BOZANIĆ; ŠEGON

BOZANIĆ; ŠEGON

28. siječnja, 2014.
Print Friendly, PDF & Email

Piše: Srećko Jurdana

Kardinal Bozanić nije se pojavio u parlamentu na obilježavanju Međunarodnog dana sjećanja na holokaust, provocirajući premijera da mu uputi kritiku, na koju je neki crkveni predstavnik uzvratio evazivnim, neuvjerljivim izlikama. Ponašanje vrha hrvatske katoličke crkve može se u tom povodu nazvati nečuvenim. Djeluju gotovo kao mimikrirani kriptofašisti, misionari specijalne vrste koji vode križarske ratove protiv komunizma i tendenciozno prešućuju zločinačku prirodu Pavelićeve države. Njihov je zadatak da čuvaju naciju od njezine vlastite povijesti. Bozanić se nije pojavio na komemoraciji da ne bi netko iz konteksta zaključio kako je on izričito politički suglasan s osudom jasenovačkog logora, jer marginaliziranje ustaško-nacističkih zločina, i prebacivanje cjelokupnoga povijesnoga utega na komunističku retorziju, pripada među dominantne svjetovne dogme hrvatske crkve.

POLITIČKA DVOLIČNOST

Ogrezli su ti duhovnici u etičkoj neprincipijelnosti i političkoj dvoličnosti, kao što su na praktičkoj razini kontaminirani pohlepom i rasipništvom. Dobri papa Franjo mudro bi postupio da ih većinu smijeni i penzionira. U državi opterećenoj dugovima i siromaštvom izgradili su za sebe palače, neke obložene oniksom, koje ne služe ničem osim njihovom nadrealnom komforu. Vožnja zagrebačkim Ksaverom – gdje su smješteni ti ultraluksuzni modernistički dvorci – izaziva kod namjernika zgražanja nad crkvenim razmetanjem. Ponašanje kardinala Bozanića i njegovog kruga nije samo u suprotnosti s osnovnom humanističkom i političkom etikom, kad je o tretiranju ustaštva i nacizma riječ, već i s novim svjetonazornim porukama o skromnosti koje dolaze iz Vatikana. Papina definicija Crkve kao “Crkve siromašnih”, i njegovo djelovanje u skladu s tom definicijom, kod većine hrvatskih velikodostojnika izaziva mučninu. Ona je u potpunoj suprotnosti s njihovim elitističkim, razbacujućim stilom, kao što su i oni u teškoj idejnoj suprotnosti s čovječanstvom nakon II svjetskog rata.

SVRSTAVANJE VLADE IZA ŠEGONA                        

Branko Šegon, dužnosnik, poduzetnik, Linićeva lijeva ili desna ruka, slavodobitni korisnik višemilijunskog povoljnog kredita HBOR-a kod kojeg debelo kasni s otplatom, čovjek je za specijalne operacije Milanovićevog režima, posebno na moćnom području stečajeva. Koristeći trulost stečajnoga zakona, izbrisao je prijatelju Reni Sinovčiću pedesetak milijuna kuna duga u “predstečajnoj nagodbi”, a ogromnu pomoć pruža i upravljačima medijske tvrtke EPH, koja bi bez podrške Vlade već poodavno promijenila vlasničku strukturu. Ima li, dakle, nekakvoga čuda u tome što Šegona ne smjenjuju iako mu se otvara afera za aferom, i premda je policija u HBOR upala zbog njegovog kredita?

Čuda nema: Šegon je Linić-Milanovićev čovjek od povjerenja, i branit će ga do posljednjeg daha, što – doduše – ne mora dugo trajati. Svrstavanje Vlade iza Šegona uspjelo je već temeljito kompromitirati hrvatsku antikoruptivnu klimu. Iz redova HDZ-a stižu, predvidljivo, napadi da se hapse samo hadezeovci, a esdepeovci puštaju da mirno žive u grijehu. Nakon demaskiranja Šegonove kvarne uloge u hrvatskoj stečajnoj melasi, Milanović nije u stanju dostojno odgovoriti na te primjedbe. Šegona se morao riješiti odmah nakon otkrivanja njegovog kredita. Nije mogao, jer Šegonova uloga – pokazuju zbivanja – daleko prelazi granice osobnoga profitiranja putem HBOR-a. Izgubi li zbog Šegona izbore, shvatit će da je hitno morao žrtvovati skakača za kvalitetu. No tad – lad izgubi – već mu je potpuno svejedno, premijeru Milanoviću i nemoćnim promatračima njegovoga nesnalaženja u situaciji. T

1 Comment so far

Uskoči u raspravu

Nema komentara!

Počnite s raspravom.

<