Nesumnjivo među najteže zločine protiv 2.000 hrvatskih i njemačkih vojnih zarobljenika spada smaknuće u zaselku Slavskoga Polja i šumi Biljegu (općina Gvozd). Smaknuti su u tunelu uskotračne željeznice. Žrtve toga zločina, pretpostavlja se, pokopane su u 30-ak i danas vidljivih jama. U Gornjoj Čemernici, 300 metara od sela i 1500 metara od regionalne ceste Glina-Gvozd, nalazio se zarobljenički logor. Iz njega je u dva paralelna rova pokopano 4000 do 15000 vojnika NDH. Kojega li užasa, na jamama suodložene stotine tona komunalnoga otpada, a iza 1945. uzgajani su malinjaci… 
Napisao: Franjo Talan
Dok sisačka lokalna vlast i njena gradonačelnica nevjerojatnim obmanama zabranjuju podizanje spomenika bl. kardinalu Alojziju Stepincu na Trgu bana jelačića, ispred biskupijskoga Ordinarijata, capraška šuma Lasinja, u kojoj je za iskopa temelja vanjskoga bazena željezare 1954. pronađeno mnogo kostura razvojačenih vojnika i civilnih domoljuba NDH, prema tvrdnjama dužnosnika, nema mjesta ni za minijaturnu građevinu bijeloga “Križa istine”, nadomak velebnog Islamskoga centra sa džamijom Medžlisa Siska. O dosadašnjem, gotovo dvogodišnjem tijeku obilježavanja stratišta i grobišta žrtava jugokomunizma na sisačko-moslavačkom županijskom i biskupijskom području, te o potrebi žurnih forenzičkih istraživanja u krugu bivšeg metalurškoga kombinata, u 100 hektara prostranoj šumi Lasinji, predsjednika Antu Belju i Predsjedništvo Hrvatskog žrtvoslovnoga društva u Zagrebu obavijestili su članovi toga viktimološkoga tijela, Dragutin Bauman i Josip Frković.
– Nakon što je Sisačka biskupija s 22 spomen-ploče na crkvenim objektima i zdanjima župnih ureda trajno obilježila stradanja i pogubljenja nedužnih svećenika i drugih vjerskih službenika Katoličke crkve, na upozorenje javnosti i poticaj predsjednika Hrvatskog obrednoga zdruga Jazovke g. Borisa Prebega i savjetnice predsjednice RH gđe Brune Esih, 2015., u redovima sisačkoga Ogranka “Hrvatskog domobrana” rodila se ideja o “Križu istine”, veli predsjednik županijskoga povjerenstva Josip Frković. Već 4. srpnja 2015., zbog toga što su tijekom rata, u Bleiburgu i na kasnijim križnim putovima masovno stradali pripadnici regularnih domobranskih postrojba, ideju su poduprli članovi središnjice u Zagrebu. Dragutin Bauman: – O potrebi označavanja predugo prešućivanih i zašikarenih šumskih stratišta i grobišta hrvatskih domoljuba, partizanskih komunističkih neistomišljenika, koje su od 1945. do 1952. bez sudski dokazane krivnje nemilice, montiranim političkim optužbama i procesima, strijeljali agenti Ozne/Udbe, suglasili su se u Sisačkoj biskupiji i Sisačko-moslavačkoj županiji. U masovnim je smaknućima život izgubilo na desetke tisuća Hrvata katolika, stanovnika Siska i okolice. Prema policijsko-forenzičkim nalazima i potvrdama, tako je nestao cijeli jedan grad veličine današnjega Siska, od 45.000 poginulih. K tome, ova je županija po ukupnom broju stratišta i 119 masovnih grobnica na samom vrhu neslavne ljestvice poratnih likvidacija. Kako je o masovnim stradanjima donedavni biskup gospićko-senjski mons. Mile Bogović u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji u svim rimokatoličkim biskupijama i župama inicirao prikupljanje podataka za hrvatski martirologij, i sisački je biskup 9. veljače 2015. godine izrazio definitvno slaganje s idejom sisačkoga čelnika “Hrvatskoga domobrana”. Štoviše, u inicijativni je krug predložio predsjednika Povjerenstva Sisačke biskupije za martirologij dr. Milu Marinčića i člana istoga tijela Željka Smolčića, te Zvonka Sokolovića iz glinske udruge hrvatskih branitelja liječenih od PTSP-a, a čelnika “Hrvatskoga domobrana”, Dragutina Baumana i dr. Damira Šanteka iz Državne geodetske uprave u Glini (zamijenila ga je mr. Marina Pešun iz Siska).
