IZBRISANI POSTOJE I U HRVATSKOJ

IZBRISANI POSTOJE I U HRVATSKOJ

6. siječnja, 2014.

 

 

Sestre Custom

Sestre Zoja i Paška Laskaj su primjer izbrisanih na hrvatski način

 

 

Napisao: Dražen Stjepandić

Prezivaju se Laskaj, ali u njihovim životima teško se nešto može nazvati laskavim. Sestre Zoja i Paška Laskaj dok nisu bile izbrisane živjele su u Zagrebu, sada su u gradu pod Sljemenom prijavljene samo privremeno kao turisti i uz  uobičajene poteškoće zbog nedostatka radnih mjesta one još teže mogu naći posao zbog visokih  kazni za zapošljavanje stranaca bez radnih  dozvola. U Zagrebu i Hrvatskoj gdje su odrasle, završile osnovnu i srednju školu, kasnije radile i živjele, sada se  vode se kao netko tko je tek došao od bilo kud. Po onome što im se sve dogodilo ne bi bilo nikakvo čudo da im uskoro ne produže ni turističke vize. 

Zoja ima 38 godina, po struci je dizajner odjeće. Paška ima 32 godine, po struci je kemijski tehničar, a radila je u ugostiteljstvu. Sada su obje nezaposlene i teško žive kao podstanarke od onoga što su priredile dok su mogle raditi. Novi posao i neke prihode u Hrvatskoj, sestre Laskaj bez dokumenta teško bi našle ni u neka bolja vremena.

 

RODITELJI IH SE ODREKLI

Njihov problem je počeo kad su poželjele živjeti kao druge djevojke s kojim su stasale i družile se.

-U Hrvatskoj smo odrasle. Završile smo osnovnu i srednju školu. U Zagrebu sam prijavljena od 1984., osobnu iskaznicu dobila sam tek 2002. nakon što smo prošle proces dokazivanja identiteta jer su naši roditelji rekli da mi nismo njihova djeca i da nas ne poznaju -požalila se Paška Laskaj.

Problem s roditeljima je nastao kad su sestre odbile živjeti onako su im roditelji propisivali. Roditelji, Albanci s Kosova, Veliko Kruševo u Općini Klina, zahtjevali su da sestre budu u kući, a one su željele živjeti onako kako žive druge djevojke u zemlji u kojoj su odrasle. Njihovi roditelji su zahtjevali da sve bude kao nekada kad žene nisu izlazile iz kuće, odnosno dvorišta.

-Nisu to ni albanski običaji, naši roditelji su htjeli da budemo zatvoreni doma u četiri zida. Da ne radimo i nikoga ne vidimo. Ima nas pet sestara i jedan brat-kaže Paška.

Roditelji su porijeklom s Kosova, ali imaju hrvatsko državljanstvo jednako kao i  ostala braća i sestre. Sestre Zoja i Paška nisu dobile domovnicu jer su ih se roditelji odrekli kad su otišle od kuće i nastavile živjeti po svome.

Rekli su im da su ih oni stvorili i da imaju pravo od njih  tražiti što hoće. Zbog razilaženja u pogledima na način života kasnije su na policiji izjavili da Zoja i Paška nisu njihova djeca što im je daljnji život u Hrvatskoj prilično zakompliciralo, pa od 2000-te Zoja i Paška vode borbu za hrvatske dokumente. U prvoj fazi, te za njih teške bitke, uspjele su doći do osobne iskaznice.

-Morale smo proći proces utvrđivanja identiteta. Naš stric Pren Laskaj i sestrična Albina Kačinari su potvrdili da mi jesmo te osobe za koje tvrdimo da smo. Imamo dokument s potpisom naših rođaka-ispričala je Paška.

Onda kad su otišle po domovnicu  rekli su im da ne žive u Hrvatskoj i proces je krenuo od početka.

-Policajci su došli provjeriti gdje stanujemo, a onda kad smo trebali dobiti  domovnicu 2007. u odjelu za strance rekli su nam da smo mi zapravo odbili hrvatsko državljanstvo-kaže Zoja.

