ILIRSKI JEZIK (LINGUA ILLYRICA)

ILIRSKI JEZIK (LINGUA ILLYRICA)

1. prosinca, 2016.

 

 

Slijedeći logiku priloga “Iljirskie jazyki” Sovjetske enciklopedije, da su ilirski jezici uzišli uz Jantarni put do Baltika, stoji i tvrdnja da je na toj relaciji utjecaj medskog jezika bi veći nego na juznim dijelovima zemlje Ilira. U Bosni je ilirski jezik ostao najbolje sačuvan, a na sjevernim rubovima on je dobio svoje posebne odlike koje možemo osjetiti u svim jezicima i govorima sjeverno od Dunava – i na istok – sve do Kurilskih otoka

Napisao: Mirko Vidović

Od Splita pa na zapad na hrvatskoj obali je prevladavala glagoljica, a svećenici koji su održavali tradiciju pisanja glagoljicom nazivani su ‘popovi glagoljaši’ No, malo je pisano i o onim svećenicima južno od Splita, poglavito na Poljicima, na srednjejadranskim otocima i u Bosni gdje su svećenici nastavljali tradiciju pisanja ILIRICOM zbog čega su i danas nazivani ‘popovi ilirci’. Dovoljno je uzeti odlično opremljeni “POLJIČKI ZBORNIK” pa tu otkriti ‘popovde ilirce’ koji su nekako potisnuti u šutnju i u anonimnost zbog navade panslavista da to staro ilirsko pismo nazovu (najprije u Kijevu u srednjem vijeku – ‘ćirilica’ jer da ga je izmislio neki Ćirilo, brat Metodija, zvanih Soluinska braća.

U istom smislu, što se tiče autentičnosti ilirskog pisma ILIRICA i njegove starosti koja ide sve do ilirskih magnata Agrona, Teute i Dmitra Hvaranina, treba otvoriti Polibovu vrlo opsežnu knjigu ‘Historia’ gdje opširno govori o ilirskoj pomorskoj sili i izričito tvrdi da se je kraljica Teuta dopisivala s Dmitrom Hvarskim, kad bi vojevao u daljnjim područjima Istočnog Mediterana, Ta pisma su sigurno bila pisana iliricom i na ilirskom jeziku. Ilirica je bila zapravo ilirskom jeziku prilagođeno helenističko pismo.

Populacija sjeverno od Karpata

Dr. Josip Hamm je u svom predgovoru “Staroslavenskoj gramatici” izričito ustvrdio da su “mnogi slavisti skloni da u tim Skitima, Neurima, Budinima vide pretece davnih Slavena. Za njih se doduše ne pretpostavlja da su govorili slavenskim jezikom, no ipak se misli da su pridonijeli općoj integraciji etničkih elemenata…”

Dakle, Hamm kao najkredibilniji ‘slavist’ koji je vodio tzv. Bečku školu, izričito tvrdi da se puplacija sjeverno od Karpata nije nazivala Slavenima, niti su govorili nekim ‘slavenskim’ jezikom, ali – ipak da su bili ‘integrativni elemenat tih disparatnih doseljenika koje su kasnije ‘stručnjaci’ prozvali – Slavenima’. N.B. Tako su šarlatani i urođenika u Amerikama nazvali Indinajci, pa tako i dalje ide, a svatko zna da Amerikanci nisu Indijanci. POZOR: Važna je Hammova tvrdnja da ti Skiti nisu govorili slavenskim jezikom pa ga njihovi pripadnici u Invaziji Balkana u sedmom stoljeću nisu na jug donijeli. Jer da su ti Saklabi donijeli na jug, najprije bi ga naučili Moldavci i Rumunji, a ne tek Bugari i Makedonci. Tako su Rusi pokupili u samostanu Sv. Katarina, na Sinaju, na očito ilirskom jeziku pisane ‘Psalme’ i jedan molitvenik, odnijeli ga u Sankt Petersburg i tamo te zapise proglasili ‘staroslavenskima’. No, zna se da je Sveti Jerolim prevodio na ilirski jezik ‘Psalme’ i uza sve napore u raznim pohranama pisane riječi u Vatikanu nisu tamo pronađeni.

