KULTURNI ŽIVOT

IZRAZ DRŽAVNI ODVJETNIK JE GLUP I SUPRTAN SAMOM SEBI

15. veljače, 2015.

Ne može vas netko istodobno tužiti i braniti

Napisao: Ante Matić

Samo čovjek ima moć govora i dar pisanja, risanja i skladanja. Samo je čovjek progovorio riječima, koje je sam stvorio, ex nihilo sui et subiecti.

Svakodnevno nas bičuju nekim novim riječima kojima su promijenili smisao; riječima koje su šuplje i puste poput onih koji su ih pustili u zbilju, pa se to sve pretvorilo u ponerologiju. Da se ne mučite uzalud tražeći u Klaićevu riječniku, riječ ponerologija. Nema je još u našemu jeziku. To je nova kovanica. Ja sam je posudio iz talijanskog riječnika stranih riječi, a riječ ponerologija znači – nasilje nad stvarnosti. Zapravo nasilje nad svim što ima moć govora i Božji dar ljudskog života. Mi živimo u transparetnom vremenu u kojem je sve moguće, pa čak i to, da se javno zamijeni za državno, državni odvjetnik namjesto državnog tužitelja, zločin riječi (verbalni delikt) u govor mržnje…

Račan autor izraza transparentno

Riječi su poput ljudi, nastaju, traju i neke nestaju sa stvarima koje nisu više u ljudskoj uporabu. Neke pak riječi su stamene poput kamena i ne znaju za smrt i zaborav. Kad biste sada pitali nekog školarca, da vam kaže što je vodir, mećaja, žban, vučija…siguran sam da ne zna što one označavaju, jer te riječi nikad nije čuo u životu. Kako će ih čuti kad su te ljudske rukotvorine otišle u zaborav,a s njima i riječi kojim su ih ljudi imenovali. Ljudi svemu oduzimaju nevinost, pa čak i riječima. Kad nestane iz ljudske uporabe neka stvar, tako nestane i riječ, ime te stvari. Te neke izumrle riječi, katkad nadomjeste neke nove riječi, kojima je teško odrediti smisao i vijek trajanja. Pojavom novih ljudskih izuma, čuda tehnike i informatike, pojavljuju se i nove riječi, kojima imenujemo te stvari, kao, primjerice, internet, mobitel…

Pjesnici, pisci, jezikoslovci i znalci jezika, katkad stvaraju nove riječi, koje nazivamo kovanicama. Te kovanice vremenom postane žive riječi u živom tkivu jezika. Političari su najčešći krvaritelji jezika. Ubojice nekih riječi.

Dobro se sjećam kad je ,svojedobno, veliki jezikoslovac, Račan u nekom obraćanju svojima komunistima, preko državne, odnosno javne teklevizije, rekao riječ – transparetno. I ta riječ je polako rasla, množila se i sada je transparetno ovo, transparetno ono, transparetni tamo, transpretno amo. Ako bi se ušlo u dubinu te riječi, onda dođete do spoznaje da ta riječ dolazi u hrvatski jezik iz latiskog jezika. Kad se doslovno prevede, transparetno znači prozirno. Dakle, došlo je neko prozirno vrijeme, neki porozirni ljudi, neke prozirne stvari i neki prozirni događaji, neke prozirne odlukje, neke prozirne misli…

Baš je lijepo što su takvi, jer se kroz njih može vidjeti i ono što niste željeli vidjeti. Dakle, trasparetno vrijeme jednako je regentskom čudu ljudskih dosega uma i razuma. Preko te riječi svlačite se do gola, do besmisla svaki pojam i svaku ideju, pa čak i nakanu. Jeli to netko činio namjerno ili zlonamjerno, pitanje je sad, kao što je istinom neporecivom, kad je nešto transparetno, onda je to nešto jasno do nejasnoće i upitno do neodgovora.

Svaka televizija je javna

Kad slušate televiziju ili radio, ili kad čitate novine, neki transparetni ljudi kažu, naravno, ako ne lažu: javna televizija umjesto državna televizija. Svaka televizija je javna. Da nije javna bila bi trasparetna u doslovnom smislu te riječi. Ostaje javna tajna komu je u interesu da državnu televiziju nazove –javna televizija. Pa, zaboga, svaka je televizija javna. I sve je javno osim tajni službi. Tko su ti ljudi koji narod obmanjuju riječima kojima su promijenili smisao i značenje. Javnost ništa ne posjeduje, a država posjeduje svašta, pa i televiziju.

Budući da mi živimo u vremenu kad se ne zna tko je čega vlasnik, tko je sluga, a tko gospodar. Uzmimo primjer privatizaciju, koju su nazvali pretvorba. Privatizacijom mijenja se vlasnik nečega, nekih dobara. Dakle, stvar je posjedovanje nečega, a pretvorba je sasma nešto drugo. Do te nesretne i neslavne pljačke, odnosno privatizacije državne i društvene svojine, znalo se tko je čega vlasnik i što je čije. Radio sam u Večernjem listu i bio svjedokom mučke i kukavičke “pretvorbe”, odnosno privatizacije. Do pljačke državne imovine, odnosno privatizacije, odnosno pretvorbe, riječ pretvorba rijetko se rabila u hrvatskom govornom jeziku. Užasnuo sam se kad sam shvatio da se krađu, pljačku nazvali pretvorba. Misni izraz, kad kruh postaje tijelo Kristovo, a vino Isusova krv. Onda su se neki šalili, kako je bilo za vrijeme Titove satrapije, snađi se druže, a za vrijeme Tuđmanove vladavi, pretvori se gospon! Nikad nisam saznao tko je stvarni vlasnik najtirašnijih novena u Hrvatskoj, kao što se ne zna tko je stvarni vlasnik velikih hrvatskih tvrtki, Plive, Tesle, Končara, Ine… koje su prodali neki hrvatski lopovi i hulje.

