Nakon 74 godine ponovno smo na mjestu s kojeg je započeo Križni put našega naroda. Već taj naziv, a ne neki drugi, znak je da je naš narod svoju poratnu sudbinu vezao uz križni put Isusa Krista i da mu je upravo to ime davalo snagu, da na svom križnom putu ne posustane, nego podnese svaku bol i patnju, vjerujući da nakon križa dolazi proslava Uskrsnuća. Prije nego će se predati u ruke neprijatelja, Isus Krist je sa svojim učenicima blagovao svoju Oproštajnu večeru i naredio im da i oni to čine njemu na spomen kad god se okupe u njegovo ime. Tijekom dvije tisuće godina Crkva je ostala vjerna Isusovom mandatu, svjesna da će kroz povijesni hod moći odgovoriti svim izazovima svijeta samo ako u njoj bude živa svijest i uspomena na spasenjsko djelo Isusa Krista. Ovdje slavimo euharistiju za sve stradalnike našega naroda, jer smo uvjereni da dok god njihovu žrtvu sjedinjujemo s Isusovom žrtvom, ne dopuštamo da spomen na njih bude izbrisan iz memorije našeg naroda
Priredio: Josip Frković
Ovogodišnja komemoracija žrtvama najveće nacionalne tragedije Hrvata pri završetku Drugoga svjetskoga rata, možda i zadnja izvan našega državnoga teritorija, prošla je bez vatrenih političkih stranačkih govora i bez ionako besmislene osam desetljeća stare ikonografije i scenografije, protekla je u Bleiburgu u savršenu redu koji su više mjeseci zahtijevali koruška Katolička crkva i demokratska austrijska država. Ipak, propovijed mons. dr. Ivice Petanjka, u nekoliko je navrata, neubičajeno, prekidana snažnim aplauzom nazočnih vjernika. Portal “tjedno.hr” objavljuje tekst biskupove propovijedi, a potom i podsjećanje na njegov životopis. Biskup Petanjak potomak je Stjepana i Kate rođ. Babić, obitelji hrvatskih stradalnika iz povijesnoga Zrina junaka obrane Hrvatskoga kraljevstva i Sigeta bana Nikole Šubića Zrinskoga (rođ 1508.). Gradić Zrin u južnim njedrima Zrinske gore na rujanski su blagdane Male Gospe 1943. brutalno razorili i do temelja spalili raniji četnici, odnosno partizani Banovine, prema naređenju politkomesara NOVH-a Vladimira Bakarića. Iz vatrenoga oružja, tvrdim predmetima i klanjem, komunistički su bezbožni hajduci tada ubili 219 Zrinjana. Imovina im odlukom partizanskoga kotarskoga suda u Dvoru do danas nije vraćena i zabranjen im je povratak iz Slavonije u zavičaj. Od tada u Zrinu nema ni jednoga katolika, iako njihovi potomci za rujanski nadnevak stradanja mjesta redovito dolaze u stari kraj. Zalaganjem sisačkoga biskupa mons. dr. Vlade Košića i Zaklade Sisačke biskupije obnavlja se župna crkva Našašća sv. Križa, dok je ona gotička na mjesnom groblju sv. Marije Magdalene još uvijek u fazi usporene obnove. Biskup Ivica Petanjak rođen je 28. kolovoza 1963. u Drenju kod Đakova, gdje su novi život počinjali prognani Zrinjani. Svećenikom je fra Petanjak postao 24. lipnja 1990., u osvit slobodne i neovisne domovine Hrvatske, a biskupom Krčke biskupije postao je 22.ožujka 2015. godine.
Draga braćo i sestre!
Nakon 74 godine ponovno smo na mjestu s kojeg je započeo Križni put našega naroda. Već taj naziv, a ne neki drugi, znak je da je naš narod svoju poratnu sudbinu vezao uz križni put Isusa Krista i da mu je upravo to ime davalo snagu, da na svom križnom putu ne posustane, nego podnese svaku bol i patnju, vjerujući da nakon križa dolazi proslava Uskrsnuća. Prije nego će se predati u ruke neprijatelja, Isus Krist je sa svojim učenicima blagovao svoju Oproštajnu večeru i naredio im da i oni to čine njemu na spomen kad god se okupe u njegovo ime. Tijekom dvije tisuće godina Crkva je ostala vjerna Isusovom mandatu, svjesna da će kroz povijesni hod moći odgovoriti svim izazovima svijeta samo ako u njoj bude živa svijest i uspomena na spasenjsko djelo Isusa Krista. Ovdje slavimo euharistiju za sve stradalnike našega naroda, jer smo uvjereni da dok god njihovu žrtvu sjedinjujemo s Isusovom žrtvom, ne dopuštamo da spomen na njih bude izbrisan iz memorije našeg naroda, i štoviše, da s uskrsnulim Gospodinom doživi nebesku proslavu.Pokojnici nisu pokopani onda kad ih se pokopa nego kad ih se zaboravi. Molitva i uspomena na njih, jedino je što im možemo dati i što nam nitko ne može oduzeti. Uspomena ili sjećanje je temeljno obilježje čovjeka koje daje smisao cjelokupnom njegovom životu. Ako se čovjeku oduzme sjećanje svodi ga se na razinu ispod životinje, koja također ima neki oblik pamćenja. Budući da mnogi od nas svoje djedove nikad nisu upoznali, zahvalni smo svojim bakama i roditeljima, koji su tijekom svih tih godina u nama podržavali živu svijest naše pripadnosti.
