KOLUMNA METAMUZIKA

ZAGREB AUDIO VIDEO SHOW 2012.

3. studenoga, 2012.

Piše: Igor Koruga

Ovoga vikenda, kao i sedamnaest prošlih, odabranih u isto toliko godina, uvijek s istom požudom otkrivanja idealne naprave koja bi doslovno i zvučno opipljivo prenijela (meta)fizičku komponentu glazbenih zbivanja, posjetio sam Zagreb Audio Video Show 2012.

UDAR GROMA U SLUŠALICAMA

Sjatilo se tamo, u zagrebačkom Sheratonu, izvjestan broj vodećih ditributera impozantne audio i video opreme te klasnih, vrhunski produciranih, analognih i digitalnih nosača zvuka, rasporedivši se pritom, od petka do nedjelje, po akustički tretiranim sobama prvoga i drugoga kata prestižnog hotela. Prosječno upućenom posjetitelju serviralo se, u dosluhu s konzumerizmom i vremenom a protivno intelektualističkoj prirodi zanimljivog i poučnog hobija, doslovno svašta; od minijaturnih futurističkih (barem za tradicionalista moga kova) napravica koje stanu u džep, a u stanju su ¨vjerno¨, putem pripadajućih slušalica, prenijeti čak i udare groma, preko začudnih dizajnerskih riješenja, kućišta kojekakvih oblika i boja uz čije bi nametljive vizure trebalo pažljivije birati cjelokupno pokućstvo, do klasično dizajniranih, ali moderno ustrojenih uređaja čiju zvukovnu perfekciju u pravilu prati i paprena cijena.

U potonjoj kategoriji srećom se pronašlo i iznimaka poput, primjerice, bjelovarskog HAD audiolaba, čiji je utemeljitelj Dražen Markešić u dijelu foajea prvoga kata, na svega par stolova, izložio niz iznimno kvalitetnih i cijenom pristupačnih cijevnih pretpojačala; tri modela za slušalice i jedan za gramofonske MM zvučnice. Tim su se receptom, premda bitno manje uspješno, nastojali predstaviti i aktivisti grupe DIY (do it yourself) HR, no svojim su, pomalo arhaičnim rješenjima ostali, i vizualno i sonično, neprepoznatljivi i blijedi. Uvjerljivo najimpresivniji zvuk atraktivne domaće priredbe čuo se iz improvizirane slušaonice revitalizirane tvrtke Sigma Audio Koncept, poglavito iz Gradient Revolution Active zvučnika potpomognutih GamuT elektronikom i nevjerojatno efikasnim Stillpoints antirezonancijskim priborom. Opći dojam bio je živ, motoričan, otvoren, zračan i prirodno ječan, a opet dovoljno decentan, neutralan i transparentan kakav se, na žalost i nesreću ostalih, nije mogao čuti u većini soba s vrlo skupom opremom koja je, nerijetko, ¨popravljala¨ izvorni tonski zapis.

AUDIOFIL

Pitao sam se, dakle, kao pravi audiofil, što je izvorni tonski zapis i čemu bi uopće trebao težiti te koja je svrha hrpe elektroničkih elemenata, zalemljene nekim redom i ugurane u masivno i teško metalno kućište. Što mogu i/li želim čuti, kao prosječan audiofil, posjednik skupog uređaja, a ustvari, tek nemirni pojedinac, najčešće ispražnjena džepa, s vječnim bremenom neodgovorenih pitanja kojeg sam spreman zanemariti u razgovoru s istomišljenikom, ili ga gurnuti pod tepih neznanja u ugodi iduće, upitno korisne kupnje. Tražim li, zapravo, dodatne potankosti prirodnog instrumentalnog timbra, boju više koju uglađeni proizvođači promišljeno nude. Hvalim li, k tome još, i patvorenu razlučivost polifonih linija ne mareći pritom za harmonijsku zvučnost, kao i predimenzioniranu dinamiku definiranog orkestralnog kolorita koja namiče dodatni adrenalin, neprimjeren onom istančanom, estetski i umjetnički opravdanom. Može li se konačno prosječno upućeni audiofil, kao takav, nazvati i ozbiljnijim ljubiteljem glazbe? Sudeći po preslušanim tekućim izbornicima, toga dana u Sheratonu, sačinjenim od rocka, popa, i sličnih prostih, nemaštovitih glazbenih skica, izgubljenih u gladnim ustima rasnih Hi-End zvijeri, po prirodi stvari nezainteresiranih za smisao vlastite prezentacije, svakako ne može.

Upravo stoga želim naglasiti te s iskrenom i nedvosmislenom namjerom izreći tužnu istinu da sam, obilazeći najveću godišnju smotru glazbenotehničkih čuda u subotu oko podneva, istoga dana u Sheratonu, tek u jednoj prostoriji zatekao ozbiljnu, klasičnu, kakogod nazvanu glazbu. Očekivano, slučaj se zbio kod gospodina Rickyja Stalmana, glazbofila, audio savjetnika i utemeljitelja tvrtke Sigma Audio Koncept. U nekim sam još sobama, računajući na usrdnost i pristojnost domaćina, iskamčio poneko komorno djelo, mislim Haydnovo, međutim, na žalost ili sreću (nisam posve siguran, jer sam, kako rekoh, konzervativan), izravno iz izbornika kompjutora, danas sve popularnijeg front enda.

