KOLUMNA STUPOVI DRUŠTVA

HRVATSKI „PRAVORIJEK“ ZA ČAČIĆA

6. siječnja, 2013.

Piše: Srećko Jurdana

Među brojnim darovima koje je naciji donijela nova godina, u Hrvatsku je službeno pristigla i presuda mađarskoga suda za Radimira Čačića (HNS), do jučer prvoga potpredsjednika Vlade. Mediji se već dulje vrijeme bave špekulacijama o načinu na koji hrvatsko pravosuđe namjerava apsolvirati njegov slučaj. U podtekstu tih razmatranja skriva se pretpostavka da bi vlast za zaslužnoga gospodina Čačića mogla potražiti nekakvo komfornije rješenje od prozaičnoga odsluženja dosuđene kazne. Zatvor je nesumnjivo na dnevnome redu – jer tako je određeno mađarskom presudom, ali kakav, kada i koliko dug – to je još neizvjesno. Čeka se sad proceduralni „pravorijek“ hrvatskoga suda, koji – u procjenjivanju može li pomoći Čačiću – pouzdano razmišlja o političkim konotacijama procesa. U interregnumu između mađarske i hrvatske odluke ponegdje se, potiho, govori o mogućnosti da gospodin Čačić od predsjednika države dobije pomilovanje, i spasi se “bede“ na najjednostavniji način. Dotični predsjednik, međutim – gospodin Josipović – nije baš u položaju da se publici predstavi kao Čačićev deus ex machina. Njegov manevarski prostor u Čačićevom pitanju krajnje je ograničen; nekakav eksperiment s pomilovanjem mogao bi on eventualno izvesti samo uz privolu mađarske strane, i uz nepredvidljive javne posljedice.

ARHAIČNE VELIKE IDEJE ZA MALI NAROD

Pravocrtno i neopterećujuće rješenje bilo bi da hrvatska strana naprosto potvrdi odluku mađarskoga suda, i gospodina Čačića ekspedira u zatvor u zakonski predviđenome roku (dva mjeseca od presude). To bi značilo da će se demisionirani prvi potpredsjednik Vlade u zatvoru pridružiti bivšem predsjedniku Vlade (Sanaderu), što hrvatskoj političkoj sceni – dramaturški promatrano – daje poprilično unikatno obilježje. U zapadnome svijetu ne uočava se mnogo zatvorskih objekata koji simultano udomljuju takvu klijentelu. Hoće li premijer Milanović poduzeti neku tihu inicijativu da Čačiću ublaži obavezu? O tome se može samo nagađati, no činjenica je da Milanović kontinuirano izražava tugu i žaljenje što je njegov favorizirani ministar morao odstupiti zbog poteškoća s mađarskim sudom. Bez obzira na okolnosti, gospodin Čačić za premijera ostaje nezamjenjiv. Njegove vizije ekonomskoga oporavka vrhunac su hrvatske preporodne misli, i prava je tragedija – iz Milanovićeve vizure – što je kreativna krivulja takvog inspirativnog uma višom silom prekinuta u fazi najvećeg uzleta.

Milanovićevo oduševljenje Čačićem oduvijek je nailazilo na vrlo slab odaziv kod građana. Štoviše, šef HNS-a, šef ekonomije i prvi potpredsjednik Vlade mjesecima je – pored Sanadera – uživao status najnepopularnijeg političara u Hrvatskoj, i premijer je morao imati neke posebne razloge za simbiotsko povezivanje s dramskim likom koji gledaoce tjera iz kina. Koje? Ako je riječ o Čačićevom ekonomskom programu, njegove vrijednosti za javnost su ostale potpuno netransparentne i samo je Milanović upoznat s njegovim tajnama, ako ih ima. Gospodin Čačić neprestano je u svome teatru najavljivao nekakav misteriozni ekonomski bum, ili spontani „big bang“ hrvatskoga prosperiteta, ponašajući se kao da mu je još uvijek na raspolaganju „fond za nerazvijene“ preko kojeg je za vrijeme Jugoslavije spretno zgrnuo bogatstvo. Na praktičnoj razini, međutim, sve njegove velike ideje za mali narod koncentrirale su se u hidroelekrani Ombla i termoelektrani Plomin.

KVLITETA ŽIVOTA JE POVEZANA S ČAČIĆEM

Kod oba projekta pokazao se beznadežno arhaičnim. Za Omblu i bilo koju drugu hidroelektranu mogu se napraviti kakve-god-hoćemo studije o ekološkoj neškodljivosti, ali na snazi ostaje činjenica da se uvijek radi o drastičnome ruiniranju prirodnoga prostora koje ostavlja nepopravljive posljedice za ljude, ribe, vodu, floru i faunu. To znači da će država koja ozbiljno shvaća svoje prirodne vrijednosti, hidroelektrane uzimati u obzir tek kao daleku mogućnost, a ne kao prvo rješenje. Kod TE Plomin cjelokupan apsurd Čačićevog vizionarstva maksimalno je došao do izražaja. Inzistirao je na izgradnji nekakve „napredne“ termoelektrane na ugljen, upravo u razdoblju kad se razvijeni svijet grčevito pokušava osloboditi ovisnosti o fosilnim gorivima, i smanjiti emisije ugljičnog dioksida koje – s katastrofičnim efektima – uništavaju obrazac klime na Zemlji. S gestom sveznajućeg manipulatora Čačić je odbacio ideje o alternativnim energetskim izvorima kao „preskupe“, i obznanio da je ugljen za Istru jedina prihvatljiva opcija, ne gubeći vrijeme na objašnjavanje zašto se ne bi izgradila elektrana na plin.

Vizionari poput Čačića u stanju su efikasno spriječiti Hrvatsku da svoj energetski deficit pretvori u prednost, da usvoji alternativu kao razvojni koncept i uvrsti se – u narednome desetljeću – među vodeće zemlje u Europi po emisiji energije koja ne zagađuje okolinu. Gospodin Čačić trenutno je out, vjerojatno uz ambiciju da što brže apsolvira prepreke i vrati se u zonu utjecaja. Može se zaključiti da je kvaliteta života u Hrvatskoj izravno povezana s njegovom političkom perspektivom.