KOLUMNA METAMUZIKA

HOMMAGE A KELEMEN

8. svibnja, 2014.

Piše: Igor Koruga

Hrvatsko društvo skladatelja i Muzej suvremene umjetnosti ovoga su utorka, 6. svibnja 2014., organizirali opsežnu kulturnu manifestaciju, Hommage à Kelemen, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske, dr. Ive Josipovića, a u čast velikana hrvatske i svjetske suvremene glazbe te osnivača Muzičkog biennala Zagreb, Milka Kelemena, kao i njegovog nedavno proslavljenog – devedesetog rođendana. Ono što je Kelemen, umjetnik i čovjek, bio i značio od pedesetih godina prošloga stoljeća naovamo, pokušali su posjetiteljima približiti, svojim riječima, Snježana Pintarić, ravnateljica MSU, Zoran Juranić, predsjednik HDS-a i Berislav Šipuš, doministar kulture, te, kompetentno i muzikološki precizno, Nikša Gligo i Seadeta Midžić, u pedesetminutnom video-kolažu, sačinjenom od otprilike desetine ukupnog HRT-ovog arhivskog materijala u vezi s Kelemenom, s decentnim komentarima unutar predviđenih stanki.

Hrvatski predstavnik darmstadtske škole

No, nakon svega prikazanog u tehnički svemoćnoj MSU-ovoj dvorani Gorgona, pa i poslije maestralne scenske izvedbe Kelemenovog Marketenderina (prema Heineovoj Živežaričinoj pjesmi, iz Tridesetogodišnjeg rata), u čijoj je glavnoj ulozi očekivano zablistala Dunja Vejzović, ostalo je pitanje: možemo li rođenog Slatinca, Hrvata, Nijemca, pedagoga, dirigenta i istraživača, pisca, pustolova i svjetskoga putnika, ili, po njegovim riječima, preteću EU-a, Kineza, crnca, indiosa, jaguara, guštera, mrava, ili pak rijeku, na taj način doista upoznati, ili, recimo, definirati? Naravno da je to, u Kelemenovom slučaju, bilo i ostalo nemoguće.

Ustvari, nije li i sam Kelemen, samouvjeren i pomalo egocentričan, nastojao upoznati sebe i svoje instinkte upravo posredstvom umjetnosti, u svojoj, kako kaže, potrazi za ¨velikom maticom razvoja europske glazbe¨ koja ga je, nakon studija na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji sa Stjepanom Šulekom i pariške poslijediplomske epizode sa slavnim katoličkim skladateljem Olivierom Messiaenom, odvela do darmstadtske škole; do Stockhausena, Bouleza, i Nona, s kojima je, pak, kao hrvatski predstavnik, udario temelje svjetskoj suvremenoj (i elektroničkoj) glazbi.

Susret s Hindemithom

Kelemenovu intelektualnu britkost, često i cinizam, ali i sklonost (auto)ironiji, prikazao je (i) televizijski isječak, zapravo intervju, u kojem je bio opisan susret s Paulom Hindemithom i s njegovim iskrenim sudom o jednom, nevažno kojem, Kelemenovom uratku. Prepoznavši, prema sjećanju, ubrzo potom u Hindemithu ¨drugog Šuleka¨ i suočivši se, prirodno i konstruktivno, s negativnom kritikom, Kelemen je prionuo kompoziciji djela, po načelu imitacije, za koju je mislio da će se svidjeti jednom od pionira europske glazbene moderne. Imitacijskim radom Hindemith je bio oduševljen i učas se, s Kelemenove strane prozren, svrstao među brojne ideološke protivnike, po Kelemenu, arhaične pedagoge i baštinike neoklasicističkih manira iz 19. (!) stoljeća. Imitacijom se, unutar spomenutog kolaža, i sam Kelemen podičio definirajući ju kao svoj rijedak dar i specifičan osjećaj. I kolikogod se tom sposobnošću muzički uspio približiti povijesnim velikanima poput Palestrine, Straussa, Wagnera, pa i Hindemitha, te ih kvalitativno često i nadmašiti, još se više time, u svojih 130-ak opusa napisanih za najrazličitije izvođačke skupine, uspio odmaknuti od ikakvih aluzija na plagijatstvo, citiranje, oponašanje, ili tomu slično.

Arhetipovi, svjesno i nesvjesno

Svoja djela, a i glazbu u povijesnoj cijelosti i žanrovskoj sveukupnosti, Kelemen je oduvijek promatrao vrijednosno, dakle objektivno; u invenciji i sintezi s već poznatim muzičkim oblicima te s nužnim arhetipskim stanjima (MAJESTAS – nadmoćno, ENEGICUM – snažno, FASCINANS – zamamljivo, SANCTUM – gospodareće, MIRUM – osobito i TREMENDUM – zastrašujuće), poniklim iz nesvjesne i svjesne glazbene sfere. Tim je spoznajama neosporno učvrstio i vlastitu skladateljsku vještinu te zauvijek poljuljao uvjerljivost subjektivne glazbene kritike, temeljene na, u osnovi nevažnom – ukusu.

Danas, s devedeset životnih godina i nešto manje onih djelatnih, na polju glazbe i umjetnosti općenito, baš kao i nekada – primjerice u svom najznačajnijem i najvećem djelu, baletno-opernom spektaklu Apokaliptika –  Kelemen i dalje nastoji ustrajati na napuštanju (klasične) melodije i harmonije, čak i orkestralne/instrumentalne ravnoteže, okupirajući se obvezatnim arhetipovima, zvukovnim minimalizmima koji često skrivaju, ili čak izostavljaju, ono što je bitno, izražajno i dramatično. Poput dijalektički promatranog čovjeka u Apokaliptici, Kelemen je uspio ocrtati (pra)ženu u, također apokaliptičnom, Marketenderinu za mezzosopran solo, u raskoraku od übermenscha do prostitutke, samokritično i domišljato, u nizu strukturiranih glazbenih misli, u kriku, pjevu i neponovljivu glasu naše operne dive, Dunje Vejzović. U režiji Christiana Romanowskog dominirala je ta žena, s pjesmom o ljubavi prema muškarcima, o domovini i vjeri kao nepotrebnoj odjeći bez koje se živjeti mora, o sebi kao o čovjeku, te, na poslijetku, i o malvaziji koju ispija – iz svježeg bureta.