No kako je Sv. Jerolim zivio i radio na Bliskom istoku, Rusi nisu hrtjeli ni čuti da bi autor tih prijevoda (koji je preveo i čitavu Bibliju na vulgarni latinski jezik, Sveti Jerolim mogao biti i prevoditelj na svoj materinski ilirki jezik i tih psalama. No, došlo je vrijeme da se ti spisi znanstveno obrade, posebno (Metodom C14) da se utvrdi vrijeme kad su pisani, a kad prepisivani. Da se riješimo mitomanije panslavizma.

Podsjetimo se da je Aleksandar Makedonski (oko 335. pr. Kr.)
osvojio cijelu Trakiju do Dunava, nakon čega je prema Strabonu
potpisao s Ilirima (koje Grk nazva Kelti s Jadrana) Ugovor o nenapadanju,
s konotacijom savezništva uoči Aleksandrovog pohoda na
Perzijsko svekraljevstvo.119 N.B. Strabon skoro cijelo pučanstvo duž
rijeke Save naziva raznim imenima, a sve pojedinačne skupine duž
Save naziva zajedničkim nazivom Skordisci, Kelti ili Gali.
Živeći od tada pod suverenitetom Makedonaca, Trakija je kao
službeni jezik koristila jezik makedonskih osvajača. Tako je tijekom
više od dva stoljeća makedonske dominacije trački jezik ustuknuo
pred sve utjecajnijim staromakedonskim jezikom zajedničkog davnog
ilirskog podrijetla. N.B. Prije pada pod makedonsku vlast, Tračani
i Dačani govorili su istim jezikom. Nakon pada pod makedonsku
vlast, Dačani su i dalje govorili svojim jezikom (koji ima mnoštvo zajedničkih
karakteristika svoje snage tijekom slabljenja Istočnog Rimskog Carstva, dokazuje
119 Strabon. Geographikon evdomon. Pariz, Belles lettres, 1989. Sv. VII, 5, 10.
izlazak makedonske dinastije na scenu u Carigradu tijekom dvjestotinjak
godina (867. – 1056.).s albanskim pa i s latinskim).

Tako je došlo do toga da su ilirsku liturgiju štitili pape u Rimu,
da bi ga na Tridentskom koncilu proglasili jednim od sakralnih jezika
Katoličke crkve.

Slovindsko govorno područje

Ilirski jezik je tek u srednjem vijeku nazvan političkim nazivom
– hrvatski, a na govornom području slovindskog nastali su malo-pomalo:
slovenski, slovački, češki, moravski, (poljski?), a možda i lužički,
i drugi govori tog sjevernog ilirofonog područja.

No običan je puk u kršćanskoj doktrini prepoznao sebe i prihvatio
je kao vjeru u kojoj je bio zaštićen od nasrtljivih pripadnika
poganskih kasta. Zato je i u Makedoniji kršćanstvo najprije bilo vjera
malih ljudi i to u unutrašnjosti zemlje, vjerojatno oko Ohridskog i
Prespanskog jezera
. Nešto slično dogodilo se i u Iliriji. Pogledamo li antičku kartu rasporeda kršćanskih središnjica, uočit ćemo da su daleko najgušće
raspoređene bile duž jadranske obale, uzduž Neretve i u središtu Bosne.
U ilirskim je krajevima služba Božja bila, po nauku svetog Pavla
apostola, stvar savjesti u kojoj osoba putem intuicije doživljava „neposrednu
spoznaju“ – po logici Stvaranja. No čisto laičku administrativnu
i pravnu tradiciju najbolje je zadržalo i do naših dana očuvalo
pučanstvo Poljica i otoka Brača i Hvara, gdje su djelovali „popovi
ilirci“, koje Poljičani i danas tako nazivaju. Ovdje se očituje da su
„ilirski popovi“ u Poljicama i na Braču pisali iliricom.

Upadom Bugara u Trakiju pod vodstvom kana Asparuha polovicom
7. stoljeća, novi vladar Trakije i Makedonije svojoj je državi
dao svoje plemensko ime V’lgaria/Blgaria (Tatari s obala Volge), ali
se njegovih oko 50.000 vojnika u novoj zemlji (za koju je Herodot
tvrdio da ima najbrojnije stanovništvo poslije Indije) poženilo tamošnjim
djevojkama, a djeca su im naslijedila materinski jezik i tako
su umjesto dotadašnjeg naziva Tračani, dobili novi politički naziv
Bugari, koji su Makedoniju zbog uzurpiranog i zajedničkog jezika
smatrali dijelom svoje države, a sve to jer su govorili jezik Makedonaca.

