KORUGA: ALJOŠA JURINIĆ NA KRAJU NAJUSPJEŠNIJE KONCERTNE SEZONE

KORUGA: ALJOŠA JURINIĆ NA KRAJU NAJUSPJEŠNIJE KONCERTNE SEZONE

8. siječnja, 2021.

 

 

Premda sveobuhvatna stajališta suvremene kulture formalno zadiru (i) u medijalnu estetiku (internet, promidžba, televizija, strip), svakodnevicu (stanovanje, dizajn, moda), teorijske tvorbe (poststrukturalizam, dekonstruktivizam) i kontekst duštva (antisemitizam, amerikanizacija), pritom neslućeno realizirajući borbeni slogan iz sedamdesetih ¨kultura je sve – sve je kultura¨, tradicionalna se kultura, i to ona koja prema Kantovoj definiciji posreduje između heteronomne prirode i autonomnog (praktičnog) uma, vrednuje još i danas. Kao ¨ona koja se – mora, a ne ona koja se – hoće¨, uzeta u službu, može se nekima činiti kao dvosjekli mač. Jer ista, po mnogočemu sudeći, to i jest. Barem stoga što nikome, kao i onomad, ne jamči egzistencijalni minimum, već samo mukotrpan rad na vlastitoj neovisnosti, slobodi, istančanoj estetici i praksi umovanja. Čak i jednostranu, naivnu prednost – temeljenu na površnom promatranju fenomena neposrednog smisla i neposredne funkcije, odnosno na promatranju (be)smisla života nikad zaštićenijeg i nikad inertnijeg ljudskog bića – nije lako odbaciti i, kao posljedicu, prigrliti sveopću neizvjesnost, d(r)ugi pogled, imaginaciju i misaonu akciju, toliko netipičnu za pobornike komercijalne eksploatacije, proizvodne neumornosti i, gledajući unatrag, lovačkih, pljačkaških i ratničkih pohoda. Najblaže rečeno, teško je cjelokupan život podrediti istraživanju nepoznatog i nedefiniranog, podjednako povezanog sa sekundarnim fenomenom, dedukcijom i apolonijski osmišljenom igrom kao i s opojem i dionizijskim neukrotivostima duševnih erupcija. Tek iznimni uspiju zanemariti, profesionalno uzevši, ogromnu mogućnost neuspjeha i sigurno krenuti uzbudljivim putem više istine, veće spoznaje, svakako u nepoznatom pravcu.

Najuspješnija ovogodišnja koncertna sezona

Jedan od malobrojnih takvih sigurno je i, odmalena nagrađivani, ugledni svjetski pijanist Aljoša Jurinić (Zagreb, 1989) koji je na primjeran način, u utorak 22. prosinca 2020, od 20 sati, u Velikoj čitaonici Hrvatskog državnog arhiva, okončao daleko najuspješniju ovogodišnju koncertnu sezonu Umjetničke organizacije Cristoforium, osmišljene i predvođene pijanističkim dvojcem, Danijelom i Ljubomirom Gašparovićem. Uvršten u koncertni ciklus Pleyel Svetislava Stančića, Jurinić je pod nazivlje Spomenik Beethovenu osim Beethovenovih djela sveo još Fantaziju u C-duru, op. 17, Roberta Schumanna (1810-1856) i Variations sérieuses u d-molu, op. 54, Felixa Mendelssohna (1809-1847), djela skladana u svrhu podizanja Beethovenovog spomenika u Bonnu. Cjelovečernji nastup za pamćenje bio je, dakle, temeljen na Beethovenovoj Sonati za klavir u C-duru, Waldstein, op. 53, i njenom neformalnom dodatku Andante favori u F-duru, WoO 57, ali i nastavljen s dvije značajne skladbe, publici na dar: Lisztovom Mađarskom rapsodijom, mislim br. 7, u d-molu, S. 244/7, i Bersinom Melankolijom.

Nužna i rijetka interpretacija

Donekle očekivano, glavnina cjelovečernje impresije nije bila uže povezana s briljantnim tehničkim elementima, odnosno s vješto nadvladanim bijesnim figurama u lijevoj ruci, grandioznim temama i velikim akordima u rasponu od nekoliko oktava, u slučaju Schumannove fantazije. Istovrsno su bile iznijete i kode bez daha, točkasti ritmovi, uzdasi i šaputanja skladateljskih duša unutar polaganih stavaka, ali i plemeniti trijumfi na koncu gotovo svakog djela u nastavku. Međutim, iznimna ugoda i zavodljiva napetost ipak su bile posljedica posve novog, izuzetno zanimljivog Jurinićevog tumačenja, njegovog jasnog stava u vezi s nepotrebnim inzistiranjem na sitnozornom oblikovanju motiva i fuga, ali i izrazitih logika kontrapunkta, tematskih ponavljanja, transformiranja i suprostavljanja. Opisani pristup bio je djelotvoran i u pogledu zvuka koji je sugerirao na širinu, na izvanjsku sliku i polazak od općeg prema jedinstvenom, odnosno na cjeline zaokružene logikom glazbenih misli. Bjelodano je, nadalje, bilo i to da je tumač bio svjestan činjenice da se u glazbi počesto ne čuje ono što je najvažnije, to jest, da to može biti tek jedan skriveni ton, ili akord, koji se (u)čini potpuno banalnim, ali koji je, akustički i misaono, vrlo složen i pojavno važan. U tom smislu bila je objašnjiva i Jurinićeva neopterećenost dinamičkim pretjerivanjima, često zapisanim u skladateljskom zanosu i neprimjerenom odnosu spram ponekih skrivenih, ključnih obilježja. Njegova promišljena interpretacija pokazala se stoga nužnom i rijetkom, u suglasju s uvjerenjem legendarnog poljskog violinista Henryka Szerynga (1918-1988) koji je bio siguran da čistu glazbu može doživjeti samo onaj koji ju je kadar pročitati, odnosno da je, pak, za njezinu izvedbu – u cijelosti otvorenu kategoriju, potrebna tvrdokorna subjektivnost izvođača. Jurinić je, stoga, publiku podsjetio na vjekovne postulate i glazbenike poput Szerynga koji su ponekad i nauštrb tehničke perfekcije inzistirali na jasnoj infleksiji svojih misli, povrh onih povijesno zapisanih uz pomoć nota i riječi. Razlika je ipak bila u tome što se danas tehnička besprijekornost podrazumijeva kod mnogih međunarodnoj javnosti izloženih, a posebno kod onih koji, poput Aljoše Jurinića, glase za najbolje svjetske pijaniste. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code