EMOCIJE I SPECIJALNI RATOVI U SPORTU

EMOCIJE I SPECIJALNI RATOVI U SPORTU

26. lipnja, 2021.

Treća i možda najvažnija skupina u svijetu sporta su sami navijači. Prva i osnovna stvar koju treba reći da su u gotovo svim društvima i državama oni vrlo zastupljena društvena skupina. Svi se oni gotovo uvijek poistovjećuju sa vlastiti klubovima, reprezentacijama, sportašicama i sportašima. Sociološki gledano mnogi od njih u navijanju traže i vlastitu afirmaciju koju možda nisu uspjeli ostvariti u društvenim strukturama u kojima žive, bez obzira na naciju, religiju, dob, spol, formalno obrazovanje i imovinski status, te uspjehe svojih miljenika doživljavaju kao vlastite uspjehe i neuspjehe također. U sportu su u velikoj mjeri prisutne emocije jer su one bitan čimbenik, osim samih psihofizičkih vještina i sposobnosti, bez kojih se ne mogu ostvarivati rezultati

Emocije su same po sebi pozitivne i one čine da sportaši poneseni zajedno sa svojim navijačima ostvaruju i neočekivane rezultate i uspjehe

Napisao: Ivan Čulo

Posljednji nemili događaji na utakmici Europskog nogometnog prvenstva, odigranoj 17. lipnja 2016. godine, između Češke I Hrvatske reprezentacije u Saint-Etienneu, zgrozili su i zabrinuli najširu svjetsku i domaću javnost, stručne sportske krugove, institucije koje rade na prevenciji i sprječavanju nasilja, ne samo na sportskim terenima, nego i šire, kao i znanstveno-stručnu zajednicu, koja se bavi fenomenom sporta i svih pojavnih oblika povezanih sa njime, kako pozitivnih tako i negativnih.

S time u svezi pokrenuta je čitava lavina reakcija, komentara tumačenja i analiza, o tome zašto se ovaj incident uopće dogodio, tko su oni koji su, naručitelji, organizatori i izvršitelji i koji su bili njihovi stvarni motivi i ciljevi za počinjenje ovakvoga nedjela, baš u vrijeme i na mjestu ovoga sportskoga događaja.

Bilo je za očekivati i to se dogodilo da su ove ružne scene, naišle na najširu osudu, čak štoviše, pozitivno su homogenizirale javnost, posebice u Hrvatskoj u podršci „vatrenima“, i „fair-playu“, dok je samo mali broj skupina i pojedinaca pokušao za ovakva ponašanja pronaći opravdanja.

Također dijapazon razmišljanja i kvalifikacije izgreda, kretao se od onih najtežih, koje graniče gotovo sa teorijama zavjere, do onih najbezazlenijih, koji govore o tome kako je ovo izoliran i usamljen slučaj, izveden od strane, šačice o/bijesnih huligana, kojima se moglo stati na kraj, ali nije zbog evidentnih elementarnih propusta u osiguranju utakmice.

( Autor članka radio je dugi niz na osiguranjima svih vrsta javnih skupova, prosvjeda, štićenih osoba i posebnih skupova ), stoga ovdje ne bi elaborirao mjere i načine postupanja u ovakvima situacijama.

Dio specijalnog rata

Prva teorija koju zastupaju neki ugledni i iskusni domaći pa i strani stručnjaci, koji se već dugo operativno i znanstveno bave područjem sigurnosti i nacionalne sigurnosti, u najširem smislu te riječi, tvrde i smatraju da je ovaj događaj dio specijalnog rata, koji se čitavo vrijeme vodi protiv Republike Hrvatske, a vode ga i potiču krugovi iz zemlje i inozemstva, koji se ne mire sa uspostavom neovisne i samostalne Hrvatske države i njenom blistavom pobjedom u Domovinskom ratu te je pokušavaju na sve moguće načine iznutra destabilizirati i u međunarodnoj zajednici prikazati kao retrogradnu, nedemokratsku i nasilnički nastrojenu državu i narod, sa ciljem ponovnog rušenja njene opstojnosti i vraćanja pod nečiju dominaciju.

Zašto baš sportski teren?

Zagovornici prve teorije tvrde kako je jedan od najznačajnijih vidova udara ili destabiliziranja neke države, naroda, institucije ili skupine, napad na njihove najznačajnije vrijednosti, postignuća ili obilježja.

Od osamostaljenja Republike Hrvatske kao male zemlje, u svjetskim razmjerima, njeni su sportaši postigli i postižu vrhunske rezultate na gotovo svim velikim svjetskim takmičenjima i njima zahvaljujući Hrvatska je postala poznata, cijenjena i prepoznatljiva u cijelome svijetu, a njeni sportaši najveći promotori i ambasadori svoje Domovine.

Velika sportska natjecanja, a posebice nogometna prvenstva prati veliki broj ljudi, a naročito putem današnjih medija, koji su dostupni i u najudaljenijem kutku zemljine kugle.