Zločin gašenja samog imena Makedonije grdno se osvetio civilizaciji
tijekom 20. stoljeća – stoljeća divljanja uzurpatoru bosanskog
i makedonskog nacionalnog identita.
Makedonija nije imala dovoljnu autonomiju (nakon poraza kod
Pidne 171.) da bi povela računa o sebi i svojoj prošlosti, sve dok 1991.
nije izborila nezavisnost putem samoodređenja, kad su se raspirile
svađe kako s Bugarima i Srbima, tako i s Grcima.
O pitanju „staromakedonskog jezika“ prvi se usudio pisati
bosanski povjesničar Ivan Pudić u Sarajevu.
(„Annuaire“, sv. IV. Centre d’etudes balkaniques, prilog Ivan Pudić, La langue macedonienne)

Staroslavenski i staromakedonski

Kako je staromakedonski mostao staroslavenski? Apostol Pavao i njegovi učenici, kako stoji u Evandjelju, evangelizirali su Makedoniju, Ilirik i Dalmaciju. Ondje zasađeno kršćanstvo (Prokopije. La Guerra Gotica. Roma, 1896.; Ravenski eksarhat i Akvilejski patrijarhat) se a domaćim jezicima nikad se nije gasilo. No tijekom provale barbara sa sjevera, na istoku Avaro-sakaliba s kojima su se na istočni Balkan doklatarili V’lgari i Serbi, jedini koji su preživjeli pokolj Sklabenoia. Osvajači su svoje ime dali i zatečenim jezicima, pa je u tim odnosima jači odlučio i svoju odluku nametnuro slabijem, tj.
Bugari Makedoncima u stvarima jezika koji je postojao u Makedoniji
od pada Trakije pod Makedoniju u vrijeme Aleksandra Velikog, i opstao
u Trakiji tisuću godina kasnije nazvanoj Bugarska.

U otetim i razdijeljenim ilirskim zemljama nastale su nove države
u kojima je asimiliran domaći jezik, ali različito nazivan iz političkih
razloga. U Makedoniji je tako domaći makedonski jezik nazvan
slavonskim, a u Iliriku i Dalmaciji postojeći je ilirski jezik kasnije pod
političkim pritiskom Habsburgovaca nazvan horvatskim (kao što je
i u Galiji, nakon dolaska osvajača Franaka sa sjevera, postojeći jezik
preimenovan, također iz političkih razloga, u francuski jezik, koji
(109 Norvich, J. A Short History of Byzantium. London, 1988. Str. 127.
214) nema veze s germanofonim jezikom franačkih osvajača.

Bugarski jezikoslovac Georgiev tvrdi da je najviše staroilirskih
riječi ostalo u starogrčkom jeziku. Uspoređujući starogrčki i hrvatski
rječnik našao sam oko 2.300 takvih riječi i objavio ih u svojoj knjizi
Panonija.

Silaskom na jugo-istok Dorani su najprije nastanili dolinu Vardara i tu stvorili svoje kraljevstvo koje je na naponu svoje moći, u dioba Akesandra Velikog odigralo ključnu ulogu u rušenju medopersijskog svjetskog carstva i pretvaranuu tog prostora u kraljevine kojima su vladali vodeći Aleksandrovi generali.

Dorani su u Makedoniju donijeli i svoj jezik koji vodi podrijetlo iz zajednice ilirskih jezika. O postojanju i postojanosti makedonskog jezuika nema dvojbe: iste ilirske riječi koje smo identificirali u helenskom nalazimo i u bosanskom i u makedonskom jeziku.
U svojoj monografiji “Pregled povijest
i hrvatskoga naroda”, dr Ferdo Šišić
izričito tvrdi: “Budući da je nadošlih Hrvata bilo malo – samo gospodujući
sloj – izv
ršio se i ovdje u historiji općepoznati proces da su zapovijedajući
došljaci poprimili jezik svojih podanika, a ovi ime došljaka”. I mi se pitamo:
kojim jezikom je govorilo pučanstvo jadransko-podunavskih pokrajina koje
su Bielohorvati oslobodili od barbara Avara i Sakaliba, i kako to da u Hrvatskoj – poput u Madžarskoj – došljaci nisu sjedilačkom pučanstvu nametnuli svoj jezik okupatora?