Onda je proces ponovno kernuo iz početka i do danas problem s hrvatskim državljanstvom i rješavanjem građanskog statusa nije riješen, a sestre su jedva dobile i dokumente Republike Kosovo. U kosovskom veleposlanstvu prvo im nisu htjeli izdati ni putni list s kojim su mogle otputovati u Klinu na Kosovu po dokumente, ali na intervenciju hrvatske policije otputovale su na Kosovo gdje su naposljetku izvadile osnovne isprave. S tim dokumentima vratile su se u Zagreb gdje su se nadale da će dobiti domovnicu, ali po povratku u Hrvatsku čekalo ih je novo neugodno iznenađenje.

-Rekli su nam da ne znaju što mi hoćemo jer u Hrvatskoj nikada nismo bili prijavljeni. Osobne iskaznice za strance trajno nastanjene u Hrvatskoj vrijede pet godina i one zadnje koje smo imale istekle su 2011. Htjeli smo ih produžiti, ali rekli su nam da nema podataka da smo mi ikada boravile u Hrvatskoj-rekla je Zoja.   

Jednostavno u računalima više nema podataka o njima i njihovom boravku u Republici Hrvatskoj. Poznato je da su mnogi Albanci nakon osamostaljenja Hrvatske teško rješavali svoj građanski status. Mnogi to nisu nikada uspjeli, a oni koji su uspjeli navodno su morali “podmazivati”.

-Bar da su nam rekli da na to nemamo pravo- u glas kažu sestre nakon toliko godina pokušaja.

Međutim, kao u mnogo čemu u Hrvatskoj kao da se mora od svakog problema napraviti  još veći problem.  Na posljetku netko je slučaj sestara Laskaj samo izbrisao, tako im je rečeno i ako je tako imamo izbrisane na hrvatski način.  

 

IZBRISANI  U HRVATSKOJ

Poznat je slučaj s izbrisanima u Sloveniji, gdje su 1992. godine skandaloznom odlukom Ministarstva unutarnjih poslova (MUP) iz registra stanovnika izbrisali čak 25.671 osoba. Neki od njih rođeni su u Sloveniji, no porijeklom su iz drugih republika bivše Jugoslavije. Procjenjuje se da ih je oko polovice do danas riješilo svoj status i dobilo slovensko državljanstvo.
Zbog “izbrisanih” Slovenija je, odlukom Velikog senata Europskog suda za ljudska prava u 2012. godine proglašena krivom za kršenje ljudskih prava te je dužna isplatiti odštetu tim ljudima. Zadnji rok tim ljudima za stjecanje prava stalnog boravka i državljanstva bio je 24. srpanj 2013.

Premda je Slovenija odavno članica EU u Hrvatskoj su se busali u prsa da su po pravima nacionalnih manjina prednjačili u odnosu na stanje u Deželi.

Sudeći po slučaju sestara Laskaj, ispada da su u Hrvatskoj samo bolje skrivali svoj pravi odnos prema  ljudima koji nisu mogli ili znali “podmazati kad je zaškripalo.” Albanci su, premda većinski tradicionalno imaju simpatizerski odnos prema Hrvatskoj i Hrvatima,  u tom procesu najteže prolazili.

Zbog toga treba postaviti pitanje je li se privatni obiteljski problema sestara Laskaj oko načina njihovog života, prelio u onaj društveni s izbrisanima na hrvatski način.

Sestre se ne druže mnogo sa svojim sunarodnjacima, znaju tek za još jedan slučaj, gdje su jednom Albancu s Kosova, koji je kao i one godinama tu, na policiji rekli kako ne znaju što bi on htio jer o njemu u računalu nema nikakvih podataka. A tko zna koliko je takvih izbrisanih na hrvatski način?   T

 

4 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Barbun
    #1 Barbun 19 siječnja, 2014, 06:44

    NE IGRAJTE SE SVOJIM NEZNANJEM NA JAVNOJ SCENI!
    Svaka pomisao alijenacije ljudske prirode je jedna od iluzija satanizma. Naime i kad bi im uspjelo postici trajnu devijaciju osjetila (stzo bi bilo posebno slozeno ludilo) ostaje ljudska savjest koju nikakva znanost jos nije uspjela shvatiti, a kamo li iz svje biti jednom probudjenu i djelatnu izopaciti. Tko god se poigra s devijacijom ljudske prirode izuzme sebe iz ljudskog roda.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code