Nacionalna obilježja svih hrvatskih reprezentacija i u kolektivnim i individualnim sportovima, poput naših „kockica“ na dresovima i navijačkim rekvizitima, jedni su od najdojmljivijih, široko prihvaćenih i po mnogim službenim anketama najljepših u cijelome poglavito sportskome svijetu.

Kako je dakle sve pobrojano idealna afirmacija i medijska promidžba jedne države i naroda te njenih obilježja, isto je tako to savršena prilika da se izgredima i nasilničkim ponašanjem poput ovoga, pred očima cijele svjetske javnosti baci ljaga na sve simbole nacionalnog identiteta i uspjeha te nanesu nesagledive štete međunarodnom ugledu zemlje.

Naime prema temeljnim određenjima definicija nasilja posebice organiziranoga, poput primjerice terorizma, je da se ona primarno čine u uvjetima i na način, gdje na sebe i svoje monstruozne ciljeve privući veliku medijsku pozornost, unijeti i posijati strah paniku i nesigurnost.

Sjetimo se samo brutalnog i krvavog masakra terorista nad Izraelskim sportašima na Olimpijskim igrama, davne 1972. godine u Munchenu, u tadašnjoj Saveznoj Republici Njemačkoj.

Bez obzira na sve činjenice i interpretacije ponajprije treba istaknuti da ovaj događaj nije bio slučajan eksces i mora ga se ozbiljno shvatiti.

U ovome članku pokušati ćemo dati kratki osvrt na kontekst u kojemu bi trebalo stručno i racionalno razmotriti uzroke i posljedice, pouke koje treba izvući za ubuduće, odnosno što i kako treba raditi na prevenciji i otklanjanju štetnih posljedica, kako trenutačnih, tako i dugoročnih.

Fenomen sporta

Ponajprije treba istaknuti da je o fenomenu sporta i navijača kao i nasilja na sportskim terenima i izvan njih, još od početka prošloga stoljeća napisano bezbroj znanstvenih studija, i drugih publikacija gotovo iz svih područja ljudske misli.

Pođimo dakle od osnovne premise.

Sport kao takav je društvena pojava koja seže još u najranije doba ljudskoga postojanja i nikada nije bio svrha samome sebi, i mora ga se promatrati u kontekstu svih političkih, ekonomskih, socio-psiholoških pa čak i religioznih gibanja.

On se neprestano kreće unutra njih i sva se ona konstantno isprepleću oko i unutar njega, kako na svjetskoj, tako i na nacionalnim i lokalnim razinama

Nadalje sport ima i svoje aktere. To su prije svega sportaši, sa svim svojim ljudskim, psihološkim, zdravstvenim, moralnim i profesionalnim načelima i motivima i pripadnostima sa kojima se poistovjećuju i za koje se bore i natječu.

Njihov suport su i nacionalne, lokalne zajednice, organizacije pa i ekonomske i druge skupine koje se sa njima identificiraju, potpomažu ih i u najnovije doba i financiraju, poglavito u visokoprofesionaliziranim i mega popularnim sportovima, kao što je nogomet.

Slijedom opsega i načina upliva koje imaju na klubove i sportaše, svi ovi čimbenici nastoje načina kako pridonijeti uspjehu svojih izabranih vrsta ili pojedinaca i kako prevenirati rivale koji im stoje na putu ili ostvariti utjecaj ili moć na međunarodne, kontinentalne ili nacionalne sportske organizacije i asocijacije koje su u funkciji donošenja odluka o provođenju sportski natjecanja, članstva u njima, arbitraža i izricanja sankcija.

Sve pobrojano je konglomerat interesa koji zavisno od veličine i moći interesa koji ih prate, može ponekad biti i zloupotrijebljen i reflektirati se na same sportašice i sportaše i u njima pobuditi poriv da se osjete zapostavljeni ili zakinuti i da su onemogućeni institucionalno i legalno djelovati unutra zadanih okvira i time biti gurnuti u vaninstitucionalna odnosno nasilnička ponašanja.

Treća i možda najvažnija skupina u svijetu sporta su sami navijači. Prva i osnovna stvar koju treba reći da su u gotovo svim društvima i državama oni vrlo zastupljena društvena skupina. Svi se oni gotovo uvijek poistovjećuju sa vlastiti klubovima, reprezentacijama, sportašicama i sportašima. Sociološki gledano mnogi od njih u navijanju traže i vlastitu afirmaciju koju možda nisu uspjeli ostvariti u društvenim strukturama u kojima žive, bez obzira na naciju, religiju, dob, spol, formalno obrazovanje i imovinski status, te uspjehe svojih miljenika doživljavaju kao vlastite uspjehe i neuspjehe također. U sportu su u velikoj mjeri prisutne emocije jer su one bitan čimbenik, osim samih psihofizičkih vještina i sposobnosti, bez kojih se ne mogu ostvarivati rezultati.