Pisanje antičkih pisaca

I danas kao i u prošlosti, bez sumnje, pripadnici našeg soja upotrebljavali su nazive: naša zemlja, naš narod, naš jezik, naša prošlost itd. Taj odnos prema onome što jesmo i gdje se odvija naš život ukazuje u prvom redu na to da se radi o sjedilačkom narodu. Razne nazive u toku povijesti upotrebljavali su stranci da nas time označe – u odnosu na sebe. Tu možemo navesti prvenstveno nazive: Pelazgi, Iliri, Liburni, Panoni, Dalmani itd.

Otaje potreba da podrobno odgovorimo na pitanja: kako se točno mogu definirati pojmovi koje mi stavljamo pod naziv “naše” ? Koji je povijesno i jezikoslovno točan naziv za: naš urodjenički soj, našu zemlju, naš narod, naš jezik i ukupnu našu povijest?

Herodot ništa nije izmislio (premda je sve vido na svoj način), i kod njega vidimo da su se domorodci po našim širinama nazivali Illyri od Epira do Veneta, da su Veneti bili Iliri, podrijetlom doseljenici iz Medije (H. ‘L’, V, 9,10). On je bio uporan u svojoj tvrdnji da su svi oni koji žive, u njegovo vrijeme izmedju Dunava i sjevernog Jadrana bili – doseljenici iz Medije i da su živjeli i održavali svoje izvorne običaje, pa i nošnju, kako su to činili u Mediji, a nekad su se nazivali Arijci.

Plinije Stariji je zapisao u svojoj “Historia Naturalis” da od Alpa na istok do Dunava, pa na jug do Jadrana žive Iliri i da se njihova zemlja naziva Panonia. Da bi bio uvjerljiv naveo je i to da se od rijeke Raše u Istri do rijeke Drine Ilirija duga oko 800.000 koraka, tj 480km (III.29). Pa kako su stanovnici oko zaljeva na sjeveru Jadrana bili doseljenici iz Medije, odnosno Iliri, onda to vrijedi ne samo za Venete nego i za Histre (Istrane).

Strabon je najopširnije opisao geografska područja na kojima su živjela ilirska plemena, posebno uzduž ilirske obale Jadrana. Strabon je za područje današnje Bosne ustvrdio da se je u to vrijeme nazivala Pannonia (strictu senso) a zajednicu plemena na tom području nazvao je Pannonii.

Pojava populacije Savii ili Savensi

U povodu odluke Kosmokratora Dioklecijana da reformira Imperiju pravednom emancipacijom njezinih sastavnica koje su do tada bile dijelovi strogo centralizirane Rimske Imperije (imperia = diktatura), on je od ilirskih krajeva naćinio zajednicu regija u Dijacezi Dalmacija i Panonije. Dalmacija je dopirala do Posavine, a nad tom razlučnicom nalazio se je Noricum, Pannonia Savia te Panonia Valeria (Prima i Secunda – secunda = Sriem).

Po pokrajini Pannonia Savia tamošnji stanovnici su nazvani Savii ili Savensi. Taj naziv je najvjerojatnije ostao i do danas kao posebnan naziv za pokrajinu Slavonija, u funkciji naziva rijeke Save (Posavina). No kako se današnja Slavonija stere sve do Srijema, njezina ukupna protežnost ne objašnjava se nazivom pučanstva iz samo Dioklecijanove Pannoniae Saviae.

Latinski antički pisci Sextus Rufus (Brev.7) navodi naziv Savus uz oznaku da se tu radi o “rijeci u Panoniji”. U vezi s time stoji i naziv Savensis za tamošnje pučanstvo. Naprotiv, nazivom Sclavini, Got Jordanes označava (u svojoj knjizi “De Rebus Geticis) – ‘narod u susjedstvu Bugara”. Očito je da Savensi nisu ista populacija kao i Sclavini. No, uz te nazive kod Plinija Starijeg još imamo i naziv Solvensis (P.S. ‘HN’, 3.,136) kao “stanovništvo oko grada Solva u Noricumu”.

Tako dobivamo tri slična ali posve različita naziva : Solvensis (Noricum), Savensis (Panonia Savia) i Sclavini (bugarski susjedi).

Može nam biti od nemale pomoći u orjentaciji, što se tiče naziva Solvensis i naziv pokrajine Vindelicia (kod Sextusa Rufusa – 8), a i na kamenom zapisu Orel 488: “kraj koji se nalazi izmedju Alpi i Dunava”.

