KOLUMNA METAMUZIKA

NOVA PRVA VIOLINA ZAGREBAČKOG KVARTETA

11. listopada, 2014.

Piše: Igor Koruga

Ono što svakojaka promocija unaprijed nije uspjela odraditi, a to je značajniji dio uzmemo li u obzir prirodu (re)produktivne umjetnosti, odnosno smisao (ozbiljno) glazbenih koncerata, ovih su dana na sebe preuzeli brojni umjetnici unutar vodećih domaćih koncertnih ciklusa. Tako su krajem rujna i početkom listopada svoje sezone načeli Ciklus Svijeta glazbe, sjajnim koncertom njemačkog violončelista Daniela Müllera-Schotta i Makedonske filharmonije, Ciklus komorne glazbe, nastupom gitarista Viktora Vidovića u Palači Dverce, ali i kultni Lisinski subotom, predstavljanjem Simfonijskog orkestra Čajkovski i kod nas udomaćenog dirigenta, Vladimira Fedosejeva. Ovih je dana započeo i 9. Zagrebački međunarodni festival komorne glazbe, Zagreb Kom 9, u Hrvatskom glazbenom zavodu, a na istom su mjestu, u utorak 7. listopada, svoj prvi ovogodišnji koncert priredili i članovi Zagrebačkog kvarteta.

Novost i promjena

Gospodin Siniša Bizović, iz promotivne kuće Spona Classics, u uvodnom je dijelu probranim riječima i rijetkim pretplatničkim beneficijama počastio pridošlu publiku, a, između ostalog, i istaknuo novog prvog violinista, rođenog Dubrovčanina, Marina Marasa (1990). Marasovo iskustvo, dakako, uvelike je već nadišlo njegovu životnu dob, podjednako solističko, uz Dubrovački simfonijski orkestar, Zagrebačku filharmoniju, Simfonijski orkestar Hrvatske radiotelevizije, Varaždinski i Zadarski komorni orkestar, Zagrebački orkestar mladih te Nacionalni akademski orkestar Ukrajine, kao i komorno, s generacijski bliskim pijanistom Petrom Klasanom te sa Zagrebačkim solistima i Zadarskim komornim orkestrom, u ulozi pridruženog člana. Međutim, vodeću ulogu u jednom komornom ansamblu, za koju je zacijelo odnedavna kompetentan i spreman, još nije imao.

Raznovrsni gudački kvarteti, Treći koncertantni u A-duru Ivana Mane Jarnovića (1747-1804), Treći u C-duru, op. 33 (Hob. III: 39), ¨Ptičji¨, Josepha Haydna (1732-1809) i Prvi u g-molu, op. 27, Edvarda Griega (1843-1907), dali su mladom Marasu priliku za dostojno predstavljanje svim ljubiteljima Zagrebačkog kvarteta i komornog izričaja koji, još od odlaska Gorana Končara i kratke, dvogodišnje epizode sa Sergejem Evseejevom, traže postojaniju, prvu violinu. Danas se može pretpostaviti da kemija između ruskog violinista i uigranog ostatka ansambla (Philips-Philips-Jordan) nije imala čvršću valenciju. To bi, svakako, Marasu mogla biti jasna smjernica prema širokom polju opreza i odgovornosti, ali i prema interesu i izazovu vezanom uz umjetničko vođenje najstarijeg gudačkog kvarteta na svijetu. U solistički potencijal dubrovačkog violinista nitko nije sumnjao, čulo se sve već u Jarnovićevom trostavačnom djelu, virtuoznog i profinjenog stila, s dominirajućom ulogom prve violine unutar elemenata barokne dvodijelnosti, ali i nadolazeće klasične, sonatne trodijelnosti. No, u Haydnovom se pak rukopisu zahtijevala potpuna sinergija kvarteta, jer se, kao što mnogi znaju, radilo o opusu 33, protočnijem i ¨popularnijem¨ (od, recimo, opusa 20), bez fuga i složenog kontrapunkta, odnosno o uglavnom monotematskom materijalu življega ritma, po uzoru na tadašnje Haydnove komične opere. Ovdje se osjetila blaga neravnoteža pojedinih dionica, naravno, u kontekstu savršene izvedbe kakvu nastoje postići vodeći svjetski gudački kvarteti.

Spontana izvedba zasićene partiture

Na tom putu, agilan je kvartet umjetnika primjerno izveo posljednji (Griegov) gudački kvartet s tekućeg izbornika, jasno, nakon obligatne pauze. Kažu da je 1877. godine na Griega vrlo inspirativno djelovalo novo ozračje mjestašca Lofthusa, u regiji Hardanger, u kojem je slavni Norvežanin dovršio i velebni Koncert za glasovir i orkestar u a-molu, op. 16, s gotovo identičnim glavnim, silaznim motivom (oktava-septima-kvinta). Radikalniji zvučni pristup najviše je odgovarao Marasu, ali i njegovim potaknutim kolegama, u spontanoj interpretaciji dovoljno zasićene partiture, bez naglašenije forme, sa spomenutim (lajt)motivom kroz četiri opsežna stavka. U posvemašnjem zanosu, publika se predala pljesku već nakon trećega stavka, što je ispalo srdačno čak i vedrim izvođačima, bezgrešnima do kraja nastupa.