Bake i djedovi, osim sjećanja, nisu nam prenijeli mržnju
Vjera u Isusa Krista i sjećanje na naše pretke davalo nam je i daje nam snagu da izdržimo u prošlim i sadašnjim vremenima, kad nam se silom hoće izbrisati pamćenje. I ovakva okupljanja kao što je ovo, pokazatelj su da se narodu ne može oduzeti pamćenje, jer dobro znamo na što sliči čovjek koji ga je izgubio. Ne samo Isus Krist, nego cijela povijest spasenja i biblijska baština kao takva, temelje se na sjećanju i pamćenju. Bog se sjeća svoga naroda, svojih obećanja, svog Saveza i potiče svoj narod da ne zaboravi Saveza koji je Bog sklopio s njima i njihovim očevima, da se sjećaju čudesnih djela Božjih, da prenose tu baštinu s koljena na koljeno. Ako sam Bog upozorava da se ne smiju zaboraviti prošli događaji i da na njima treba učiti, tko bi se usudio usprotiviti Božjoj riječi i Božjem zakonu? Neka svi oni do kojih dopire ovaj glas i slika, pokušaju shvatiti da ne mogu uništiti ovakva okupljanja, jer nama uz prenošenje sjećanja na prošle događaje, naše bake i roditelji nisu prenijeli mržnju, nego uspomenu u svjetlu kršćanske vjere. Nismo danas ovdje zato što nekoga mrzimo, nego zato što svoje volimo i za njih se molimo i njihov život Božjem milosrđu preporučujemo. Vjerujemo da je Božja riječ vječna i da ima neprolazno značenje, i da je u njoj dana poruka i mladima i starima, i zdravima i bolesnima, i živima i pokojnima, te se stoga želimo nakratko zadržati na ovim liturgijskim čitanjima koja se danas čitaju u cijelom katoličkom svijetu.
Blagovanje za zajedničkim stolom
Tijekom ovih pedeset dana vazmenog vremena svaki dan slušamo o širenju evanđelja nakon Isusova uskrsnuća i o životu prvih kršćana prema onome što nam je zapisao sveti Luka u Djelima apostolskim. Ta Djela apostolska nam otkrivaju jednu veliku istinu koja se može sažeti u jednu rečenicu: »Svako djelo komu je Bog autor, stvara velike probleme ljudima.« (usp. P. Bossuyt – J. Radermakers, Lettura pastorale degli Atti degli apostoli, EDB, Bologna 2001., str. 396.).Bog često stvara takve događaje od kojih se ljudima zavrti u glavi, ali si ne mogu pomoći, jer ih ne mogu uništiti, zato što su djelo Božje.Ostajemo zadivljeni kako je prva kršćanska zajednica osnažena Duhom Svetim, vjerno provela Isusov mandat i pošla po svemu svijetu propovijedati evanđelje svemu stvorenju (usp. Mk 16,15). Pitamo se: kako je ta šačica malih ljudi smogla snage nadići sve granice i izići iz uskih jeruzalemskih okvira i pronijeti ime Isusovo sve do kraja zemlje, i da uz to ostane ukorijenjena u predaji i tradiciji svoga naroda? Upravo smo danas čuli kako je sveti Pavao apostol – koji je inače toliko volio svoj narod da je radi njegova spasenja bio spreman zauvijek proklet biti i od Krista odvojen (usp. Rim 9,3) – morao donijeti tešku odluku u Antiohiji i reći svojim sunarodnjacima, da ako oni ne žele prihvatiti Isusa Krista, on se okreće poganskim narodima i neće radi njihove nevjere druge narode isključiti iz Božjeg spasenjskog djela (usp. Dj 13,46-52). Smogao je snage da zajedno sa svojim suradnicima sruši sve granice i okrene se svim narodima, a da pritom nikad ne okrene leđa svome narodu i radi na njegovom spasenju.