Moglo bi se disertirati o tome da je Vindelicia isto što i kasnije pokrajina Solvense, ali za to nemamo drugih dokaza osim – identičnosti prostora na kojemu se je nalazila pokrajina poznata pod nazivima – Vindelicia a kasnije i Colonia Solvensis ili Solvense oppidum. Taj kraj je nazvan po utvrdjenom gradu Solva, gdje su Latini dozidali proširen castrum. Smatra se da je Solva bila u Koruškoj na mjestu gdje se danas nalazi mjesto Solfedt, gdje još nije završen rad na iskapanju pozamašnih ostataka antičkog naselja. Danas se ta pokrajina na austrijskoj strani naziva Windisch, a na slovenskom Koruška. Vrlo indikativna činjenica koja ima duboko povijesno korjenje.

Podrijetlom Got iz zakarpatskih krajeva, a kasnije biskup u Bologni, Jordanes, ostavio nam je svoju knjigu pod naslovom “De rebus Geticis”, gdje za Esclavense kaže da su se nekada nazivali VENEDI.

Srodnost naziva “Solvense” i “Venedi”

U svojoj knjizi ‘Rasprave i prilozi‘ (Rim, 1963) dr Dominik Mandić polemizira s dr-om Ferdom Šišićem u vezi s pitanjem identificiranja naroda Vindi: “Karloman je … bio zaokupljen u borbama s Vindima” (na latinskom Winidos, op. M.V.). Pa Dr Mandić nastavlja: “Ovi ‘Vindi’ ne mogu biti Česi ni Moravci, jer je tada mir vladao izmedju njih i njemačkih Franaka; niti dalmatinski Hrvati, jer njih zapadni izvori nikad ne zovu Vindima. Može se raditi samo o panonskim Hrvatima, koji su 875 stresli sa sebe franački jaram, ubivši franačkog kneza Kocila… “(str.128).

Ostaje, naravno, otvoreno pitanje može li se naziv Vindi (Venedi, Windes te Windisch) uzurpirati u totum povijesti samo jednog naroda na tim prostorima? Postoji li mogućnost da se uzmu u obzir i podatci s područja jezikoslovlja u značenju toponima i ne samo u odnosu medju jezicima našeg vremena ?

Znameniti srdnjovjekovni ukrajinski redovnik NESTOR ostavio nam je svoje (još uvijek nedovoljno shvaćeno?) djelo: “Povest’ vremennyh let’, gdje navodi vrlo značajne podatke iz onog, svoga vremena:

Po mnozeh ze vremjaneh seli sut Slovene po Dunaevi, gde est nynew Ugorska zemlia i Bogarska… Volnom bo našedšem na Sloveni na dunajskija, i sedsem’ v nih i nasiljajoštem’ im’ Sloveni ze ovi prešadše sedoše na Visle i pozvašasja Ljahove…” (P.v.l. I).

Zatim Nestor Nastavlja: “V’ leto 6406 (898, op. M.V.), idoša Ugri mimo Kiev’ gorju… ustremišasja ceres’ gory velikaja jaže prozvaše gory Ugor’skaia, i počaša voevati na živustaju tu Volohi i Sloveni. Sedjhu bo tu preze Sloveni i Volohove prijaše zemlu sloven’sku. Posem ze Ugri prognaše Vol’hi i nasledša zemlju mu, i sedoša s’ Sloveni, pokorivše ja pod’ sja, i otole prozvasja zemlja Ugor’ska… “ (S.v.l. , Lihačev 21).

Uza sve sofistikacije da se nazivi populacija Sloveni i Vl’asi kod Nestora relativiziraju u suvremenim etno-centričnim odnosima, stoji i dalje potreba, da se zapitamo: Zašto su Venedi prozvani ’’Sloveni’’ – otkad i kako ?

Sam tekst Nestorove knjige počinje tematskom riječju “SLOVO… “. Koje značenje izvorno dati toj riječi koja postoji i danas, premda u nešto drugačijem značenju nego li u doba Nestorovo?

U trinaestom stoljeću došlo je do invazije Tatara na ruske prostore i iz tog doba datira poema poznata pod naslovom “Slovo o polku Igorovie”. Taj ep je složen na ondašnjem jeziku kojim je govorila elita dviju Rusija (Novgorodske i Kievske) a koji se općenito naziva “staroslavenski”.

