Piše: Igor Koruga
Uistinu nema djelotvornijeg lijeka protiv zaborava, protiv predalekog skoka u budućnost ili prošlost, od tradicije i jubileja. Znamo da je tradicija prenošenje. A kada je o glazbi riječ, misli se na prijenos brojnih iskustava i kulturnih (s)tečevina (običaja, vrjednota, normi), odnosno ideja i istina, posve različitih od pukih životnih pojava; subjektivnih, slučajnih i proizvoljnih. Taj se prijenos unutar našeg Hrvatskog glazbenog zavoda zbivao još 1827. godine, kada se mlada građanska klasa u gradovima Habsburške monarhije odlučila okupljati u društva ljubitelja glazbe. Nedavno je bio svečano obilježen 190. jubilej, uz kojeg se povezala i dvadesetgodišnja obljetnica izlaženja Glasila Hrvatskog glazbenog zavoda – HaGeZe-a. Ta je publikacija, od skromnog početka sa strogo zadanim okvirom od svega četiri stranice, do današnjih dana izrasla u glasnik koji s izabranim krugom suradnika i prijatelja na najbolji način uspijeva podsjetiti na smisao i dalekosežnost prvotnih ideja HGZ-a. Dosadašnjih 179 brojeva uređivali su prominentni muzikolozi i pedagozi poput Nade Bezić (1997-), Marcela Bačića (1997-2005), koji je glasilu nadjenuo ime, Jane Korenić Sušec (1997-2008), Eve Sedak (2005-2013), Jelene Gladović (2008), Maje Milošević (2009-2011) i Seadete Midžić (2013-).
Praćenja i reakcije HaGeZe-a
Za HaGeZe je pisalo 88 autora najrazličitijih profesionalnih usmjerenja: od muzikologa, dirigenata, skladatelja, pijanista, povjesničara umjetnosti, (glazbenih) publicista, književnika, književnih povjesničara i teoretičara, do redatelja, arhitekata, liječnika, matematičara, prevoditelja, stručnjaka za ranu glazbu, akademskih slikara-grafičara, glazbenih teoretičara, jezikoslovaca, organizatora glazbenog života, povjesničara, psihologa, teologa, teatrologa, violinista i gitarista. Među ostalim, bili su objavljeni intervjui s Igorom Gjadrovom (1929-2014), Zoranom Juranićem (1947) i Stephenom Kovacevichem (1940), korespondencije Nade Bezić s Bojanom Bujićem (1937), kao i tekstovi brojnih autora, od Franje Kuhača (1834-1911) do Béle Bartóka (1841-1945) i danskog filozofa Sørena Kierkegaarda (1813-1855). HaGeZe je pratio muzikološku literaturu te općenito knjige o glazbi, izložbe u HGZ-u i drugdje, manifestacije i festivale, a reagiralo se i kada se radilo o devastaciji Varšavske ulice i pretvaranju kultne knjižarske lokacije (Ilica 30) u trgovinu odjećom (!). Bilo je tu i feljtona u nastavcima poput Ostavštine u HGZ-u, Verdi u Zagrebu (2001), Glazbeni kalendar i 140 godina zgrade HGZ-a, a nizom je napisa bilo popraćeno obilježavanje 100. godišnjice od početka Prvog svjetskog rata. Štoviše, kroz ulomke pisama i dnevnika Blagoja Berse (1873-1934), kao i kroz tekstove Eve Sedak, bio je predstavljen i istraživačko-izdavački projekt Sabrana djela Blagoja Berse. U svemu tome HaGeZe je nastojao zadržati dobar omjer jednostavnih i korisnih obavijesti te interdisciplinarnih eseja Marcela Bačića, između reportažnih fotografija koncerata i reprodukcija likovnih djela, odnosno između prebogate povijesti koja je donosila mnogo dobrog, ali i odnosila podosta toga: najprije ljude, a potom i cijelu Muzičku akademiju.
Zaštitni znak Zagrebačkog kvarteta
Donekle slavljeničkim, mogao se doživjeti i ovotjedni nastup Zagrebačkog kvarteta, posljednji, šesti u ovosezonskom ciklusu Zagrebački kvartet@HGZ 2016/2017, započet u utorak 30. svibnja u 20 sati. Šarolik program sadržavao je Tri stavka za gudački kvartet Igora Stravinskog (1882-1971), četiri stavka Gudačkog kvarteta u F-duru, Op. 135, Ludwiga van Beethovena (1770-1827) i pet stavaka Osmog gudačkog kvarteta u c-molu, Op. 110, Dmitrija Šostakovića (1906-1975). Vjerujem da je većinu slušatelja zbunio uvodni set Stravinskijevih kvartetskih minijatura u kojima je ruski skladatelj, uvijek željan promjena, na neobičan način usuglasio neklasične ritmove i melodijske konture napjeva ruskih seljaka. Za otpuštanje napetosti i bunila u nastavku je bio zadužen Beethovenov posljednji cjelovito napisani kvartet u F-duru. Dimenzijom i opsegom manji, konvencionalniji i formalno bliskiji stereotipu (gudačkog kvarteta), posebno ako se promatra u odnosu na prethodna četiri kvarteta, ovaj je uradak opisao enormno skladateljevo iskustvo, baratanje klasičnim manirima te skiciranjem ozračja Devete simfonije u d-molu, Op. 125. Izvrsno ugođeni gudači Zagrebačkog kvarteta na kraju su se ipak odlučili za promjenu koncertnog izbornika: umjesto Bartokovog Gudačkog kvarteta Br. 4, odsvirali su depresivni i monumentalni Šostakovičev kvartet, koji je postavi s Marasom postao gotovo zaštitni znak. Veza razorenog Dresdena i opsade Lenjingrada očito je snažno utjecala na genijalnog ruskog skladatelja, a pomalo i na publiku, duboko koncentriranu tijekom kontinuirane izvedbe svih pet stavaka (Largo-Allegro molto-Allegretto-Largo-Largo). Moju je utučenost, nakon svega, ipak bitno umanjio poziv prijatelja Krešimira na večer rane glazbe i Ansambla Triola, u Velikoj dvorani Arheološkog muzeja, u petak, 2. lipnja u 20 sati. T