Mi smo ovih posljednjih mjeseci jasno mogli shvatiti da se nalazimo u Europskoj uniji, ali da među nama postoje granice kao gore visoke i velike. Samo prividno živimo u ujedinjenoj Europi. Kao u prva kršćanska vremena, kad se ista zajednica najprije morala suočiti sa samom sobom, nas je pred granicu stavilo jedno mišljenje koje je došlo iz naše katoličke sredine i tako pripomoglo da i svi oni koji su sva ova desetljeća upirali sve svoje snage da u našem narodu ugase pamćenje na prošle događaje, ponovno podignu svoje glave i pokažu koliko je još uvijek velika tama u njihovim srcima. Svaki razborit čovjek mogao je spoznati kako su velike granice među nama i kako još mnoge moramo prijeći i nadići kako bismo zajedno mogli slušati i za zajedničkim stolom blagovati.Cijela se kršćanska poruka apostolskih vremena odvijala oko te dvije stvarnosti: riječi i kruha, kao nezaobilaznim čimbenicima bez kojih nema zajedništva života. Samo ako želimo čuti riječ istine, možemo sjesti za zajednički stol, a blagovati zajedno je puno više nego uzimati hranu. Jesti za istim stolom uključuje zajedništvo u kojem je svatko prihvaćen takav kakav jest, sa svojim posebnostima kao darovima, koji obogaćuju međusobno zajedništvo i vode k jedinstvu.
Dokad će se Hrvati parničiti među sobom
Mi danas, na ovom mjestu, na ovoj prvoj postaji našeg narodnog Križnog puta moramo zavapiti Gospodinu i zamoliti ga za darove njegova Duha, koji će kao nekoć na prve Duhove, potresti i spaliti sve one granice koje postoje najprije u nama samima, u našim obiteljima, u našem narodu, pa i u Crkvi Kristovoj. Vjerujem da u našem narodu ima još toliko mudrih i razboritih koji su spremni otvoriti svoje srce i svoj um Istini i povjerovati istini, ne čekajući da ta istina dođe iz Europe ili preko Oceana. Zašto se kroz cijelu povijest ponižavamo i od drugih očekujemo i tražimo da nas sude i da nas prosuđuju i da nam svoju istinu nameću? Sveti Pavao je s bolom u srcu pitao svoje kršćane u Korintu: »Zar među vama nema ni jednog mudroga koji bi mogao rasuditi među braćom? Nego brat se s bratom parniči, i to pred nevjernicima. Zapravo, već vam je to nedostatak što se parničite među sobom« (1Kor 6,5-7).Dokad ćemo se mi Hrvati parničiti među sobom? Dokad će nam to drugi trebati suditi i govoriti što je istina? Kad ćemo htjeti čuti riječ istine, sjesti za isti stol i živjeti u zajedništvu kao braća i sestre? Jučer nam je Isus u evanđelju rekao: »Ja sam Put, Istina i Život« (Iv 14,6), a danas nam kaže što god zaištete od Oca u moje ime učinit ću (usp. Iv 14,13). Zamolimo Oca nebeskoga da nam u ime Isusovo otvori srce i um da upoznamo istinu, jer će nas istina osloboditi (usp. Iv 8,32). Rekoh da nam najprije otvori srce, jer vjerujem da nam je um zdrav, ali je srce tvrdo i u srcu je tama. Isuse blaga i čista srca učini srce naše po srcu svome, kako bi naši pokojni napokon našli svoj spokoj i mir, a mi se napokon našli kao jedan narod koji u ljubavi i slozi gradi svoju budućnost i napreduje pod rukom i okom tvoga blagoslova. Amen…” T
4 komentara
Uskoči u raspravuU pravu je udbaš Frano, potvrđujem. osobno ga poznajem. Dotični novinar, rođen je u prvoj titovskoj petoletki u siromašnoj vjerničkoj obitelji hrvatskog nacionalnog osjećaja. Nikad podguzni jugović ili jugosrbić To je i glavni razlog što je jedva prošao analfabetski (s)tečaj, bez prava na upis u Kumrovec, pogotovo na sovjetski Lenjinov i Staljinov univerzitet. I tako je zaostao, očekujući da ga poduči drugar frano i mozak mu rasvijetli ilegalni centar Udbe, antifa, yusipovića, pusića, pupavaca puhovskih, stazića, urša i druge bande kojoj paše samo ustaška kuna nastala još za kraljevstva hrvatskoga.
