DEE DEE BRIDGEWATER U LISINSKOM

DEE DEE BRIDGEWATER U LISINSKOM

17. lipnja, 2014.

kolumna-metamuzika-LN

Piše: Igor Koruga

Ljubitelji krepkoga jazza, soula, scata, pepa i drugih pjevačkih tehnika došli su na svoje ove subote u Velikoj dvorani Vatroslava Lisinskog, na koncertu glasovite američke pjevačice Dee Dee Bridgewater, dakako posljednjem iz proljetne serije Desetog Vip Zagreb Jazz festivala 2014. Sigurna u sebe i (solistički) gotovo neovisna o ansamblu s kojim nastupa, Bridgewater se ove godine, na zagrebačkoj premijeri, nakon dva iznimno uspješna rovinjska iskustva, predstavila s vrlo mladim, perspektivnim kvintetom DvrK Funk, na čelu s trubačem, skladateljem i aranžerom Theom Crokerom. S Crokerom, inače unukom njuorlinške trubačke legende Doca Cheathama, joj je bilo lako – ispostavilo se to već tijekom uvodne skladbe, Afro Blue, Monga Santamarije – pronaći ispravan glazbeni senzibilitet, kao i logiku razmišljanja i improviziranja.

Posebni naglasci

Uz nedostižno vokalno imitiranje instrumenata poput trombona i trube, Bridgewater je ostvarila i posve originalnu i dorečenu improvizacijsku tehniku i estetiku – neprogramiranu i nenamještenu, temeljenu na bogatom iskustvu proučavanja i portretiranja (vokalnih) izraza Elle Fitzgerald, Sarah Vaughan, Betty Carter i Billy Holiday, da li u formi disco hita, brodvejskog mjuzikla, ili konvencionalnog jazza. Osim toga, zagrebački je koncert iznjedrio i posebne naglaske. U skladbi Blue Monk i u primjerenim joj stihovima, te u ponajboljoj kompoziciji večeri, harmonijski najosobitijoj The Music Is The Magic, Bridgewater je nepogrešivom intonacijom, spretnim vokalizama i maštovitom interpretacijom nastojala uzvisiti rad američke pjevačice, glumice i pjesnikinje, ali i svoje velike prijateljice, Abbey Lincoln. U potonjoj su se uspješnici na najbolji način uspjeli predstaviti i naja(tra)ktivniji solisti kvinteta: alt saksofonist Irwin Hall i već spomenuti trubač Theo Croker, pojedinačno i skupno.

Poglavlje o naglascima i prijateljima nastavilo se u obliku Crokerovog glazbenog diptiha sastavljenog od prosječne skladbe Save Your Love For Me, u posebnom aranžmanu za Dee Dee, i uspješnice, I Can´t Help It, koju je skladao Stevie Wonder, a dodatno promovirao i pop superstar Michael Jackson. Wonderu se Bridgewater dodatno obratila pjesmom Living For The City na samome kraju nastupa, Horaceu Silveru izvrsnom obradom poletnog (The) St. Vitus Dancea, dok je Georgeu Gershwinu i Billy Holiday posvetila iznimnu obradu klasika A Foggy Day. U takvom se kolažu još malo tko mogao suzdržati od tapkanja, kimanja glavom i potihog pljeskanja, a ja sam, pak, zaboravio na svoj, ponekad zamorni kritički duh koji me sasvim slučajno, ne znam ni kada ni gdje, samo odnekud spopao. Bridgewater je, na krilima uspomena, odletila i do strastvene, davne, platonski obojene pjesmice One Fine Thing Harryja Connicka Jr., briljirajući u komunikaciji sa saksofonistom Irwinom Hallom koji je, pak, ponesen energijom nezadržive Dee Dee, baš tu odsvirao svoj najbolji solo. Pretežno suzdržanoj ritamskoj sekciji Erica Wheelera, na kontrabasu i električnoj bas gitari, te Kassae Overalla, na bubnjevima, ipak se prečesto priključivao klavirist Michael King, teško uočljiv iza povećih električnih orgulja i klavijatura, zapamćen po rijetkim solima, ali i po dopadljivom intru jedine skladbe Theloniusa Monka.

Natprosječan nastup

U konačnici, mora se priznati da je koncert Dee Dee Bridgewater, višestruko nagrađivane kantautorice, pjevačice, glumice i ambasadorice Ujedinjenih naroda, u svemu bio natprosječan. Humanom gestom je započeo (minutom šutnje u čast nedavno preminulog jazz velikana Jimmyja Scotta), a onom socijalnom i antiratnom završio (u dodanom dijelu protestnom pjesmom iz šezdesetih, Compared To What, Lesa McCanna i Eddiea Harrisa). Bridgewater je tijekom večeri uspjela svojom urođenom karizmom, šarmom, vedrinom i neposrednošću, rasponom snažnoga glasa i njegovom neobičnom gibljivošću, kao i britkom inteligencijom, zavesti svakoga u dvorani i podsjetiti – tehnikom, dojmom, emocijom i citatom, nipošto čistom imitacijom – na najveće dive iz burne povijesti jazza. Usto je uspjela dokazati da rasnom, vjerskom i generacijskom tolerancijom može i dan danas, unatoč svom sve tradicionalnijem pjevačkom stilu, (za)zvučati vrlo zabavno, ekspresivno, a jednako tako i doista svježe i moderno. T

Još nema komentara

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code