GLAVNE TEME PRIČA

BRATOUBILAČKI RAT SDP-a I HNS-a u SISKU

24. svibnja, 2016.

Poznati džentlmen i gradski dečko Vlado Andučić govori i o tome da očekuje i stav gradskoga SDP-a glede zabrane njegovih protokolarnih nastupa. Pričao je bivši željezarac i austrijski bankar i o prijetnjama direktorima iz redova HNS-a (prva je tajnica sisačkih narodnjaka gđa Ivković, slijedi Majić iz APS-a  – nap.a.), ne dopustivši javni zaključak o nepopularnosti poteza Ikić Baničekove

Napisao: Josip Frković

Na zelenim tratinama Mikčeve, Kvirinove, Cuvajeve i susjednih ulica, promatram prošlih dana razbacanih svih osam stranica, komplet, najnovijeg kolorirana svibanjskoga mjesečnika “Sisačkoga vjesnika” ili pak samo tiskarski “cantraganih” dijelove stranica. Prva pomisao: Baš ti komunalci ili SDP-ovi skojevci nemarno distribuiraju 18.000 primjeraka “službenoga” gradskog glasila što liči na promidžbeni letak “Peveca”. Nakladnici, istina, tvrde kako nije važan format i izgled, negoli sadržaj, ali… Dok za dostavljače pronalazim opravdanja u mladosti i neiskustvu, nemarnom odlaganju u željezna dvorišna i ulazna vrata, pa i u jakom svibanjskom vjetru što milijunima vrijednu tiskovinu razbacuju posvud, iskrsavaju u mislima brojne asocijacije i sjećanja na negdašnje glasilo navodnih komunističke avangarde i brojnih “monolita”. Bilo ga je, mahom u buntovima stotinama kilograma teških, posvuda, a najprije u portirnicama tvrtki pretplatnika i kamionima “Unija-papira”. Za neopasnu preradu i štednju stabala. Bilo pa prošlo, ne vratilo se ni u sjećanjima. Čak ni na olovna vremena trganja kršćanskih zlatnih i srebrnih križeva s lančića (junaci tih priča su i danas, Bogu dragom hvala, živi, zdravi i dobro znani tzv. “antife” koji i sada nude partijsko-promidžbenu literaturu i svoju potpuno neutemeljenu sliku prošlosti –op. a. ) ili isticanja raspela na umjetničkim slikama. U Petrinji je, primjerice, do 1990. jedan jedini crveni dvonožac, podrijetlom s desne unske obale, određivao repertoar glasovitu “Slavulju” ili pak autore i naslove slika gradskoj galeriji.  Makar se taj pojam nazivao i lustracijom, dajte – gospodo i drugovi – priznajte zločine svojih kokardaško-petokračkih prethodnika.  Kako smo i u svijetu priznato demokratsko društvo, uz potpuno nepotrebne grafite i zabranjene inatljive simbole podsjećanja na ustaštvo, ustrajno i strpljivo prešućujemo komunistički simboli legalizirane petokrake zvijede “na lijepim kapama partizanskim” sveučilišnoga profesora i izborne zabune Hrvata, Ive Josipovića. Istoga onog što budno, poput oca Ante iz IK CK SKH 1971., tri desetljeća poslije u izraelskom Knesetu budno prati plaženje “ustaške zmije”.

