KOLUMNA METAMUZIKA

KONCERT ZA DRAGANA PLAMENCA U HGZ-u

17. prosinca, 2013.

Piše:Igor Koruga

U ime obilježavanja 30. godišnjice smrti Dragana Plamenca (1895-1983), istaknutog hrvatsko-američkog muzikologa, skladatelja, sveučilišnog profesora te jednog od ponajboljih glazbenih paleografa XX stoljeća, Hrvatski je glazbeni zavod, u subotu 14. prosinca u 20 sati, organizirao značajan koncert, pod nazivom Zvijezdo sjajna (prema motetu Splendida stella matutina poznatog istarskog baroknog skladatelja Gabriella Pulitija).

Zvjezdani sjaj

Povijesni spisi kazuju nam da je zvijezda Dragana Plamenca već zarana zablistala, i to svjetskim sjajem, nakon što je 1925. u Beču obranio izvanrednu doktorsku disertaciju Johannes Ockeghem, skladatelj moteta i chansona kod profesora Guida Adlera, pionira muzikologije kod kojeg je pak zanat učio i čuveni bečki minimalist Anton Webern. Konačan zvjezdani sjaj i svjetsku reputaciju Plamenac je stekao otiskom prvoga sveska Ockeghemovih sabranih djela, 1927. godine u Leipzigu u vlastitoj redakciji. Laskava moć uspjeha srećom nije imala većeg utjecaja na upornog i domišljatog muzikologa (i patriota) koji se u naponu svoje životne snage odlučio posvetiti upornom traganju za korjenima ponajviše hrvatske glazbe.

Povijesno osviještene interpretacije

Vratimo se na subotnji koncert koji se, koncepcijski, mogao povezati i s onim Iz hrvatske muzičke prošlosti u HGZ-u (u čijem je Ravnateljstvu, nota bene, Plemenčev otac Robert proveo ukupno 39 godina) potkraj 1935., na kojem je Plamenac kao dirigent, izvođač dionice continua i autor tekstova u programskoj knjižici razotkrio hrvatskoj javnosti neslućenu dimenziju autohtone kulturne baštine iz više od 30 dotad nepoznatih tiskanih zbirki hrvatskih renesansnih i (rano)baroknih skladatelja poput Vinka Jelića (1596-1636), Andrije Patricija (15..-15..), Julija Skjavetića (1530/5-16..), Tomasa Cecchinija (1583-1644) i Ivana Lukačića (1585-1648). Dojmljivo se subotnje sjećanje moglo podičiti i Donacijom Dragana Plamenca Strossmayerovoj galeriji, izloženom u predvorju dvorane HGZ-a, no i očekivano kvalitetnim tumačenjima Jelićevih, Cecchinijevih i Lukačićevih djela na izvornim, repliciranim instrumentima, u skladu sa znanstveno utemeljenim stilskim smjernicama i suvremenim načelima povijesno osviještenih interpretacija. U tom su se dijelu istaknuli članovi domaćeg usko specijaliziranog vokalno-instrumentalnog ansambla Responsorium na čelu s uglednim orguljašem, čembalistom te vrsnim pedagogom i glavnim arhitektom ukupnog zvuka, Mariom Penzarom. U plovidbi davno utvrđenim glazbenim tokovima, uz besprijekoran i čvrst čembalistički generalbas, formalno skiciran i u dionici viole da gambe Augustina Mršića, skupnom su se bojom i vrlo ugođenim suglasjima istaknule i mlade sopranistice – Jelena Čilaš i za nijansu elastičnija, ili možda samo opuštenija, Martina Klarić. Ovisno o ritmičkim formama i sadržaju teksta pojedinih skladbi, dvije su ljupke umjetnice uspijevale korektno (vokalno) oblikovati uzvišeni scenski govor, neznatan afekt, kadšto i obris drame u pratnji improvizacijski i imitacijski suzdržanog continua.

Da smo

I premda je prigodan sakralni tonus mjestimice bivao osvježen poletnim dionicama blokflautistice Ane Benić i blokflautista Danija Bošnjaka unutar četriju Cecchinijevih (trio) sonata iz njegovog osmerodijelnog opusa 23, ukupan se dojam pravog božićnog predkoncerta nije mogao izgubiti. Temeljem opisanog, nije se ni u kom trenutku mogao izgubiti ni dojam svojevrsne prisutnosti poniznog Plemenčevog duha, duha muzikološkoga sluge, tragača i detektiva kojemu se u čast priredila možda prva u nizu spomena vrijednih glazbenih večeri. Da smo kojim slučajem zbiljska, kulturna europska zvijezdica, odnosno da nam se u glavama ulaganje u kulturu pomakne s mjesta troška na mjesto investicije, slične bi se večeri jamačno našle u uobičajenoj, godišnjoj kulturnoj ponudi.