KAD JADRANKA KOSOR ZAIGRA BRIŠKULU

KAD JADRANKA KOSOR ZAIGRA BRIŠKULU

18. srpnja, 2011.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Jasna Babić

 Prije nekoliko tjedana Zoran Milanović  pobunio se kada je premijerka Jadranka Kosor svečano objavila da zakazuje sastanak s glavnom državnim odvjetnikom. Kako je Jadranka Kosor uzvratila? Da je neuk, bahat i lijen. Ovih dana Zoran Milanović iznio je nekoliko ozbiljnih opaski o datumu parlamentarnih izbora, koji su, barem za sada,  određeni  za početak prosinca 2011. godine. „Tu se nema što komentirati. Činjenica da smo završili pregovore i ostvarili povijesni cilj za sve građane i građanke Hrvatske, što je Milanović komentirao riječju juhuu“, reagirala je Jadranka Kosor,  sve udaljenija i udaljenija od razloga zbog kojeg se zapravo oglasila.

Milanović, naime, nije tražio komentar, nego odgovor.

U Dalmaciji postoji više uzrečica za tu vrstu zabludjele reakcije.  Skovali su je, van sumnje, znalci briškule: „Ja tebi u kope – ti meni u špade.“ Hoće se reći da konkurent preskače osnovno pravilo igre, pa ne uzvraća kartom u istoj boji. Tako šef SDP-a pita za političku zloupotrebu DORH-a, da bi od premijerke dobio diskvalifikaciju svojih privatnih, irelevantnih životnih navika. Nadalje, on pita za izbore, a premijerka njemu spočitava da je realizaciju povijesnog  hrvatskoga sna o Europskoj uniji komentirao s „juhuuu“.

Je li Jadranka Kosor pobjegla od pitanja o parlamentarnim izborima, određenih za 4. prosinca? Ili Jadranka Kosor uopće nije shvatila što je Milanović pita?

Koliko god besmislene reakcije prve hrvatske dame razveseljavale medije u ljetnoj političkoj dosadi, njezino duhovno stanje čak nije toliko loša vijest za Zorana Milanovića, koliko je tužna i čemerna poruka za svekoliku čeljad na hrvatskom teritoriju. Dok, naime, maše lopatom po nekakvim gradilištima prizivajući nove investicije, Jadranka Kosor više ne percipira regule političke igre, ne sjeća se inicijalne teme razgovora, nema pojma što je zadani predmet premijerskoga interesa, a kamoli egzistencijalnih problema stanovništva, koji su samo na kratko zaboravljeni u ljetnom predahu.

Jadranki Kosor na pameti je tek povijesna dimenzija vlastitoga potpisa na hrvatsko-europskim dokumentima – mali, tvorački pomak njezine ruke kojim sve tromiju i mrtviju Hrvatsku tobože odvodi u neki novi svijet izvan domaćih granica. Zato, umjesto pametnih razloga za  4. prosinac – jer samo je o tome bilo riječi –  njezin glas kori Milanovića da premalo pozornosti posvećuje lipanjskom zatvaranju svih hrvatskih poglavlja za EU, kojima se realizira „povijesni cilj za sve građane i građanke Hrvatske“.

Prije nacionalnoga referenduma nitko priseban ne može ustvrditi da je doista riječ o ostvarenju povijesnoga plana  sveukupne populacije, ponajmanje hrvatskoga građanstva. Jednom je, naime, Hrvatska već bila uključena u europski univerzum. Premda se prebivalo unutar već ostvarenoga  epohalnoga cilja, upravo je hrvatsko građanstvo zbrisalo na Balkan prvom povijesnom prilikom. Istina, u slabašnijim tehnološkim uvjetima nudio je nekadašnji europski svijet također uvezenu njemačko-austrijsku robu, vojne, upravne i pravosudne reforme, obrasce za opći popis stanovništva, europske mjerno-trgovačke standarde, nove kvalifikacije i kvantifikacije seljaka i purgera… Od Hrvatske se očekivalo samo jedno: da ne postavlja prepreke na tranzitnim linijama prema moru.

I opet je proveden opći popis stanovništva, nema hajdučkih zasjeda i „malti“, lijepe su ceste danas izgrađene dok aktualni političari uklanjaju granični režim koji su njihovi  staleško-profesionalni preteče stvarali kroz prijašnje vjekove.

Ukratko, svaki potpis Jadranke Kosor, mimo nacionalnoga referenduma o priključenju EU, spada u samodokazivanje na brzinu opismenjene političke birokracije, koja se neprestano klati ili između Europe i Jugoslavije ili  Beča i Pešte, u najmodernijoj varijanti između Hypo-banke i Mola. U tome odavno nema progresivnoga građansko-povijesnoga kretanja. Jadranka Kosor predstavlja, naprotiv, trenutačno  političko dostignuće nekadašnjega seoskoga popa, žandara i učitelja, koji su povijest nadvladali pučko-školskom  vještinom vlastitoga potpisa.

Nipošto svojom zaslugama, na premijerskoj poziciji nalazi se dvije godine. Tijekom te dvije godine izmrcvarila je enormnu količinu našega vremena na sastančenja i pregovaranje, političko lobiranje i divljenje briselskoj administraciji.  Premda te aktivnosti u političkom svijetu izgledaju kao težak rad (pa će se Kosor hvaliti svojom marljivošću), zahtjevi za učincima nisu bili osobito visoki. Sveli su se na dogovor oko samo dva datuma: datuma za imaginarno putovanje prema EU, koji treba uloviti, te datuma parlamentarnih izbora, koji valja samostalno odrediti, uz poštovanje ponajboljega nacionalnoga trenutka za testiranje hipoteze o europskom cilju „svih građana Hrvatske“.

Ispalo je da je Jadranka Kosor jedan datum ulovila – doduše, uz uvjet monitoringa – dok je s drugim datumom dugo mučila Hrvatsku, pokazujući da nema ni minimum razumijevanja prema njezinoj živućoj čeljadi. Nije se to dogodilo zato što je Jadranka Kosor već zaneseno okrenuta hrvatsko-europskoj budućnosti, nego zato jer je zarobljena zlosretnom sviješću o ograničenosti vlastitoga premijerskoga mandata. Da bi se razumjelo kako se Hrvatska, kao opći politički predmet, raspada u njezinim rukama, nikada, ali baš nikada ne treba zaboraviti da se na poziciji zatekla bez stranačkih, kamoli parlamentarnih izbora. Logično je da pitanje njihovoga datuma postaje najteža, najosobnija trauma Jadranke Kosor. To teža što je ne smije čak izreći.

A tko je za to kriv? Zna se, Zoran Milanović koji se ponekad doista ponaša kao šef opozicije. T

 

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<