Počelo je s Brezovicom
Spomenuti članovi inicijativnoga kruga, odnosno odbora/komisije, održali su 22. ožujka u sjedištu SMŽ prvi sastanak, na kojem je sisačko-moslavački župan Ivo Žinić prihvatio sve prikupljene i prezentirane ideje ove uljuđene kršćanske i humane građanske akcije. U ranijem kontaktu s ocem biskupom Vladom Košićem, obećao je sufinanciranje toga pothvata. Namjesto ranijih razmišljanja predsjednika OHD-a o postavljanju drvenih križeva s pločicama deskriptivnih legendi ratnih i poratnih događanja, prihvaćen je stav mons. Košića da se, kao i u slučaju Kloštra Ivanića, izrade metalni i plastificirani, dugotrajniji i na atmosferilije otporniji inoks-križevi visine 200 cm. Nekoliko dana potom, obavili smo izvide za prvu etapu mogućih lokacija, prvenstveno u šumi Brezovici (prvi “Križ istine” blagoslovljen je u Novom Selu Palanječkom 17. lipnja, na ulazu u zlokobnu i mitološku partizansku šumu), u Crncu, Capraškoj šumi Lasinji, Kratečkom, Galdovu i Lonji (Sisak), u Sunji, te u područnom uredu DGU-katastra ishodili dio izvoda. Mnogim strijeljanjima, temeljem smrtnih presuda vojnih partizanskih sudova, nazočili su zapovjednici grada Siska i pojedinih partizanskih formacija. Osim na području grada Siska i općine Sunje, poznata su i grobišta, odnosno stratišta na području Petrinje, Taborište, Kotar-šume i šume Jelik u Banskom Grabovcu. Na području Siska, Petrinje, Gline i Topuskoga, pak, iza 1945. nalazili su se veliki zloglasni zarobljenički logori u koje su s križnih putova dovođeni vojnici NDH i civili. Riječ je o onima u šumi Šaševa i kod sela Čemernice, odakle su nesretnici odvođeni na likvidacije. Prema kazivanju svjedoka poput Luke Palčića, udubljenja u tlu potvrđuju pretpostavke o mjestima ukopa komunističkih egzekutora žrtava. Za nastavak akcije “Križa istine” svoj dio odgovornosti u provedbi preuzet će i jedinice lokalne samouprave, ogranci “Hrvatskoga domobrana” i rimokatoličke župe Petrinje, Kutine, Gline, Topuskoga i Gvozda. Prema onom što smo vidjeli u kloštranskom poduzeću “Izometalu”, jedan plastificirani inoks-križ 100x50cm košta 1.200, odnosno 1.650 kuna (kvadratno tijelo 100x100cm), dok se pločica legende (650 kuna po primjerku) nepoznate cijene može izvesti graviranjem teksta.
Četnici Gaćeša i Demonja Titovi narodni heroji
Puna tri dana, prema kazivanju stanovnika prekosavskoga prigradskoga naselja Galdova, trajalo je svibnja i lipnja 1945. ubijanje 5.000 do 6.000 vlastima nepoćudnih ljudi iz vatrenoga oružja. Stratište je dugo oko 1500 metara. Budući da komunistički tzv. antifašisti od 1945. do danas povijesno neutemeljeno nastoje verificirati verziju NOB-a, prema kojoj su sisački komunisti na vijest o napadu Hitlerove Njemačke 22. lipnja 1941. osnovali Sisački partizanski odred, te da je taj nadnevak u neovisnoj Hrvatskoj neopravdano proglašen danom antifašističke borbe, nužno je uklanjati sve kasnije kontroverze i svim sredstvima posvjedočiti istine da su Titovi komunisti činili užasne ratne i mirnodopske zločine. Vodeći komunisti Vlado Janić Capo i Marijan Cvetković poveli su u jesen 1941. svoje istomišljenike u partizansku bazu na Zrinskoj gori, ondje su s četnicima Vasilja Gaćeše i Nikole Demonje, kasnijim partizanskim herojima, 28. rujna 1941. polagali prisegu bratstva i jedinstva. Bojeći se Hrvata pod znamenjem crvenih zvijezda petokraka, ubrzo su se morali rastati povratkom u Sisak. I tzv. Capraška (Lasinja) šuma bila je mjesto užasa. Oko 3.000 osoba dopremljeno je iz dvaju logora, Teslićeve staklane i Viktorovca, te