Antife slave partizansko oslobođenje Siska

A, sada, krenimo – makar i ovlaš – u povjesnicu  našega rodnoga  ili pak zavoljena grada Siska. U njemu i danas, dragi čitatelji, u stilu oktroirane partizanke o svemu odlučuje gradonačelnica Kristina Ikić Baniček, ona što pozdravlja normalnom svijetu i nestranačkim građanima odvratnim pozdravom “SF-SN!”, ona koja ima sebi odanu radijsku postaju (naslijeđenim imenom iz prošlih vremena, mada su joj oduvijek vlasnici nepoznati pretvorbeni meštri  tzv. zagrebački socijaldemokrati  – op.p.). I baš ta Ikićevoj draga postaja Emila Lončarevića, pok. Branka Kanižaja i Nevenke Matešić utemeljena 1964. iscrpno je ovoga 4. svibnja izvještavala o obljetnici smrti komunista i generala negdašnje (na žalost, kasnije agresorske i  velikosrpske vojske),  Siščanina Vlade Janića Cape i polaganju vijenca na Viktorovcu (toga je dana i obljetnica JBT-u, Šapajevu, dugovječnom glumcu zlokobnoga maršala i genocidnom zločincu i masovnom ubojici Hrvata, jednom od najvećih u 20. vijeku – op.a.). Sutradan, pak, bila je obljetnica partizanskom oslobođenja Siska, odnosno rušenja dotadašnje zloćudnoga ustaškoga režima prvoga u dugoj povijesti hrvatskog veleizdajnika, poglavnika Ante Pavelića. Taj je svoj narod ostavio usred komunističke klaonice. U znak sjećanja na 1945., žena koja ograničen broj godina sa svim ovlastima potpisuje virmane o isplatama, angažirala je za prigodne marševe toga prijepodneva na Trgu dr. Franje Tuđmana i Građansko-željezničarsku glazbu Siska. Tada još nismo imali spoznaja o zabrani protokolarnih “slikanja” za zamjenika gradonačelnice, Vlade Andučića, ili pak slučajnih izostanaka koalicijskih partnera iz udruge ili stranke penzića, DSU-a. Istina, nismo uspjeli utvrditi tko je sve nazočio, osim novoga lidera antifa i vrloga druga Stipe Mesića iz Gerškovićeve, Zvonka Rastovca. Čigoćanski ribolovni “opegejac” i ugostitelj, kojem je svojedobno kao konkurencija zasmetao vikend-ranč onkologa dr. Josipa Stojanovića (na dugogodišnjem smetlištu rukavca Save – nap.a.), usprotivio se potpisanim tekstom povijesnim svjedočenjima istina dipl.ing. Lojze Buturca o nesretnim godinama Drugog svjetskog rata I poraća. Rastovac je, uzgred, tek tada ugledao svjetlo dana. U vremenima kad je ljudski život doista malo ili nikako vrijedio, spomenuti zaljubljenik Posavine nije mogao razlučiti zlo od dobra.

Uklonila raspela i sliku sv. Kvirina iz ureda   

Pola stoljeća kasnije, kad je orahovički Ličanin stao na stranu partizana, nitko nije ni slutio da će njegov antifašistički sin Stipe Mesić, koji je ilegalno prokazivao navodne hrvatske nacionaliste i šoviniste suprotstavljene srbijanskim odmetnicima, otimačima hrvatskoga tla iz čelništva tek stasale države Hrvatske i kasnije  “sam svoj majstor” sustavom svjedočio protiv domovine u Haagu, bivši je starogradiški uznik s ubojicom kardinala Stepinca – u ime Hrvata i njihove države – pokušao državni udar. Navikao na blagodati, eto, ni danas se Mesić ne da deložirati ni poslije saborske odluke. Htio je Stipe u ime proklamiranoga pomirenja Hrvata 1994. maknuti dr. Franju Tuđmana i sam sjesti u predsjedničku fotelju. Postao je tada ili još ranije drugi hrvatski veleizdajnik, a 15 godina poslije pridružuje im se, kao treći u kronologiji borbe za domovinu, i emigrantski doktor erotskih romana, narcisoidni kleptoman Ivo Sanader. Ali, vratimo se našem nesretnom gradu koji je davne 1593. – pobjedom malobrojnijih hrvatsko-slovenskih četa bana Tome Bakača Erdoedyja nad nadirućim Osmanlijama, a u Domovinskom ratu 1995. nad  srbijanskim porobljivačima – stekao naziv predziđa kršćanstva i grada hrvatskih pobjeda. Natpisne ploče na ulazima u grad hrvatskih pobjeda odavno su spremljene u cestarska skladišta (tko li je to naredio? – pitamo se), s njima i svi kršćansko-katolički simboli. Eto, u službenim prostorijama i kabinetima gradske uprave ( u kojoj je spremljena i ratna zastava državnim znamenjima  odlikovane 120. brigade HV-a “Ban Toma Bakač Erdoedy”, postrojba sisačkih radnika i zemljoradnika, zapovjednika seljačkoga sina s Banovine Vlade Hodalja  – op.a .) još 1993. uklonjena su sva raspela i slika sisačkog nebeskoga zaštitnika i mučenika Sabarisa u mađarsko-gradišćanskom Szombthelyju sv. Kvirina biskupa. Od 2013., kad je tek izabrana i inatljivo zaobišla ulaz u crkvu i misno slavlje u bazilici sv. Kvirin, Ikić Baničekova će i ove godine civilno obilježavati Dan grada, 4. lipnja, ne spominjući duhovne povode. Najvažnije je, međutim, da Danu grada nije osigurala obećani i oduvijek željeni komunistički nadnevak sjećanja na Hitlerov napad na “bratsku zemlju SSSR”.

