GLAVNE TEME PRIČA

BORBA ZA NAZIV HRVATSKI U IMENU ZAVODA SV. JERONIMA U RIMU

13. svibnja, 2025.

Činjenica da jedan papa, nama izuzetno sklon, nije tada uspio dati ime koje je on želio jednom svom zavodu u Rimu, zato što je to ime – hrvatsko ime, jasno pokazuje pred kakvim je teškoćama bio hrvatski narod u svojoj borbi za neovisnost – borbi koja je trajala i kroz cijelo ovo stoljeće. Ali sada ne sa istim završetkom kao kada je 1901.-1902. bilo u pitanje ime Zavoda sv. Jeronima u Rimu

Napisao: akademik Josip Pečarić

A ja ću nešto o novom papi, što baš i nisam primijetio da se spominje.

Sigurno bi moja Ankica bila zadovoljna s činjenicom da je Papa Lav XIV. matematičar. Ali ne samo zbog toga.
O Papi LAV XIII. smo zajedno pisali i objavili niz članaka koji su dani u knjigama:
[1] J. Pečarić, Moja Ankica, Zagreb, 2023. str. 667.
[2] J. Pečarić: Moja Ankica II., Zagreb, 2024., str. 448.
U [1] se Papa Lav XIII, spominje 11 puta uglavnom iz knjige koja je pisana na osnovu objavljenih članaka (nije uobičajeno da HAZU objavljuje knjige sastavljene od već objavljenih članaka, ali tadašnji predsjednik HAZU akademik Ivo Padovan je to ipak tražio od nas svjestan važnosti toga o čemu smo pisali):
A. Pečarić and J. Pečarić, Strossmayerova oporuka, HAZU, Zagreb, 2002.
U [2] se spominje još 2 puta.
Zašto nam je važan Papa Lav XIII?
Zbog Svetorelolimske afere iz 1901.-1902. godine:
Činjenica da jedan papa, nama izuzetno sklon, nije tada uspio dati ime koje je on želio jednom svom zavodu u Rimu, zato što je to ime – hrvatsko ime, jasno pokazuje pred kakvim je teškoćama bio hrvatski narod u svojoj borbi za neovisnost – borbi koja je trajala i kroz cijelo prošlo stoljeće. A ta nesklonost traje do dana današnjega.

Zavod sv. Jeronima u Rimu

Evo jednog teksta iz knjige o tome za one koje to interesira:

Kneževina Crna Gora i pitanje imena Zavoda sv. Jeronima u Rimu*
Na temelju literaturu autori raspravljaju o problemu naziva hrvatskog Zavoda sv. Jeronima u Rimu (1901.-1902.). Napose se osvrću na ulogu Kneževine Crne Gore u slučaju nazivlja Zavoda.
Pitanje Zavoda sv. Jeronima u Rimu 1901.-1902. jedno je od veoma značajnih pitanja hrvatske povijesti. Nažalost, o njemu se u Hrvatskoj nedovoljno zna. Prva rasprava o tom slučaju, knjiga Vinka Kisića tiskana je još 1902.godine. Naravno, u to vrijeme nisu mogli biti dostupni svi relevantni izvori. Također, u analizama se nije mogao dati osvrt na velikosrpsku komponentu u tadašnjoj politici crnogorskog knjaza Nikole, a istu primjedbu možemo dati i za sve buduće rasprave hrvatskih povjesničara. Iako monografija Juraja Madjerca obuhvaća razdoblje od 1453-1953. afera iz 1901.-1902. jako je dobro obrađena. Studija Ratka Perića  daje kompletnu obradu dokumenata iz Vatikanskog arhiva i sigurno je nezaobilazno djelo u svezi s ovim slučajem.
Ipak, za razliku od prvih dviju rasprava, ova i nije mogla posvetiti dovoljno pažnje pitanju posrbljavanja hrvatskog pučanstva grada Bara, s obzirom da je tiskana u Sarajevu 1989. Najnoviju raspravu o svetojeronimskoj aferi dao je Mario Strecha 1995. Nažalost, autor priznaje da nije upoznat s relavantnom literaturom o predmetu. U raspravi nije korištena studija Ratka Perića, pa sve nijanse u svezi sa samim imenom Zavoda nisu mogle biti u potpunosti osvjetljenje, a o hrvatstvu pučana grada Bara ima riječi samo u jednoj fusnoti. Mi ćemo u ovom radu pokušati analizirati davanje imena Zavodu s naglaskom na ulogu Crne Gore, gdje ćemo pokušati ukloniti “nedostatke” u prethodnim analizama toga problema.