Emocije su same po sebi pozitivne i one čine da sportaši poneseni zajedno sa svojim navijačima ostvaruju i neočekivane rezultate i uspjehe.

Problemi nastaju kada izostanu rezultati, posebice ako su realno bili mogući i očekivani ili su onemogućeni od strane rivala ili nekih drugih organizacija i naročito ako je do njih došlo, nepravednim ili čak ishitrenim odlukama.

Ovo je jedna od situacija gdje se mogu tražiti mogući korijeni uzroci nasilja na sportskim terenima i izvan njih.

Tada i sami sportaši mogu vrlo lako podleći pod utjecaj onih koji će ponekad njihovo opravdano ogorčenje, tugu i razočaranje manipulacijama preusmjeriti u stampedo nasilja. A kada stampedo nezadovoljstva krene u rušilački pohod dolazi do fenomena „psihologije mase“ odnosno nekontrolirane eskalacije nasilja, koja se kao što smo rekli na početku od male iskre, može pretvoriti u katastrofalan požar koji će uništiti sve pred sobom.

Pravi i oni drugi navijači

Kod skupine kao što su navijači treba istaknuti ( iskustveno i psiho-sociološki op.a. ) da postoji puno teorija o vrstama navijača.

Međutim možemo ustvrditi možda najjednostavniju podjelu.

Prva su skupina oni „pravi navijači“. To su žene i muškarci mladi i odrasli koji istinski vole svoje klubove, reprezentacije ili sportaše, istinski i žustro navijaju za njih, bodre ih i u najtežim trenucima ali uvijek poštuju i rivale, čak i kada od njih gube, sportski priznaju poraze i raduju se pobjedama.

Takvi će rijetko ili nikada pribjeći nasilju ili izgredima i vandalizmu.

Drugi su tzv. „salonski“ navijači koji se iz pomodarstva ili prestiža pozerstva, “svi idu jer sada smo „jaki“ i in je biti na tekmi.”

Treći su oni koji su inače skloni nasilničkim ponašanjima i u privatnom životu i njima utakmice služe kao poligon za iživljavanje najnižih strasti. Njima je stalo samo do nasilja i uglavnom kao i u životu, mrze svoje rivale i njihove navijače a znaju biti nasilni prema svojim navijačima ako ime se me pridruže u neredima, ili moguće suprotstave. Utopljeni ili infiltrirani uvjereni su kao će ostati neidemtificirani nekažnjeni. Sami čine nasilje i na to milo ili silom huškaju druge.

Četvrti su oni, a po svemu sudeći, takvi su bili na djelu tijekom utakmice Češke i Hrvatske u Saint-Etinneu, koji uopće nisu navijači nego su brutalni egzekutori ili možda čak zadojeni nasilničkim svjetonazorima počiniti bilo kakva oblik nasilja ne prezajući ni od čega.

Zaključno što je dakle društvu cjelini činiti kako bi se spriječilo nasilje u sportu ?

  1. Kao što smo naveli u početku sport je dio društvenih zbivanja i sve što se događa na globalnoj razini kao i nacionalnim i lokalnim razinama ima reperkusija na sport, u svim njegovim segmentima i sastavnica, i to pozitivno i negativno.
  2. Cijela međunarodna zajednica, nacionalne države, institucije reda i zakona, lokalna zajednica i građani, trebaju kontinuirano pratiti pojavne oblike i na vrijeme djelovati, odnosno raditi na prevenciji. Naime sprječavanje nasilja općenito, nije samo stvar službi i institucija koje se bave poslovima sigurnosti, već izgradnju i posizanju svijesti o međusobnoj toleranciji i izgradnji sigurnosne kulture treba izgrađivati već od malih nogu.
  3. Dakle najvažnija je prevencija. Službe koje se bave sigurnošću zasigurno, barem u Republici Hrvatskoj obavljaju dobro svoj posao, dakle evidentiraju skupne i pojedince koji su već bili ili bi potencijalno mogli biti počinitelji, kaznenih i nasilničkih dijela i sustavno ih u okviru zakona onemogućavati da djeluju u cilju provođenja svojih nasilničkih aktivnosti.
  4. Na međunarodnoj razini treba pojačati intenzivirati suradnju država, organizacija i službi koje se bave poslovima sigurnosti borbom protiv terorizma, organiziranog kriminala i drugih svih oblika nasilja, u smislu prikupljanja i razmjene informacija i brog i učinkovitog zajedničkog djelovanja, kako u sprječavanju i prevenciji tako i u slučajevima počinjenja nasilja, identifikacije i uhićena počinitelja, spašavanja ljudskih života i imovine i otklanjanja posljedica.
  5. I na kraju na svim mjestima sportskih događanja striktno i odgovarajuće provoditi sve mjere zaštite, o čemu je potrebno i nužno imati uzajamnu suradnju, povjerenje i svijest o zaštiti i sigurnosti i kod svih građana. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code