80 GODINA S NOGOMETOM KOLUMNE

BIO SAM NA PRVOJ HRVATSKE 1940. U ZAGREBU, A DOŽIVIO SAM I PRVO NAŠE FINALE MUNDIJALA

13. srpnja, 2018.

Utakmica, koja je ubilježena u svjetske anale. 4:0 Hrvata. Švicarska –  u kojoj je igrao i najbolji Hrvat, svih vremena, Ico Hitrec –  bula treća u svijetu. Bronca iz Francuske ‘ 38. Bio sam na tekmi. Nisam bio u školi. Pučkoj. Treći razred. U Trnju. Kod dragog mi učitelja Drageca Goluba. Utorak. Sunačno. S lešom, na igralištu Gradjanskog, mokrim: prije podne je kišilo. Proljetni oblaci.  I topli pljusak. Ja sam, sjećam se, na sjeveru. Švicarci, u bijelom, jer poštuju crvene majice Hrvata, domaćina, imaju sjajnog Bickela, ljudsku grdosiju, svjetsku klasu. A naša je postava, diktirana po Jozi Jakopiću, prvom hrvatskom – povijesnom –  izborniku: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković, Matekalo

Samo za portal Tjedno SP u Rusiji prati: Zvonimir Magdić

Vaš pratitelj ruskog svjetskog prvenstva 2018. Zvonimir Magdić u povodu čudesne završnice Vatrenih, šećem, kroki – sustavom, hrvatskim predstavničkim  nogometom.

Bio sam na prvoj Hrvatske

Jesam li ja, na rubu jedne čiste povijesti. Nogometne.  Hrvtaske. Je li ovo moja prilika, čiste nedjelje, poslijepdone. Moskva. Da vidim – Hrvatsku – u punom sjaju. Prvak svijeta. Je li došao i moj čas? Dalić je tu, Modrić je tu. I, Ivan Rakitić. Gle, i Mario Mandžukić… I –  svi drugi, Vatreni. Jesam li ja, taj sretnik. Pitanje je sada. Zlato! Jer, ja sam, jedan od rijetkih, koji je krenuo, nogometnom, s Hrvatskom. Bilo mi je  – deset. 1940. Travanj. Zagreb. Hrvatska i Švicarska. Jedini sam, to je sigurno, od  sadašnjeg novinstva, koji je vidio, prvi nastup hrvatskih izabranika, uopće. Utakmica, koja je ubilježena u svjetske anale. 4:0 Hrvata. Švicarska –  u kojoj je igrao i najbolji Hrvat, svih vremena, Ico Hitrec –  bula treća u svijetu. Bronca iz Francuske ‘ 38. Bio sam na tekmi. Nisam bio u školi. Pučkoj. Treći razred. U Trnju. Kod dragog mi učitelja Drageca Goluba. Utorak. Sunačno. S lešom, na igralištu Gradjanskog, mokrim: prije podne je kišilo. Proljetni oblaci.  I topli pljusak. Ja sam, sjećam se, na sjeveru. Švicarci, u bijelom, jer poštuju crvene majice Hrvata, domaćina, imaju sjajnog Bickela, ljudsku grdosiju, svjetsku klasu. A naša je postava, diktirana po Jozi Jakopiću, prvom hrvatskom – povijesnom –  izborniku: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković, Matekalo. Dva su gola, s krila, skokovito,  otresitog, silno brzog  Zvonka Cimermančića, jedan,  Belog (tak su ga zvali purgeri) Lešnika, a onaj –  prvi ‘ ‘rvacki – nezaboravni, Florijana Matekala. Bosanski Hrvat iz Jajca. U tom sam, Jajcu, godinu dan kasnije, bio kod tete i gledao, u  jednoj šatri ‘ ratni film ‘Od Narvika  do Pariza’. Pala je, za te ‘ prve’ nogo- Hrvate, i pokoja stotka premije.  I, Kožarićev medaljon u drvetu i bakru, s naslovom: „Prva igra –  prva pobjeda.“ Plakete je podijelio igračima, moj profesor pjevanja, na Prvoj klasičnoj, inače skladatelj i  glazbeni umjetnik Rudolf Matz. I, sad, ‘osamnaeste’ Trećeg milenija, ja, svjedok prve Hrvatske, uopće, u nogometu, stojim pred moskovskim finalom, s Vatrenima Zlatka Dalića. Sudbina. Veli mi,  moja Zdenka: ‘ Pa, jesi li ti uopće svjestan, mi smo pred osvajanjem zlata.’ Začudo, još me ne trese ‘zlatna groznica.’ Još pijem –  ‘ Englesku’! Ja sam vidio, od četiri  utakmica Banovine Hrvatske, te, ‘ četrdesete’, dvije. Ona, iz Zagreba, sa Švicarskom i 1:1 s Mađarima. U Pešti smo izgubili 0:1, u igri, koju je sam Bukovi, rijetki davalac visokih ocjena, jer je bio’ pijan uz plot’: „Vi, mogla bolje, “  ocijenio –  nezaboravnom Tumačio je: ‘Tada, ja vidla, Hrvate u punom švungu’. A, da, u Bernu smo opet ‘okrenuli, 1:0, Helveciju!’ A sad, stojim s Vatrenima i  čekam – mundialsko zlato. Ja, milošću Božjom, Zvonimir, kralj Hrvatske i Dalmacije (šalim se!). Nu, takvih, osim mene,  nema. I, da ne padne zlatna, finale je vele-domet. Poslanje, samog neba. Milijardu ljudi gledat će, baš ovu, vele-završnicu, Fife. 21 po redu. I – ja. Viditelj prve, Hrvata. Ikada.

