom (!) postigao naš proslavljeni gitarist István Römer (Zagreb, 1962), vrstan solist, komorni glazbenik (član uglednog Zagrebačkog gitarskog trija) i profesor na MA u Zagrebu.
Iznošenje snage i ljubavi
Uspjeh gotovo dvosatnog recitala bio je tek programski zajamčen. Naslov Bach i Hrvati dao je nagovijestiti o čemu se radi, odnosno što se misli sjediniti u cjelinu. Bachov okvir s kojim se počelo i završilo bio je odnosan na Partitu za violinu solo, BWV 1006, i Partitu za violinu solo, BWV 1004, u izvanrednoj obradi Valtera Dešpalja koji je, kao violončelist (gudač), zapravo jedini mogao na taj način gitari prilagoditi ¨svjetovnu robu¨ skromnog glazbenika koji je, pak, prepoznavši svoje sposobnosti i ograničenja, uspio napisati temeljni repertoar (i) za violinski instrument. Što se Römera i njegovog cilja tiče, sve je tijekom nastupa bilo pretočeno u otkriće koje mu je, s jedne strane donijelo pregršt alata za iznošenje snage i ljubavi prema bogu, prirodi i samoj Bachovoj glazbi, a s druge strane omogućilo izraz i učinak, toliko jak da je od publike naprosto mogao očekivati samo ovacije i duboki poklon. Bachove tonske, retoričke i arhitektonske tehnike, pogodne za plesne ugođaje višestavačnih partita, ali i za skrivene koralne citate, biblijske izvatke (kodirane raznim kombinacijama brojčane simbolike) te kodove vlastitog imena, imena svoje žene i djece, doslovno su iskrile iz Römerovog tumačenja svjetlošću ispunjene Ciaconne, najopsežnijeg stavka sa 64 kontinuirane varijacije unutar 257 taktova, iz Druge i nesputane Loure, svojevrsnog Giguea sa zamršenijim ritmom, iz Treće partite. Plastičnost dvorske profinjenosti i ozračje pastorale krasilo je Menuete (BWV 1006), sinkopa Bourée (BWV 1006), prozračnost Gigue (BWV 1006), uzornost sloga Allemandu (BWV 1004), melodioznost stavke Corrente (BWV 1004) i Gigue (BWV 1004), a toplina izražajnih i druželjubivih zaključaka svršetke obiju partita.
Pisano za Römera
Programska nutrina bila je povezana s domaćom glazbom i najuglednijim skladateljima, odnosno s trostavačnom Sonatom Anđelka Klobučara (1931-2016), Trima igrama Borisa Papandopula (1906-1991) i s delikatnim Potonulim križem Srećka Bradića (1963). Navedena djela bila su izvorno napisana za gitaru, Klobučarova Sonata čak na Römerov nagovor a Potonuli križ za Römerovo praizvođenje na Osorskim glazbenim večerima 2008, što se u svakom smislu moglo i čuti. Stoga, nije na odmet nadati se da će – kao u slučaju Istvána Römera, njegove dobro utvrđene sviračke tehnike, fluidnih prstiju te jasnoće izraza i umirujuće, toplokrvne intime – i u Novoj godini publiku oduševiti Trio Elogio, u okviru istog ciklusa, već 25. siječnja 2022, s djelima Beethovena, Griega, Rahmanjinova i Schuberta. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.