Laburisti novi miljenici namjesto HNS-a

Tiskovine i elektronički mediji nadugo i naširoko raspisali su se o skandaloznoj samovolji sisačke gradonačelnice i umišljene kolektivne predsjednice, jedne od jednakih, predsjedništva SDPH Kristine Ikić Baniček. Dotična mjesecima ne odobrava korištenje javnoga novca nogometašima jubilarca HNK “Segeste”, tvrdeći da su članovi uprave nelegalno i drugi puta izabrani. Izrijekom, smetaju joj predsjednik Ivica Knežević i direktor kluba Davor Ivić, član nogometnoga HNS-a. Štoviše, da bezuvjetno moraju otići i da će tek tada predstavljati legalno tijelo kluba koji navršava jedanaest desetljeća postojanja i simboliziranja dugovjeka sisačkoga sporta.  I kad se već (konačno) skandal počeo primirivati, izbija “bratoubilački rat” udruženih snaga SDP-a i HNS-a.  Vlado Andučić, kojem šarmantna članica Predsjedništva HSP-a AS zamjera prolaženje ulicom, bez džentlmenskoga pozdrava poznatoj sugrađanki, “kao pored turskoga groblja”, održava sa suradnicima novinsku konferenciju. Na fotkama se raspoznaju  predsjednik Gradskoga vijeća, Ivan Đumbir i glavna tajnica sisačke podružnice HNS-a Adelina Ivković i predsjednik, dakako. Najprije gospodin Andučić, kojem nitko ne može osporiti hrvatski nacionalni osjećaj i financijaško-bankarsku  stručnost, podsjeća da mu je proleterskoj diktaturi sklona gradonačelnica izrekla zabranu sudjelovanja na događajima gradskoga protokola – valjda zato da ne otkrije kako “Euroherc” i “Jadransko” uhljebljuju bliske Kristinine rođake, bračne družice parlamentarnih dužnosnika u pričuvi i koalicijskih čelnika u nemilosti ili pak dokazane i predugo neosuđene Uskokove mušterije, dugoprstićke iz županijske palače koju i sada štite zloglasni Zoran Milanović, te kumovi Miralem Mirando Mrsić i Slavko Linić  – a potom krenula u otimanje članstava u skupštinama gradskih trgovačkih društava haenesovcima  (navodno prednost daje političkim divovima komunističkih laburista – nap. a.).

 Prijetnje SDP-ovu Rudiću i HNS-ovu Andučiću

S druge strane, Ivek Đumbir kazuje kako je devet vijećnika zaiskalo njegovu smjenu. Pitalo je i tražilo potpis potvrde jesam li za Andučića i HNS ili ću u suprotnom biti smijenjen. Obojica spomenutih sugovornika medijske scene, s izvjesnim animozitetom govore o “onoj koja se voljom goropadno sluđenoga Milanovića nametnula u budući gradski pobjednički trijumvirat…”. Godine 2013. prije lokalnih su izbora dospjeli u koalicijski savez, uz SDP i HSU, da bi se kasnije pojavili i kod Ikić Baničekove potvrdili čelnici laburista, kojima se potom pridružuju dva prebjega s HDZ-ove liste. U takvim okolnostima, dakako, HNS-ovi vijećnici novom taboru HNS-ovi vijećnici više nisu potrebni  – prijedlozi su im odbacivani i preglasavani. A poznati džentlmen i gradski dečko Vlado Andučić govori i o tome da očekuje i stav gradskoga SDP-a glede zabrane njegovih protokolarnih nastupa. Pričao je bivši željezarac i austrijski bankar i o prijetnjama direktorima iz redova HNS-a (prva je tajnica sisačkih narodnjaka gđa Ivković, slijedi Majić iz APS-a  – nap.a.), ne dopustivši javni zaključak o nepopularnosti poteza Ikić Baničekove. Nije stoga teško zaključiti kako je i Andučićevo ime u “našoj kućnoj tekici”, koja u capraškom stanu Ikić- Baničekovih rigidnih bračnih boljševika “krije imena bivšoj i sadašnjoj partiji nepoćudnih, politički eksponiranih građana”. I iz Kutine o prijetnjama SDP-ovu gradonačelniku Andriji Rudiću pristižu prijetnje nezadovoljnika partijskoga kadroviranje u vrtiću. Bez osumnjičenih ili optuženih. O tome će svakako najprije hrvatska policija, aparat ministra Vlahe Orepića, ponajprije onaj niže regionalne razine, načelnika sisačko-moslavačke policije,  Marka Rašića. Policiju, međutim, ne spominjemo slučajno, jer se u središtu skandala u palači Vijećnice, sasvim očekivano, našao i zamjenik gradonačelnice Marko Krička. Mladi “SDP-ov šarmer koji zavodi HDZ-ove tinejdžerke, ali i previše priča Uskoku o rabotama partijsko-gradske šefice” KIB.