smaknuto vatrenim oružjem. Šezdesetak žrtava bilo je bačeno u Savu, nakon čega je taj pokolj nazvan navodnim “savskim žrtvama” ustaških počinitelja. Pripadnici 45. srpske udarne divizije, u narodu zvani “čarapari”, upali su lipanjskih dana u Gradsku bolnicu, tragajući za ranjenim ustašama. Dvojicu su ranjenika s kata bacili na tlo i usmrtili, dok su 112 ranjenika, mahom domobrana, otpremili na desnu obalu Save, nizvodno od Crnca, i ondje ih usmrtili iz vatrenoga oružja, te bacilli u rijeku. Slično se desilo i u Petrinji, gdje su crveni fašisti na kupskom kupalištu pogubili 60 tamošnjih Hrvata, kasnije bačenih u rijeku. Samo trojica pokopani su na gradskom groblju, jer matica njihova tijela nije odnijela nizvodno. Još početkom 1944. partizani su u Kratečkom i susjednoj Mužilovčici zarobili 12 imućnijih seljaka i smaknuli ih u Lonjskom polju, odnosno predjelu Kostrinje u šumi Brezovici. Posmrtni ostaci žrtava kasnije su pronađeni i pokopani u zajedničku grobnicu na mjesnom groblju sv. Roka u Kratečkom.
Huda Jama i na Kordunu
Velik se zločin 23. rujna 1944. godine desio u središtu Sunje. Dvadesetak zarobljenih imenima poznatih hrvatskih vojnika partizani iz okolnih pravoslavnih sela naočigled mještana su zaklali, a potom nekažnjeni pobjegli u šume. Početkom svibnja 1945. iz više sela jasenovačke Posavine i susjedne Lonje partizani su “na sječu ogrjeva i popravak pruge” poveli trideset seljaka. Umjesto u šumu, otpremljeni su u kutinski zatvor Ozne, da bi dva dana kasnije bili zvjerski lividirani na obali Ilove, predjelu Pjeskare. Svi su bili unakaženi, među njima i sedmorica mještana Lonje, a pokopani su naknadno na seoskim grobljima. I posavsko selo Mahovo pamti krvoproliće. Bilo je to 10. kolovoza 1944., kad su u podmuklom napadu moslavačkih partizana stradala 24 domobrana. U napadu na uporište nerijetko su ginuli očevi, sinovi i djedovi ovoga Radićeva kraja. Nesumnjivo među najteže zločine protiv 2.000 hrvatskih i njemačkih vojnih zarobljenika spada smaknuće u zaselku Slavskoga Polja i šumi Biljegu (općina Gvozd). Smaknuti su u tunelu uskotračne željeznice. Žrtve toga zločina, pretpostavlja se, pokopane su u 30-ak i danas vidljivih jama. U Gornjoj Čemernici, 300 metara od sela i 1500 metara od regionalne ceste Glina-Gvozd, nalazio se zarobljenički logor. Iz njega je u dva paralelna rova pokopano 4000 do 15000 vojnika NDH. Kojega li užasa, na jamama suodložene stotine tona komunalnoga otpada, a iza 1945. uzgajani su malinjaci… Zemni ostaci žrtava pronalaženi su tri desetljeća kasnije na trasi “Janafova” plinovoda. U spomen na 40 hrvatskih vojnika i civila, pogubljenih 5. svibnja 1945. od pripadnika 21. srpsko-crnogorske divizije iz sastava “oslobodilačke” Prve armije JA zloglasnoga Titova generala Koče Popovića, 6. svibnja 2016. na karmelu samostana u Kloštru Ivaniću otkrivena je spomen-ploča, a u vrtu bijeli križ podsjećanja. Divljanja partizana i njhovih oznaša/udbaša nisu bili lišeni ni potomci bosanskih doseljenika iz Kraljeve Sutjeske i Jajca, mještani posavskoga Bobovca, koji su kao veliki domoljubi masovno sudjelovali u obrani NDH. Od 89 poginulih i nestalih, tri četvrtine domobrana, ustaša i redarstvenika, poginulo je i nestalo iza uspostave partizanske vlasti nakon 1945. Slično je bilo i u Stazi s 56 žrtava ili pak Majuru i okolnim selima, gdje je radna grupa županije zabilježila nestanak 161 osobe. Među njima, bilo je 17-godišnjaka i više starijih Hrvata što su stradavali pri povratku s križnih putova u susjednim tzv. srpskim selima. T