U starom svijetu znalo se tko je čega vlasnik, tko je sluga, a tko gospodar. Tako se isto znalo u grčko i rimsko doba tko je vlasnik čega, tko je gazda, tko sluga, a tko gospodar, tko je slobodnjak, a tko je rob…

Došlo neko čudno, javno, transparetno doba, pa se ne zna što je čije, što riječ pretvorba označava, koji smisao ljudskog trajanja. Za drevne Grke Logos je bio Bog. To isto važi za kršćane, pa je Logos (Riječ) postala Bog.

Nakaradna terminologija

Nakon trenapretnog vremena i transparetnih ljudi, javne televizije, dolazimo do apsurda, koji glasi – državni odvjetnik vas tuži i brani. Iz riječnika izbačena je riječ tužitelj. Zapravo dvije riječi državni tužitelj označavale su čovjeka, koji vas optužuje u ime države. Umjesto državnog tužitelja, neki su mudrijaši kazali i napisali i govorili javno, na državnoj, odnosno javnoj tekleviziji, da je državni tužitelj isto što i državni odvjetnik. E, bogme, nije! Advokat, odnosno odvjetnik znači branitelj, zastupnik, zagovornik. Što to državni odvjetnik danas u Hrvatskoj zagovara, brani, priziva, jer odvokat dolazi od latinskog glagola advocare što znači pirizivati, dozvati. Tako bismo mogli se poigrati riječima, pa reći državni prizivatelj, državni dozivatelj, državni branitelj, državni zagoravatelj zagovara u ime države, da je tajkun neki krado mazno silnu lovu iz državne kase. Jedno je kad vas netko brani, a drugo je kad vas netko tuži. I to nije isto što je državni tužitelj. E bogme nije.

Tako državni odvjetnik transparetno optužuje neke drpiće, jer su nešto tajno drpili državi, pa je to, nakon što je stupio na scenu državni odvjetnik, postalo javno na javnoj televiziji. Ili, bolje, i jasnije državni je odvjetnik prizivao tajkuna za teške milijune nedstalih državnih kuna.

Kad smo već kod riječ tajkun, nitko od nas prije tridesetak godina nije čuo za tu riječ. Ona je nastala s lopovima i udomaćila se u hrvaskom jeziku, kao stožerna riječ, koja označava čovjeka, koji se preko noći domogao silnih milijuna, naravno, na sumnjiv način i u transparetno vrijeme!

Kako tih lopova, tajkuna, tatova, lopina i lopovčina ima na pretek u zemlji Hrvata, nebih se čudio da neto iz kobile ukrade ždrijebe, ili iz jalove krave tele! Već godinama je na dijelu transparetno umijeće krađe. Ta riječ tajkun mene asocira, na riječ tajfun. A ta riječ tajfon dolazi nam iz daleka i označava, neki silan vjetar, koji hara po istočnim morima, pa kad s tih golemih voda jurne na kopna, sve pred sobom ruši i razara. Zamislite da su čovjeka koji se obogatio na nepošten način, nazvali lopina ili krado, ili tat. Ne! Neki su mudrijaši dali lopini neko ime tajkun, da se Vlasi ne dosjete! Tako rade s bitnim riječima u hrvatskom jeziku.

Na kraju krajeva, mogao bih napisati, da je na ovim prostorima, poznati tajkun transparetno došao do svoga silna bogastva, pa je došlo neko transparetno vrijeme u kojem ga državni odvjetnik na javnoj televiziji priziva pred licem svekolike hrvatske javnosti. I to je to! Ali to nije to. Kao što nije isto, kad u Bosni ili Hercegovini, često kažu na ovim prostorima, umjesto u ovome kraju, u duvanjskom kraju, u srednjoj Bosni, u županiji, u hrvatskom kantonu…

Tako na ovim prostorima, javna televizija, zahvaljujući državnom odvjetniku, otkriva nam zakulisne igre nekih političara, koji su u dosluhu s poznatim tajkunom.

Nakaradnu terminologiju u hrvatskim medijima, bilo elektronskim, bilo pisanim. valja svatiti kao krizu bitka jezika. Neke riječi će kako su došle tako će otić s onima, koji su ih ubacivali u svakodnevni govor, premda neće one lako izvitriti i nestati, jer su došle poput osvajača na ove prostorei i nastanili se u hrvtskoj kući jezika, kao uljezi. Ipak, mišljenja sam, da su te riječi pridoše, nove, nikad prije čuvene, kao iz prsta isisane, nove i neponovljive, koliko-toliko obogatile hrvatski jezike.

Krleža je govorio o gluposti beglavih riječi i veliko bezglavo nešto, pak mi se čini, nakon svakodnevne ljutnje na neke riječi, kojima nas bombardiraju sa zaslona, da je sve oko mene postal transparetno!