Osigurajmo opstanak “Novoga sisačkog tjednika”

Navodno je Kontu-L drug Marko , kao predsjednik Zajednice gradskih sportskih društava, u rujnu 2015. odobrio 100.000 kuna. S računa gradske sportske zajednice dotična je gospođa Letica poput Merzlici šaljiva “prvoga aprila” naplatila 99.935 kuna iako nikad nije poslovala s upravljačima gradskoga javnoga novca. Andučić je tome dodao kako se gradonačelnica na soliranje svoga zamjenika nije ni osvrnula.

– Stoga ću slučaj prijaviti policiji, kazao je izvršni predsjednik ZGSD-a, Borislav Curić (HSU). Zajednica je lanjskoga rujna jamčila za dug “Segeste”, kojoj je prijetila propast stečajne nagodbe. I opet  bismo učinili isto, ali se sada vrlo očigledno vidi tko zapravo voli naš nogometni klub, a tko ga politikantski iskorištava. Ne laje pas zbog sela, negoli zbog vlastite gladi. Ili, “ne pada snijeg da pokrije brijeg, nego da svaka zvjerka otkrije svoj trag”, zaključio bi odavno već pokojni željezarin boljševički mislilac i, koje li nesreće Hrvata Siščana, postmaspokovski “predsednik skupštine opštine”, Stevo Končar, negdašnji partizanski službenik “ministarstva inostranih poslova”. I dok Vlado Andučić razmišlja o svojoj kandidaturi za prvu gradsku fotelju 2017., što zapravo naznačuje i otkriva skori raskid aktualne koalicije s SDP-om, ni on ni Čačić-Pusićkin-Vrdoljakov hybrid hrvatske nepotrebne stranke i ne primjećuju što se zbiva u zgradi Rafinerije u Kranjčevićevoj ulici, odnosno uredništvu Novoga sisačkog tjednika. Ne primijetiše minuloga četvrtka, 19. svibnja, da se lokalna sisačko-regionalna tiskovina nije pojavila na policama novinskih kioska. Kolikogod praktični znalci i profesionalci – ili pak diplomirani novinari i magistri žurnalizma bez autorskih uradaka i potvrda, najkraće rečeno – mogli naći kritičke pripomene o dugogodišnjem kroničarskom sadržaju lista, ostaje neosporna istina da je ipak i najprije simbol i nastavljač dugogodišnje nakladničke tradicije našega grada i regije. Od “Zatočnika” u 19. stoljeću ili “Hrvatskih novina” potom, preko izaratnoga “Jedinstva” u Glini i Sisku, kratkotrajna “Sisačkoga vjesnika”, u kontinuitetu ponovljena i nastavljena “Jedinstva” do 1991., nastanka slobodne Hrvatske, prvih četničkih granata na grad, raspada protuhrvatske I velikosrpske Jugoslavije i preoblikovanja novine u “Sisački tjednik” . Godinu dana kasnije, skinuvši časnu braniteljsku odoru ZNG-a/HV-a skupini novinarskih lokalnih entuzijasta priključuje se i bivši glinski dopisnik, današnji urednik Željko Maljevac. Iako su on i cjelokupno uredništvo – nedavno, za izlaska 900. broja – uputili javne pozive na okupljanje i novčanu potporu čitateljstva, kompanija i ustanova četrnaest dana kasnije tjednik se nije pojavio pred Siščanima i stanovnicima cijele županije.

– Nismo smogli novac za tiskanje 902. broja, kazao je Maljevac. Hoće li bar netko od dobrostojećih političara što odlučuju o novcu za opće dobro, zastati u svakodnevnoj žurbi.  Sjetiti se kroničara u kontinuitetu duge sisačke medijske prošlosti i današnjih građanskih potreba obaviještenosti u uvjetima demokracije…   T