BAHOVSKI MOZART I MOCARTOVSKI BACH

Sit obilja informacija u svakom pogledu te veće ili manje glazbene obmane, jedva sam dočekao utorak, 30. listopada, i zbiljski, cjelovečernji koncert Varaždinskog komornog orkestra iz ciklusa Koncertne direkcije Zagreb, Da Camera, u Hrvatskom glazbenom zavodu. Uz spomenuti orkestar, djelima su Luke Marohnića (1982) i Wolfganga Amadeusa Mozarta ozbiljno pristupili i dirigent Filip Pavišić (1976) te daroviti poljski violočelist Tomasz Daroch (1989) koji je maestralno protumačenim kadencama, u stilu Bachovih Suita za violončelo solo, razgalio, na sramotu grada i zemlje, tek malobrojnu publiku. Nisam siguran jesam li vidio kojeg audiofila, ali to mi u trenucima uživanja u trostavačnom Mozartovom Koncertu za obou i orkestar u C-duru, KV 314, prilagođenom za flautu i violočelo u D-duru, KV 285d, nije bilo nimalo važno. Kao posebnost i primjereni kontrast vješto oblikovanim kadencama, Daroch je poklonio publici i virtuoznu izvedbu Courantea iz Suite za violončelo solo br. 6 u D-duru, BWV 1012, živahanog i plesnog stavka, gotovo atipičnog za uvijek strogog i nadasve studioznog Johanna Sebastiana Bacha.

Živahnim se i poletnim pokazao i Varaždinski komorni orkestar u briljantnoj izvedbi zanimljive i tematski prilagođene Partite za komorni orkestar, op. 9, koju je sam skladatelj, ujedno i diplomirani matematičar, Luka Marohnić, opisao ¨kao niz stiliziranih starih plesova¨ spomenuvši uz to formu od ¨šest stavaka od kojih je svaki, s izuzetkom uvodnog, skladan kao dvodijelni barokni oblik prepoznatljivog (tradicionalnog) karaktera, mjere i tempa¨. Unatoč manjim nesuglasjima gudača i puhača u izvedbi Mozartove Simfonije u A-duru br. 29, KV 201, publika je imala priliku uživati u besprijekornoj i, za ono vrijeme, novoj kompoziciji i orkestraciji, tipičnoj za Mozartov rani period (1774).

MOGUĆNOSTI (I) USPOREDBE

Mladog Filipa Pavišića u ulozi Mozart-interpreta, rado bi postavio uz bok, ili rame, Igora Tatarevića koji je prije otprilike desetak dana sa Zagrebačkim orkestrom i zborom mladih te sa solistima Nikolinom Pinko (sopran), Jelenom Kordić (alt), Josipom Čajkom (tenor) i Filipom Severom (bas) odlično izveo čuveni Requiem u d-molu, KV 626. Naime, Tatarević je s manje kvalitetnim orkestrom bitno bolje protumačio Mozartov zahtjevan slog, inzistirajući na posve određenim, vitalnim i motoričnim dionicama koje, kod Mozarta u pravilu, vuku ostatak orkestralnog tkiva, pa time i većinu prosječnih mladih glazbenika. Pavišić se pak uzdao u bolji, ujednačeniji, ali opet i uvijek nesavršeni orkestar koji je pulsirao po svom, dakle, nedovoljno uvjerljivo, s točnim, međutim, blago potisnutim, nesugestivnim vođenjem.

Iskoristimo li usporedbu Tatarević-Pavišić kao primjer osvrta sa živog nastupa, shvatit ćemo da je u rubnim uvjetima vlastitih životnih prostora, opremljenih ma kojim i kakvim audio uređajima, posve nemoguć doživljaj neposrednog glazbenog tkanja, izvođačkih i interpretativnih (ne)uspjeha te adrenalina od maloprije, a sve poradi makar tri osnovna razloga: prvo, zbog selekcije i ograničenja snimanog, miksanog, produkcijski skupog materijala, drugo, zbog nemogućnosti prijenosa ključnih podataka, onih neodnosnih na, recimo, suzvučja instrumenata, i treće, zbog uvijek (glazbeno) nedovoljno educiranog, prosječnog audiofila. U tom smjeru, valjan bi se pomak mogao ostvariti elementarnom upućenošću u glazbenu teoriju kojom se stiče jasniji predosjećaj melodijskih i harmonijskih kretanja, modulacija, te jača moć prepoznavanja glazbenih formi i oblika. Može se, naravno i nedvojbeno, dosta toga riješiti i promišljenom nabavkom kvalitetne opreme, no istaknuo bih, ne nužno. Ona bi trebala biti i ostati medij, posredstvo i alat, udaljen od klopke samosvrhe.

Pun optimizma, u želji i nadi začetka epohe pameti i obrazovanja, vidim audiofila budućnosti, opremljenog nužnim i specifičnim znanjima, u ortopedski korektivnom naslonjaču, s hologramskom partiturom ispred sebe, kako uživa u zvukovnom podsjetniku iz oku nevidljivog uređaja. U tom će mu slučaju, uslijed stoljetnog uzleta mudrosti, zacijelo biti jasno da se ozbiljnijim proučavanjem glazbenih djela može baviti i u asketskim uvjetima simpatičnog džepnog tranzistora iz prošloga stoljeća.