Postoji niz slučajeva u kojima je u stara vremena upotrebljavana riječ “Slovo”. Englezi taj izraz prevode ili riječju song ili riječju lay. U biti, kad to osmislimo u duhu današnjeg ruskog jezika, slovo znači ‘govor‘ ili podrobnije riječ’, pa bi Nestorov naziv “Slovo…” odgovarao u hrvatskom jeziku izrazu ‘pripovijest’ (u francuskom pak ‘discours‘). Pojam slovo u suvremenom hrvatskom jeziku vrlo je bogat značenjima i u svojim izvedenicama, poput: slovesno, osloviti, sloviti, poslovično, itd).

U velebnoj enciklopediji “Boljšaia sovietskaia enciklopedia” imamo članak “Iljirskie jazyki”, gdje se vrlo stručno uzima u obzir ne samo postojanje i opstojnost ilirskih jezika nego li i njihova rasprostranjenost od Jadrana pa sve na sjever do Baltičkog mora, kuda je, u pradavnoj starini, prolazila Jantarna cesta.

U toj ulaznici nalazimo i uspomenu na naziv Venet, Vened, Vind, Windisch itd. U navedenom članku navodi se da je starovenstski jezik prije latinskog bio u upotrebi u pokrajini Veneto na sjevero-istoku Italije, a da je na sjever dosegnuo i obale Baltičkih zemalja. Jezikoslovna srodnost je neosporna u tzv. slavenskim jezicima. Odakle počelo te srodnosti? Bugarski jezikoslovac Georgiev tvrdi da je najviše staroilirskih riječi ostalo u starogrčkom jeziku. Usporedjujući starogrčki i hrvatski rječnik nasao sam oko 2.200 takvih riječi i objavio ih u svojoj knjizi “Panonija”. Otkud toliko rijeci u starogrčkom davno prije nego li je itko i na kraj imao postojanje nekih Slavena?

Još jedan podatak iz pera stručnjaka od notorieteta na području jezikoslovlja, svakako, treba uzeti iz proslovu – “Prve vijesti o Slavenima”, – “Staroslavenske gramatike” Josipa Hamma, gdje stoji da: “…mnogi su slavisti skloni da u tim Skitima, Neurima, i Budinima koji su se nastanili zapadno i sjeverno od njih te s njima zajedno nastavali široki pojas izmedju donjega Dunava i Dona, do duboko u unutrašnjost današnjih ruskih zemalja preko Dnjestra, Dnjepra i Sejma, mnogi su slavisti skloni da u tim skitima, Neurima i Budinima vide preteče davnih Slavena (Praslavena) Za njih se doduše još ne predpostavlja da su govorili ‘slavenskim’ jezikom, no ipak se misli da su pridonijeli općoj integraciji etničkih elemenata… To su već bili Slaveni, iako ih historici i drugi koji su o njima pisali tako ne zovu” (Josip Hamm: “Staroslavenska gramatika”, str. 1).

Je li etično da se na ovakvoj – krajnje nesigurnoj – osnovi pišu knjige i disertacije, koje ne dopuštaju ikakav prigovor, jer su strateški zadani obznanom Habsburškog “Dekreta o zabrani spomena ilirskog imena” (od 11.01. 1843). Najmučnije je podnositi laičke dogme u koje je zabranjeno sumnjati.

Čini se da je najoštroumnije shvatio pitanje identiteta našeg jezika Jakov MIKALJA, Hrvat rodom iz talijanskog mjesta Peschici (Pjestica) na poluotoku Gargano. Na tog hrvatskog isusovca i jezikoslovca rodjenog u Dijaspori očito nije utjecao navedeni habsburški diktat. Jakov Mikalja nam je ostavio predragocijeni rječnik: “BLAGO JEZIKA SLOVINSKOGA ili SLOVNIK DICTIONARIUM ILLIRICUM”

Budući da nikome nije palo na pamet da povezuje jezik Ilira, koji je Sveta Stolica u trajanju od skoro dva milenija nazivala LINGUA ILLYRICA, s nekim Slavenima koji se tako nikada nisu nazivali niti od Prokopijevih Sakaliba potječe ijedan narod na europskom jugo-istoku, treba odgonetnuti zagonetku: Otkud naziv SLOVIN i SLOVINSKI? Za razliku od antonima ilirski – slavenski, ostaje nam da uzmemo u obzir tvrdnju ukrajinskog redovnika Nestora i da shvatimo da su Nestorovi “SLOVENE” pučanstvo koje je naseljavalo krajeve u kojima se i danas spominju Veneti, Venedi, Vindi, Windisch itd. Kakve to veze ima na jezikoslovnom planu ?

