PODZEMLJE

KRDO OVACA, BIKINI, BAJS i SABORSKA TAJNICA

2. kolovoza, 2011.

Piše: Jasna Babić

Broje ih poput stada ovaca – to je  svekoliki  nacrt hrvatskoga turizma,  dosadnoga poput maštarija  nadležnoga ministra Damira  Bajsa i pratećih  TV  priloga  o  automobilskome proboju prema sinjem moru i jadranskoj obali.  „Koliko čekate?“, pita nadležni reporter na Prvom programu javne televizije, gotovo svakoga dana gurajući mikrofon pod nos kakvoga zbunjenoga vozača na rampi u Lučkom. Događa se to  točno na istom mjestu gdje je prošle godine stajala domorodačka premijerka u ulozi promotivne debitantice, koja izgovara  svoju povijesno najznačajniju  rečenicu: dej after jesterdej.

Od onda je zamjetna  velika statusno-kadrovska regresija glede turističke promocije. Ako je pretprošla godina prošla u lovu na Srbe, prošla –  na  mađarski, slovenki i austrijski euro, ova sezona, valjda zbog manjka tako udaljenijih gostiju,  posvećena je internom prelijevanja novaca s hrvatskoga kontinenta u Dalmaciju, gdje se mora osvojiti veliki broj izbornih glasova u korist HDZ-a. Kako drukčije objasniti  emisiju pod  financijskim pokroviteljstvom Države, koja bi načelno trebala  inicirati masovno sezonsko kretanje turističkoga čovječanstva,   ali se vodi pod naslovom: „Kod kuće je najljepše“ ?

Umjesto jedne-jedine premijerkine figure, ove godine imamo čak dvoje  državnih birokrata koji  su, u skladu sa svojom manjom političkom vrijednošću, preuzeli njezinu  jedinstvenu debitantsku ulogu u oglašavanju ovozemaljskih ljepota: samoga Bajsa na Zrću, okruženoga čedno bikiniziranim ljepoticama i jednu saborsku tajnicu, dizajniranu upravo poput tajnice na šefovim koljenima.

 Da ispod fotke ne piše mjesto i vrijeme nastanka, moglo bi se pomisliti da se domaći ministar našao uz kakav američki bazen, okružen holivudskim starletama. Na to se nadovezuje spomenuta turistička emisija „Kod kuće je najljepše“ na Drugom programu HTV-a, koju vodi navedena tajnice saborskoga Odbora za turizam,  posljednja ljubimica aktualnoga predsjednika istoimenoga  saborskoga tijela. Za sve je stručna: za ekonomiju, za tajničke poslove, za voditeljski nastup na ekranima.   Njezin temeljni šef, pak,  također je svestran: zove se Ante Markov,  nekadašnji je  ugostiteljski  radnik, danas HSS-ovc koji rukovodi JANAF-om i iza kulisa upravlja smjerom anti-korupcijske bitke za  HSS-ove funkcije u državnim poduzećima.   Time je ljetna sezona postala ogledalo fantazije o ljetnim užicima,  koje od malih nogu njeguju danas vladajući birokrate  na Markovom trgu. Na jednoj strani bikini i potpetice, na drugoj –   spavanje, valjuškanje na moru i konzumacija onoga što zamišljaju kao mediteransko  oralno iskustvo.

Sve ostalo  odvija se po drevnoj društvenoj inerciji: od kineskih suvenira, na koje je trenutačno nakeljen hrvatski grb –  ali jednako može biti i petokraka –   do  skraćenih povjesnica iz turističkih vodiča, koje se recitiraju po zidinama i gradinama na nekoliko svjetskih jezika.

Sami turisti, redovito zbrojeni u statističkoj tabeli, ne stignu ništa poželjeti, zatražiti, pitati,  dok ih panično krcaju u hotelske spavaonice,  kako bi se što lakše  evidentirali u rano-jesenskim tablicama aktualnih financijskih uspjeha.

Ti ljudi doista neizmjerno vole hrvatsko more kada dolaze svake godine, unatoč prešutnim  zabranama  da na  terenu suverene i neovisne Hrvatske doživjeti  nešto čega nema  u  njihovim  zemljama.   Najuzbudljivije iskustvo, koliko se dalo zamijetiti,  svodi se na simulaciju  hrvatsko-turske bitke na tvrđavi Klis, kao dokaz pionirskoga začetka  kršćansko-muslimanskoga rata koji se u aktualnim godinama sanja u SAD-u. Sinjska alka, izvedenica istoga povijesnoga razdoblja, ionako je rezervirana isključivo za politička okupljanja.

Sve u svemu, hrvatski turizam  grčevito  se trudi dokazati da se putnik namjernik zatekao u zemlji, koja upravo vodi  pro-europsku kampanju pod istovjetnom parolom:  s obzorom da smo se dokazali dostojnim Europe,   čim se još teritorijalno priključimo – očekujemo obilje novca iz europskih fondova.

U toj hrvatskoj  gordosti na svoj dio Jadranskoga mora, uskoro europskoga, Bosna i Srbija prognane su  iz interesa domaće turističke politike. Samo što  se Vlast, utemeljena na  krilatici  „zna se“, kao  ciljane  neverbalne poruke, ne usudi na glas izreći što želi i koga ne želi. Zato govore oni koji su HDZ-u i HSS-u najbliži, toliko blizu da razumiju intencije  njihovoga političkoga ponašanja.

Eto, zašto je izvjesni Ivo Ćurković, nekoć pripadnik HVO-a, skupio hrabrost da u tjedniku Makarsko primorje, artikuliraj misao  svojih HDZ-ovskih izdavača:  što će nama gosti, tuđinci, dotepenci, stranci –  hoćemo samo njihove pare! Za primjer je uzeo Bosance, susjede, kojima nije  udijeljena privilegija da  žive na Jadranu, pa još primaju plaću kao izvršni urednici beskorisnoga gradskoga glasila. Dođu na jedan dana, zagade tlo i vodu, ostave jedva kakvu crkavicu. Takvi nam ne trebaju, kazivao je Ćurković  u tome napisu, tobože ekscesnim i tobože ničim izazvanim.

Tek što su se svi politički relevantni faktori od Ćurkovića ogradili istovrsnom frazom svaki-je –gost-dobrodošao,  na njega se   nadovezala nekakva braniteljska udruga u Dubrovniku.  Kako je poznato lokalnoj javnosti, prijeti demonstracijama  ratnih veterana ukoliko nekakva jedna glazbena zvijezda održi već zakazani koncert. Nije primjerena glazbenoj tradiciji Dubrovnika, veli taj  lokalni heroj Domovinskoga rata,  u sebi prebrojavajući, dakako, krvna zrnca. A zašto i ne bi, kada je turizam u Hrvatskoj ionako  isključivo teren brojenja: koliko je novaca ušlo – da su njihovi donositelji pri tome uredno izašli sa svetoga hrvatskoga tla?

Stvarno je došlo vrijeme da Hrvati ostanu sami sa Kosor, Bajsom, Markovom i njegovom primamljivom tajnicom.