OBNOVLJENI STANČIĆEV PLEYEL IZ 1924. GODINE

OBNOVLJENI STANČIĆEV PLEYEL IZ 1924. GODINE

5. prosinca, 2014.

kolumna-metamuzika-LN

Napisao: Igor Koruga

Poput, svojevremeno, sv. Ivana Krstitelja, preteče Isusovog navještanja i glasa iz judejske pustinje, koji je pripremao svoje sunarodnjake za Isusovo javno djelovanje, kršćanski se svijet već stotinama godina, četiri tjedna unaprijed, u vrijeme Došašća (dolaska, adventa), priprema za blagdan Isusova rođenja. Liturgijski se običaj do današnjega dana održao svugdje, pa i kod nas, a većina se vjernika, makar u to vrijeme, predaje osjećaju iščekivanja, budnosti i čežnje, bdijući, paleći svijeće adventskoga vijenca i pokorno posjećujući mise zornice (ili rorate). Barem dva puta godišnje (Došašće i Korizma), u čežnji za Bogom i spasenjem, ljudi čine svašta i u velikom broju, mnoge aktivnosti nažalost vežu uz nesuvislo (i netradicionalno) trošenje sve teže prikupljenog, ili posuđenog novca, no ipak, neki osjete skromnost trenutka i pođu na koncert, u crkvu po izboru, nastojeći oplemeniti vlastiti grijeh u ozračju svemoćne glazbe.

Trinitas i Triade

Nabujala koncertna ponuda prirodno je utjecala i na mene, na moje veselje, ali i neodlučnost, uslijed dvojbenosti koja uvijek ide ukorak s (re)produktivnom umjetnošću. Svemu unatoč, ove sam se nedjelje, odabravši prvi koncert iz sakralnog ciklusa, Trinitas, uglednog pjevačkog društva Antiphonus, u Crkvi sv. Katarine 30. studenog u 20 sati, s uspjehom odmaknuo od bilo kakvog rizika prosječnosti. Ciklus Trinitas uspio se zvučno i kvalitativno prilagoditi već utemeljenom, svom profanom pandanu Triadeu, u kojem su Antiphonusi, 18. studenog u Muzeju za umjetnost i obrt, kao već zapažena skupina zagrebačkih entuzijasta na čelu s umjetničkim voditeljem, čembalistom, dirigentom i basom, Tomislavom Fačinijem, primjerno izveli Madrigale Carla Gesualda da Venose (1560-1613), ta višeglasna ¨zastranjenja¨, nesumnjivo izvan okvira epohalne stilske estetike. U nedjeljnom su, pak, sakralnom koncertu, orni pjevači, združeni s prijateljima instrumentalistima, također iz Zagreba, ali i Dresdena, iz ansambla Instrumenta Musica, publici predstavili djela Claudia Monteverdija (1567-1643) iz zbirki Vespro della Beata Vergine, 1610 (SV 206-206a) i Selva morale e spirituale, 1640 (SV 252-288), motete hrvatskih baroknih majstora, Vinka Jelića (1596-1636) i Ivana Lukačića (1575?-1648), te instrumentalnu Toccatu Venecijanca Giovannija Gabrielija (1554/1557-1612), na vjerojatno najbolji mogući način.

Zanimljiva tehnika

Iznimnom ravnotežom, ispravnom artikulacijom, uvjerljivošću i gotovo intimnom vezom s osjetljivom akustikom gornjogradske crkve odisala je interpretacija svake skladbe, za što su, osim Fačinija, bili zaslužni svi glazbenici, te bi, shodno tome, isticanje bilo koga ispalo neprimjereno i suvišno. Stoga ću samo pokušati natuknuti uvijek zanimljivu sviračku tehniku – tipičnu baroknu, lišenu naslanjanja glave na tijelo violine – ¨mekanog¨ Silvia Richtera, odgovarajuću pratnju tankoćutne violinistice Vlatke Peljhan, nemjerljiv umjetnički doprinos continuo (orgulje, lutnja, violončelo i kontrabas) i puhačke (korneti i tromboni) skupine te, ipak, dominantnu ulogu pjevača Antiphonusa, preciznije, zbora vrsnih interpreta i solista. Uz to, pohvalio bi i discipliniranu publiku koja se okupila u zaista velikom broju i spremno nagradila umjetnike grobnom tišinom tijekom izvedbe i gromoglasnim pljeskom nakon nje.

Stančićev Pleyel

Vjerna je publika pažljivo popratila i neobičan, prezentacijski koncert u utorak, dva dana kasnije u 20 sati u HGZ-u. U čast obnovljenog Pleyela iz 1924. godine, koncertnog klavira pokojnoga oca domaće klavirske pedagogije, Svetislava Stančića (1895-1970), udružili su se u pokroviteljskoj ulozi HGZ i Francuski institut Cristoforum, a u umjetničkoj obitelj Gašparović. Vremešni instrument, sa specifičnom Pleyelovom mehanikom, od Stančićeve je udovice 1989. godine otkupio poznati kolekcionar i ljubitelj klavira Ljubomir Gašparović, s namjerom da ga obnovi, preuredi u skladu s restauratorskim standardima i preda mjerodavnoj ustanovi na korištenje. Međutim, u neočekivanom tijeku zbivanja, klavir je do danas pretrpio četiri izravne odbijenice, prema Gašparovićevim riječima, od ljudi s imenom i prezimenom, a ne od ustanova i/li institucija, kako se obično misli. U skladu s tužnom istinim, obnovljeni se ¨starac¨, u svojoj poznoj dobi i u duhu današnjeg vremena, uspeo na koncertni podij prigrlivši hrabro djela za glasovir četveroručno (!) od Poulenca, Debussyja i Ravela. Simbolika dugovječnosti bila je i generacijski izražena; preko (negdašnjeg Gašparovićevog) profesora Stančića, samog Ljubomira Gašparovića i njegovih sinova, mladih pijanista, Nikole Kosa i Danijela Gašparovića, uspješnih tumača ponajprije Ravelove Rapsodie espagnol. Nastavno svemu i ususret novoj odbijenici, novom koncertu, ili novom pijanističkom naraštaju, ostaje mi jedino zdušno podržati neizvjesni i zvonki život kontroverznog Pleyela. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code