HRVATSKI RONDO ALL’ UNGARESE

HRVATSKI RONDO ALL’ UNGARESE

21. veljače, 2013.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Igor Koruga

Pijanist Marin Limić (Zagreb, 1985.), obrazovan u Gimnaziji Vladimira Nazora i Glazbenoj školi Josipa Hatzea u Splitu te na Muzičkoj akademiji u Zagrebu i Glazbenoj akademiji u Kölnu u razredu Arba Valdme, kompetentno je u utorak, 19. veljače, u Hrvatskom glazbenom zavodu izveo Haydnov Koncert za klavir i gudače u D-duru, Hob.XVIII:11, struci poznat i pod imenom ¨The Haydn D¨, s efektnim Rondom all’Ungarese koji, protivno imenu, nema dublje veze s madžarskim folklorom (kako se dugo smatralo), nego je zasnovan na narodnoj temi iz hrvatskoga kraja. U cijelosti čvrst, kvalitetno oblikovan, po potrebi i šaljiv Limićev glasovirski ton, posebice u prva dva stavka (Vivace, Un poco Adagio) obogaćena izvornim skladateljevim kadencama, decentno su pratili uigrani glazbenici Hrvatskog komornog orkestra sa svojim dugogodišnjim šefom dirigentom – Pavlom Dešpaljom.

SKLADATELJ LEOPOLD MOZART

Dešpalj se pokazao (pre)spremnim za smišljena Haydnova poigravanja s tempom i dinamikom, primjerice u prvome stavku (Vivace), ali i za pravi izazov u obliku paraboličnog prikaza Mozartovih dvaju rubnih simfonija: br. 1 u Es-duru, KV 16, i br. 40 u g-molu, KV 550. Možda se, samo naoko, izbor učinio suviše kontrastnim, posebno zna li se da je Mozart svoju prvu simfoniju napisao kao osmogodišnjak, a pretposljednju, četrdesetu kao zreli tridesetdvogodišnjak. S tim u vezi, svaka se dilema, srećom već u početnom, najopsežnijem stavku simfonijskog prvijenca u Es-duru pokazala kao suvišna i nebitna. U kontrastnoj dinamici, upotrebi sinkopa, violinskim tremolima, brzim ljestvičnim nizovima i repetiranim tonovima razvijenim iz jednostavnog durskog trozvuka glavne teme lako se dao naslutiti poznati Mozartov rukopis. Genij se mogao osjetiti i u neponovljivoj harmonijskoj logici, u urođenom osjećaju za melodijski rudiment te u neprestanoj težnji ka većim izražajnim formama – operi u prvome redu. Konačnoj definiciji valja pridodati i nedvojbeni utjecaj talijanske škole Johanna Christiana Bacha, najmlađeg sina tada već gotovo zaboravljenog Johanna Sebastiana Bacha, pa i oca, učitelja i skladatelja – Leopolda Mozarta. Iskusni se Dešpalj odlično nosio s ugodnim, sporijim, Böhmovskim tempom u kojem je uspio preglednije postaviti suptilno oblikovane i često skrivene, a vrijedne, glazbene detalje.

SIMFONIJA U MOLU

Začudo, interpretacija turobne, patničke, demonske i četverostavačne Simfonije u g-molu nije se odveć razlikovala od gore opisane, vedre i dječačke, u Es-duru. Već u poznatoj melodijskoj misli (viole, piano) koja se nametnula kao elementarna i prožimajuća ideja uvodnog Molto allegra, ali, recimo uzgred, i arije Cherubina Non si più cosa son, cosa faccio iz Figarovog pira (KV 492) te one Dorabelline Smanie implacabili che m’agitate iz Così fan tutte (KV 588), osjetila se nepromijenjena sinergija orkestra i dirigenta, po svemu sudeći, presudna za iznošenje specifičnosti karakternih gibanja unutar pojedinih stavaka. Kako je dobro poznato, Simfonija u g-molu napisana je u za Mozarta vrlo neobičnom tonalitetu, u kojem se salcburški majstor možda namjerno želio odmaknuti od durskog prizvuka talijanske sinfonie, za svega dva ili tri tjedna, s vrlo osebujnim modulacijskim i kontrapunktskim stilom značajnim za budućnost simfonizma uopće. Stoga ju je bilo teže interpretirati jednostavno, fleksibilno, sa svim formalno-oblikovnim značajkama, a opet, sukladno usporednoj namjeri sjajnog Pavla Dešpalja i njegovog Hrvatskog komornog orkestra.

Dešpalj je svojim briljantnim tumačenjem brojnom slušateljstvu velike dvorane HGZ-a otkrio tek poneku zagonetku Mozartovog neshvatljivo raskošnog simfonijskog opusa, a mladom je Marinu Limiću unutar nepravedno zapostavljenog djela Josepha Haydna uspio prirediti ugodan prostor za prezentaciju virtuoznog, obećavajućeg i stilski dorečenog pijanizma. T

2 komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<