“Istine radi, osoba koja je tog dana ličila na pravoslavnog svećenika ( iz dostupnih nam fotografija ), samozvani je i lažni tzv “episkop” nepostojeće Hrvatske pravoslavne crkve. Inače, osoba o kojoj je riječ nekad je bila svećenik u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, iz koje je raščinjena ( oduzet mu je čin svećenika) i vraćen u red laika.
Prema tome, dakle jedini i istiniti pravoslavni svećenik u Glini sam ja, vaš prezbiter Goran Kalamanda“
Napisao: Josip Frković
Uzalud najnoviji europski iskorak Hrvatske i pokazana dobra volja za pomirenje što ga sada zastupa i prvi svetosavski huškač Irinej, te prestanak međudržavnih tenzija i mržnje odlaskom hrvatskoga Srbina, potpredsjednika Vlade RH Borisa Miloševića na proslavu Dana pobjede i domovinske zahvalnosti u Knin. Gotovo tri desetljeća inicirane i lažima konstruirane iz vojno gubitničke, na žalost, i dalje četničke Srbije, perfidno smišljene podvale onih koji našu zemlju i dalje drže svojom kolonijom, traju i nadalje. Jer, podsjećaju neki analitičari, oprosta i pomirenja nema i ne može biti bez kajanja, koje je i najnovijom hrvatsko-srpskom nagodbom – baš u vrijeme tužne obljetnice ispraćaja u beogradskom atentatu 1928. umrloga pučkoga tribuna Stjepana Radića na Mirogoj – izostalo i izazvalo različite negativne reakcije.
Potvrda tome je i priopćenje Gornjokarlovačke eparhije i parohije glinske nakon prošlotjedne proslave Dana oslobođenja Gline, kojom prilikom je molitvu za duše 396 hrvatskih katolika predvodio upravitelj župe sv. Ivana Nepomuka vlč. Ivica Mađer, a za tragično stradaloga vojnika UNCRO-a, Ukrajinca Oleksandra Poltavu, panihidu je održao poglavar Hrvatske pravoslavne crkve o. Aleksandar Ivanov.
“Mi, prezbiter Goran Kalamanda”
Štoviše, o. Aleksandar će panihidu 1. rujna održati i kod spomenika za ubijene ruske novinare u Panjanima, nedaleko Hrvatske Kostajnice. U oba slučaja bila je to ideja poznatog ratnika sa sunjske bojišnice i poratnoga istražitelja ratnih zločina pobunjeničko – agresorske strane, pukovnika HV-a Ivice Pandže Orkana. Uz nacionalnu zastavu Ukrajine i naknadno uklesano ime poginuloga Poltave, koji je podlegao teškim ranama od okupatorske mine na cjevovodnom ventilu G. Taborišta, dodana su i imena engleskoga dragovoljca iz 153. brigade HV-a Anthonyja Grant Manna, kojega su ubili srpski teroristi kapetana Dragana Vasiljkovića u Pokupskoj Slatini, te njemačkoga novinara Egona Scotlanda ubijena od Srba 1991. kod Gline.
Na pojavu svećenika Hrvatske pravoslavne crkve u Glini, međutim, javnosti je pet dana kasnije izdano priopćenje Gornjokarlovačke eparhije i pravoslavne parohije glinske:
„U vezi glasina koje ovih dana kolaju po Glini i okolini da je na proslavi dana Gline, boravio i izaslanik Pravoslavne crkve ( navodno kao naš zamjenik, s obzirom da se nalazimo na odobrenom odsustvu ), pozvani smo reći sljedeće:
Nitko ispred Pravoslavne crkve nije bio prisutan na spomenutom događaju!” Kaže to potpisnik priopćenja prezbiter Goran Kalamanda, imenujući i oslovljavajući sebe u prvom licu množine. On zatim dodaje:
Ukaz kralja Aleksandra
“Istine radi, osoba koja je tog dana ličila na pravoslavnog svećenika ( iz dostupnih nam fotografija ), samozvani je i lažni tzv “episkop” nepostojeće Hrvatske pravoslavne crkve. Inače, osoba o kojoj je riječ nekad je bila svećenik u Bugarskoj pravoslavnoj crkvi, iz koje je raščinjena ( oduzet mu je čin svećenika) i vraćen u red laika.
Prema tome, dakle jedini i istiniti pravoslavni svećenik u Glini sam ja, vaš prezbiter Goran Kalamanda“
Što poslije svega reći? Budući da zna mnoge (ne)istinite pojedinosti iz biografije poglavara Hrvatske pravoslavne crkve, zna li i to da je tzv. SPC zapravo utemeljene 1922. ukazom po zlu upamćena kralja Jugoslavije integralista Aleksandra Karađorđevića, a ne prije osam stoljeća koje upravo slavi. Možda i to da je Hrvatska pravoslavna crkva osnovana u 19. stoljeću, te da je djelovala i u vrijeme prve hrvatske države u 20. stoljeću. Njenih šezdeset svećenika na čelu s poglavarom Germogenom, iz osvete što je bila nacionalna i autokefalna crkva u NDH, Titov je zločinački režim pobio, a svu vrijednu imovinu prepustio srpskom pravoslavlju koje se rasprostrlo diljem tadašnje države i idejom srpskoga velikodržavlja traje do danas. Treba li pri tome podsjećati da tu davnašnju nepravdu utemeljenu na laži upravo želi ispraviti predsjednik samostalne Crne Gore, Milo Đukanović, upućujući tamošnje svećenstvo na poštivanje donesena Zakona o vjerskim slobodama. Bez obzira na prosvjedne litije velikosrba.
Kad je riječ o Republici Hrvatskoj, gdje SPC sa svojih 428 parohija – dokazano nizom primjera – predstavlja neprijateljske četničke i petokolonaške punktove (primjer patrijarha Irineja ili mitropolita Porfirija u SAD-u), evidentno je da se opravdani zahtjevi 17.000 pravoslavnih vjernika hrvatske nacionalnosti za registraciju HPC-a od 2012. uporno odbijaju. T
Još nema komentara
Uskoči u raspravuNema komentara!
Počnite s raspravom.