80 GODINA S NOGOMETOM

GDJE JE KRALJEV PEHAR?

20. ožujka, 2015.

Piše: Zvonimir Magdić

U pet kočija voze se nogometaši grada Zagreba u –  grad. Sa glavnog kolodvora. Osvojili su te, 1926, zauvijek,  kraljev pehar. Tukli su, u Ljubljani – Beograd,  3-1. Nezapamćeni doček. Pehar je zlatan. I, težak debelih para. Ondašnjih 200 tisuće dinara. A, za te novce, mogla se u Zagrebu kupiti trokatnica! I pitanje,koje ‘ visi’, sve do danas: gdje je taj kraljev pehar? U Zagrebačkom nogometnom savezu, kam’ spada, nema ga. Kaj veli jedan od tolikih tajanika, ovog puta, Miroslav Lukić, koji se u jednom trenu i sam bavio tom temom.

-Ja bih rekao da se oko njega ispreplela mala tajna. Zašto? Jer je taj šehera šesterorale čaške – nestao.

Opljačkano, odnijeto, raznijeto od lopti do žnjiranaca

I, sad počinje ona jeziva i  grčevita ‘ štorija’ 45. ‘Oslobođenje’ je – oslobodilo –  grad Zagreb toliko toga. I športske  tradicije i klubova i ‘ žniranaca, lopti ’ i tolikih pehara. I, povijesti. Sve je razgrabljeno. Opljačkano, oteto, raznijeto. Ni purgera ni haškovaca ni Concordije. I – tolikih. Ni Croatije. Hrvatski je nogomet satrt. Gotovo, ubijen. Pitanje: tko su ti revolveraši?

S njima, nestao je i taj zlatni, kraljev pehar. Javi se, pošteni ‘ nalazniče’!

Lukić:

– Ja sam šestdesetih godina postao tajnik ZNS-a. Prostorije su nam bile u Gajevoj 3. Jednog dana, dođe mi Branko Višnjić, koji je bio u vodstvu delegacije one, 1926. čija je momčad ‘uzela’ taj kraljev pehar. Na terenu. I, veli mi:

– Čujte Lukić, lijepo smo sredili ove prostorije. Vidite, imamo tu i nekih zastavica i pehara. Gledam, i znate što mislim? Kako bi, baš ovdje, lijepo pristajao onaj kraljev pehar.

–  Ja mu velim. Ajmo ga vratiti. Ja ću pokrenuti izvršni odbor, a bilo bi dobro da i vi postavite njegovo traženje (Višnjić je Srbin i jedan od onih, koji su ‘ gore.) A, gdje je k’ vragu pehar? Koliko ja znam, on je bio pohranjen u Prvoj hrvatskoj banci. Od tamo ga je netko, navodno, izvukao i premjestio u Jurišićevu 1.Tu je bilo, po ratu, sjedište FISAH-a. A onda, ga je – opet –  netko, da ovo je navodno, odnio u Iicu 21.gdje je bilo sjedište Nogometnog saveza Hrvatske. U savezu su onda drmali Oklopdžija, Bonžulić i Podpupski (sve sami Srbi.op.a)

I, postupak je krenuo.

Lukić se nastavio prisjećati:

– Da. Izvršni je odbor odobrio da se pokrene istraga kod MUP-a o sudbini kraljevog pehara, inače vlasništvo ZNS-a. I, gle, nakon nekoliko mjeseci je došao u dosavez jedan isljednik SUP.-a.i pokazao nam fotografiju.’‘Drugovi, pogledajte, tu je nekakvi pehar! Je li to taj?’Na slici je predsjednik Hajduka Paradžin i Mirko Oklopdžija, predsjednik NSH-a. Između njih – pehar.

– Je li Lukiću to bio kraljev pehar?

– Ja sam –  doslovce – rekao, promatrajući sliku:  Ovaj drug ovdje je Paradžin, onaj drug tamo je Oklopdžija. To je točno. Nije točno da je to onaj pehar, kojeg mi tražimo, jugoslavenskog kralja.

Policajac je ostao zbunjen. Njegov – corpus – nije vrijedio ništa. Promašaj.

Šestostraničan s kraljevskom krunom na vrhu

Lukić:

– Supovac se vrpolji. A, ja? Uzimam spomenicu saveza i otvaram stranicu na kojoj je ‘oslikan’ taj ‘naš’ nazovimo ga tako kraljev pehar. Očito, to nisu isti pehari! Ovaj, iz knjige i onaj, sa slike Paradžina i Oklopdžije. Ovaj na slici bio je oveliki, okrugao, na slici iz spomenice, šestostraničan s kraljevskom krunom na vrhu. Na to, policajac uzima  mi knjigu, zapravo mu je ja dajem, a on obećava da će napraviti kopiju tog pehara, zapravo našeg i vratiti knjigu.

I, kaj se spelava?

Lukić:

– Ono, što sam ja i očekivao. Nakon nekoliko mjeseci, evo njega.’ Nažalost, ništa se nije pronašlo’.Ja sam mu rekao: Znao sam da se on neće pronaći, ali mi smo tražili da se nađu krivci, zbog kojih ga nema.

Slegnuo je ramenima, popio ponuđenu kavicu, a vuk je pojeo magare. Pehara, ni danas, nema. Visina mu je bila 72 centimetara, u njemu je bilo i srebra i zlata i platine.

Očito, pljačka. Vrijeme je da  ZNS ponovi  istragu. Vrijednost je silna.