POŠTOV ANI FRKOVIĆU ,ZNAM DA NISTE OBARAZOVANA OSOBA DA NAM TUMAČITE NASTANAK OVE ZLOČINAČKA KETOLIČKE KORPORACIJE ,ALI BAR DANAS, NA KRAJU DRUGE DEKADE 21.CVOG STOLJAČA NAS POŠTEDTE ,NAS KOJI ZNamo misliti ,tih slika i piskarala koji nam nude fratrI sa isusovim glorificiranjem,nudi mit koji je NASTAO JOŠ U RIMSKOJ NEIZVJESNOSTI LUPEN-PROLETERA ,KOJE JE MARX NAZIVO PROLETERI BEZ DOMOVINED,JER SU BILI ZAISTA NA STUPNJU ,ONOM DRUŠTVENOM MANJE VRIJEDNI OD STOKE SITNOG ZUBA.ITADA SED STAVARALA MITSKA V JEROVAN AJ U NEBO KOJE JE ONO JOŠ OSTALO DA POKRENE NEŠTO SPSAVAJUĆE.PA SE UTEMELJIO MILANSKI EDIKT 315 GIDNEI SBNJIM KATOLIČKA ZLOČINAČKA KORPORACIJA KOJA JE SVE MIOTOVE UTEMELJILA KAO MOČENE I NADANARAVNE.PA OVOGA FRATRA POŠALJITE NA VJERNAUK ,ALI ONAJ KOJI UČI MISLITI, A NE SLUŠATI I VJEROVATI.-
Druže Bajruši, petljaš i manipuliraš, baš kao i srbijanski vožd Milošević koji je otkrio tajni prolaz do rudnika kojim su Šiptari dostavljali štrajkašima hranu, čak i banane?! Velika je, prevelika martološka laž Dobrice Ćosića i tzv. (po)srbica generalno. Glavno da je naša verzija istine otišla u svijet prije vaše. Kazao je to nekad glavni arhivist srpske nacionalne titovske većine iz Karlovca Đuro Zatezalo, kad ga je istinama o lažima glinskih ustaških smaknuća stjerao u ćošak doktor povijesti svećenik Stjepan Razum. Bajruši je valjda tečajac klasića, jakovine, markovine i radničkoga frontovca miloševića. Napisati da se nije radilo o hrvatskom narodu stradalu u križnim putovima, nego o likvidaciji zarobljenih ustaša, nešto domobrana i manjega broja civila, a bilo ih je ukupno 570.000 “samo da se Srbi izdovolje…” (navodni JB Tito o 1945.), autor je za šarenu luđačku košulju. Opasan za javno djelovanje.
Možda mogu austrijski katolici, političari i policajci istjerati “Za dom spremni” s bleiburškog polja, ali nema nikakve šanse da ovdašnju desnicu i Crkvu uvjere da griješi kada komemorira predaju vojske NDH kao nacionalnu tragediju. Mogu čak hrvatskim biskupima zabraniti da vode misu, ali oni će ipak održati govor u kojem će neistomišljenike poslati kvragu, kako je to između redova napravio krčki biskup Ivica Petanjak.
Kada se uzme u obzir kako Petanjak spada u “liberalno” krilo među biskupima, ne treba puno mašte za pretpostaviti kakvi su stavovi konzervativnog dijela Hrvatske biskupske konferencije. Recimo, svoj govor će otvoriti manipulativnim zaključkom: “Na mjestu smo gdje je započeo križni put našeg naroda”. Da, s Bleiburga su mnogi krenuli u smrt, ali to nije bio “križni put hrvatskog naroda”, kako će konfabulirati biskup Petanjak, već likvidacije zarobljenih ustaša, nešto domobrana i manjeg broja civila. Zločin je zločin, ali i manipulativna laž je manipulativna laž, i kada stiže s oltara.
Baš kao što su duboko upitne Petanjkove riječi u kojima žrtvu ustaške vojnice uspoređuje s Isusovom: “Naš narod poratnu sudbinu vezao je uz križni put Isusa Krista” i da slavljenjem euharistije za sve stradalnike naroda, njihovu žrtvu poistovjećujemo s Isusovom žrtvom te da se ne smije dozvoliti da “njihova žrtva bude izbrisana iz sjećanja našeg naroda”. Citira tako biskupa Petanjka, dijete stradalnika od najvećeg mogućega svjetskoga otrova, komunizma i mitološkog četničkoga velikosrbizma, biograf Ivice Račana i Zorana Milanovića, Robert Bajruši, crveni novinar Jutarnjega i manipulira.