Uzmemo li u obzir izvorno značenje naziva SLOVO (govor), dobit ćemo složenicu

SLOVO-VIND(SKI), koji sažetak je jednostavno stabiliziran u naziv SLOVINSKI. Naši prvi gramatičari i sastavljači pravopisa, posebnice Mikalja, Kašić i Stulli u samom naslovu svojih djela isticali su ilirski i slovinski jezik, kao bliske i srodne jezike ilirskog podrijetla. Ilirki jezik se je, po toj logici, širio s juga prema sjeveru. A to je u svom djelu u zadnje vrijeme dokazao i britanski arheo-jezikoslovac Colion Renfrew.

Slijedeći logiku priloga “Iljirskie jazyki” Sovjetske enciklopedije, da su ilirski jezici uzišli uz Jantarni put do Baltika, stoji i tvrdnja da je na toj relaciji utjecaj medskog jezika bi veći nego na juznim dijelovima zemlje Ilira. U Bosni je ilirski jezik ostao najbolje sačuvan, a na sjevernim rubovima on je dobio svoje posebne odlike koje možemo osjetiti u svim jezicima i govorima sjeverno od Dunava – i na istok – sve do Kurilskih otoka.

Veliki, i ne samo francuski i engleski, stručnjaci povijesti jezikoslovlja se slažu u tome da počelo ne samo ukupnosti slavenskih jezika nego i indo-europskih jezika treba tražiti na europskom jugo-istoku, u Srednjmj Podunavlju – na ilirskim prostorima.

Bielohorvati su govorili jednim od tih slovinskih dijalekata u srednjem dijelu Jantarnog puta, ali njegove specifičnosti su se na jugu posve utopile u zatečeni ilirski jezik koji je preživio sve pritiske i zabrane, pa i diktate dinastija i ideologija da mu – kad već ne mogu promijeniti govor – zabrane izvorno ime.

Stoga je posve shvatljivo da se na prostorima koje su naselili Vindi (blijedoliki ljudi, svijetle kose) nalaze današnje nacionalne države: Slovenija, Slovačka i Slavonija. Specifičnost u nazivu Slavonije potječe od stoljećima postojeće Dioklecijanove pokrajine Pannonia Savia – SLAVONIJA. Specifičnost Slavonije ne treba, prema tome, tražiti na jezikoslovnom planu, nego na planu administrativne složenosti Panonsko-dalmatinske dijaceze, u funkciji naziva rijeke Save.

U ukupnost izvorne zajednice ‘slovinskih’ jezika spada svakako i skupina kajkavskih dijalekata na sjevero-zapadu Hrvatske. U tim krajevima, na južnom dijelu Jantarne ceste, bio je najprisutniji i najuplivniji elemenat doseljenika iz Medije – o kojima je pisao Herodot (H. ‘L’, V, 9/10).

Prijevodom “Gatha” svete knjige starih Medijaca, s izivornika na suvremeni hrvatski jezik, dokazao sam da je stari jezik medijaca za nas ‘prepoznatljiv’ po tome što su moge riječi ostale iste. Jezik starih Medijaca daleko je sličniji današnjem govoru u Bosni od bilokojeg živog jezika, pa i od suvremenog persijskog jezika. A da i ilirski i slovinski dijalekti potječu od jezika tu, prema Herodotu, doseljavanih Medijaca, dokazuje osobito zamjenica prvog lica jednine “AZ6 “. Baščanska ploča počinje tom riječju “AZ6”. Točno tom riječju počinje i “Listina bana Kulina”. No, jedini živi jezik u kojem je očuvana skoro nepromijenjena zamjenica za prvo lice jednine je – slovenski jezik. Slovenci, naime, i danas kažu – “JAZ”.

Do stoljeća sedmog naša povijest je sva sadržana u nazivu – illyristica
Od stoljeća sedmog naša povijest se naziva – croatistica.
Drugo proizlazi iz prvog – bez diskontinuiteta.
T

32 komentara

Uskoči u raspravu

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code