NDH je bila član FIFE

Hrvatska je za –  Nezavisne Države Hrvatske –  u jednom silnom, ratnom vihoru, kad su frcale, minirane pruge i vlakovi u zrak, po  odmetnicima, a  nebo parale grmljavinom gadnih motora, leteće tvrđave, koje su rušile i hrvatske gradove, pa i Zagreb, odigrala 15 međudržavnih, utakmica! Najviše u Europi!  I, ovo:  FIFA je  primila NDH u  svoj članstvo. I, de facto, priznala joj –  državnost. A, razna lupetala u,  i izvan povijest, mogu  trabunjati, kaj hoće. Prva je bila u Beču, s Njemačkom, zadnja sa Slovačkom, u Zagrebu, ob’ Desetom travnju 1944. Naših, 7:3. Ne slučajno, bilo je  sedam utakmica sa Slovačkom. I jedan, izvrsnih 1:1 s Mađarima, u Pešti. S Monsiderom, na golu. Posljednja NDH-momčad, bila  je – podpuni  –  kako se, onda, pisalo korienski,  Gradjanski. Svih jedanaest: Glaser, Brozović, Dubac, Pleše, Jazbinšek, Lechener, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Lokošek, Kokotović. I – nikad više. Crvenilo. U punom sjaju, svog užasa. Bila je, čak i jedan ‘socijalističke’ Hrvatske, s Indonezijom, čisto politička, promičbena, bez daha. I, hrvatskog  duha. (5:2) Bilo, pa prošlo. Evo me sada, s kamerama, na Lužinki stadionu. Završnica  SP – ’18. Domet, koji nisu ulovili ni Engleska, ni Njemačka, ni Argentina ni Brazil. Hej! Nije bilo ni Italije ni Nizozemske. A, Hrvatska jest – tu. Poput one, iz ‘Zvonimirove lađe’, Nazora. I, onda, Tuđmanova Hrvatska. Poslije ‘kervavog’ Domovinskog rata. Bio sam čak, kao gost, na jednoj Ćirinoj  francuskoj utakmici u Boredauxu. Protiv Argentine. I, pripratio, doma, Hrvatsku u polufinalu Championisma  du Mond. Puknula nas je Francuska, golovima nekog Thurama. A, mi smo imali, Šuker, 1:0. Na kraju, 1:2. Protiv Nizozemske, dobili smo Šukerovim pogotkom,  2:1. Za hrvatskih 1:O. Prosinečki. I onaj silni ushit stotine  tisuća u špaliru s Vatrenima,  do Jelaca. Bronca Mundiala. Treći. Ćiro, trener svih trenera. A, evo sada, u nedjelju, ja sam na ‘Francuzima’. Oni su u završnici. Dalićeva je  Hrvatska, finalist. Veliki dan. Bez obzira kako se završilo, oni – Vatreni – ostaju oni,  iz povijesti: Subašić, Vrsaljko, Vida, Lovren, Strinić, Brozović, Modrić, Raktić, Rebić, Mandžukić, Perišić. Izbornik, ljudina. Gala-kit: Dalić. Ovako je to išlo. Upamtite (Vukovar): Ja sam bio na prvoj Hrvatske ikada, ja sam na prvom finalu, Hrvata. Ne i – zadnjem. Na Lužnjiku. Ja vjerujem! T