Osnutak zavoda za hrvatski narod

Osamdesetih godina prošlog stoljeća u Rimu postoje četiri crkvene ustanove pod imenom sv. Jeronima u službi hrvatskog katoličkog naroda (Kongregacija ili bratovština, Gostinjac ili Hodočasničko prihvatilište, Kanonički kaptol i Zavod za svećenike). Postojao je niz problema, a najviše oko stjecanja sredstava za uzdržavanje članova. Hrvatski biskupi su niz godina radili na reformi ovih ustanova. U svezi s imenom Zavoda, koji bi trebao biti osnovan, veoma je značajan susret nadbiskupa sarajevskog J. Stadlera, nadbiskupa barskoga Š. Milinovića, biskupa kotorskog F. Uccellinija i biskupa dubrovačkog J. Marčelića u dominikanskom samostanu na Lokrumu kraj Dubrovnika 1897. godine. U dogovoru s njima Stadler je formirao sedam prijedloga i razaslao ih 21. ožujka 1897. svim hrvatskim biskupima, koji imaju pravo na Zavod sv. Jeronima. Među njima je i prijedlog imena: Collegium Sancti Hieronymi Ilyricorum – Ilirski zavod sv. Jeronima.
U popratnom pismu biskupu J. J. Strossmayeru, 2. travnja 1897., J. Stadler daje i neka pojašnjena. Tako u svezi s imenom piše: “Iz zapisnika našega razabrat će Vaša Preuzvišenost, da se je mnogomu pitanju htjelo izbjeći, samo da se što više biskupa u bar kojemu mnienju složi. Među takove stvari spada i naslov: Collegium Sti Hieronymi Illiricorum. Bolje je da taj stari naslov ostane, nego da imamo parbe beskrajne o novom naslovu. Kada se naši ljudi tamo uvreže, onda će oni moći via facti taj naslov promieniti u: Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu.”  U svom odgovoru J. Stadleru od 8. travnja 1897. biskup J. J. Strossmayer mu je izrazio potpuno povjerenje u pitanju reforme svetojeronimske ustanove i priznao vodeću ulogu u toj stvari.  J. Stadler je poslao zapisnik s Lokruma, s popratnim pismima, državnom tajniku Rampolli (5. svibnja 1897.) i papi Lavu XIII (6. svibnja 1897.) Kroz cijelo pismo Papi, J. Stadler provlači hrvatsko obilježje Zavoda, pa najmanje sedam puta nalazimo izraz: Collegium Croaticum – Hrvatski zavod.  Međutim na kardinalskoj sjednici od 1. srpnja 1897. nije donijeto odgovarajuće rješenje problema ustanove sv. Jeronima.
Budući da je posljednji predsjednik Bratovštine Dr. Ivan Črnić umro 1897., hrvatski Episkopat je njegovog nasljednika Dr. Josipa Pazmana poslao u Rim tek lipnja 1900. Odlukom od 15. prosinca 1900. apostolski vizitator Kardinal Serafin Vannutelli imenovao ga je rektorom crkve i predsjednikom Bratovštine sv. Jeronima sa zadatkom, da što prije priredi pravila budućeg svećeničkog zavoda. J. Pazman je 19. travnja 1901. podnio Vannutelliju predstavku u kojoj je obrazložio hrvatski naziv Zavoda, dokazujući da je pojam “ilirski” preširok, a pojam “slavonski” preuzak, jer ono što se stoljećima u Rimu razumijevalo pod izrazima “Ilirici” ili “Schiavoni”, to danas i etnički i geografski i statistički odgovara pojmu Hrvati, Croati.
Na kardinalskoj sjednici od 27. lipnja 1901. kardinali nisu prihvatili naziv Zavoda: Hrvatski zavod (Collegium Croaticum) već: Svetojeronimski zavod za hrvatski narod (Collegium Hieronymianum pro croatica gente). U pravu je M.Strecha kada tvrdi da je time napravljen kompromis. To je zaista bio kompromis s austrougarskom diplomacijom. Međutim, hrvatski biskupi su itekako bili zadovoljni s njim, jer kao što smo vidjeli prvobitna ideja iz 1897. bila je: Ilirski zavod sv. Jeronima (Collegium Sancti Hieronymi Ilyricorum). I 1. kolovoza 1901. Lav XIII. breveom “Slavorum gentem” dokida formalno Gostinjac i Kaptol zborne crkve sv. Jeronima te osniva Collegium Hieronymianum pro croatica gente. Na Zavod imaju pravo svećenici samo onih biskupija, koje su prije imale pravo na istoimeni gostinjac: zagrebačka, đakovačka, senjska, križevačka, zadarska, splitska, šibenska, hvarska, dubrovačka, kotorska, krčka, tršćanska, porečko-puljska, vrhbosanska, mostarsko-trebinjska, banjalučka i barska. Tu je posebice interesantan slučaj Barske nadbiskupije.
Katolički živalj iz Bara i okoline smatrao se kroz stoljeća narodom istih osjećaja i iste narodne svijesti kao i njegova istovjerna braća u Dubrovniku, Kotoru i susjednoj Hercegovini. To je vidljivo kako iz Klaićevih tako i iz Jukićevih radova. Tako Jukić veli: “Srbi i Hrvati stanuju oko međe hercegovačke i crnogorske – manjim brojem (nahii) skadarskoj, leškoj i barskoj; u kojoj posljednoj Katolici nazivlju se Hrvati. (…) Katolici od njih jesu (…) i Hrvati u barskoj okolici. (…) Bar. – Ovdje je stolica nadbiskupa katoličkog, koji nosi naslov “Primas Serbiae”.

– Stanovnici su većom stranom, kao i u cieloj nahii, katolici Slavljani, koji se Hrvati nazivaju, te su dobri mornari.” Kada su odlukom Svete Rote od 24. travnja 1656. pomenuti Hrvati iz Bara i okoline bili, zajedno s Slovencima, izgubili pravo na Gostinjac sv. Jeronima, tadašnji predsjednik bratovštine je tražio to pravo i za barske Hrvate. Budući da to nije usvojeno, Hrvati Bara i okoline prijateljski su primani u Gostinjac i Bratovštinu sv. Jeronima. Kako barski nadbiskup nije bio smatran bratimon de iure, to mu Sveta Stolica nije ni poslala na uvid nacrt preinake svetojeronimske Ustanove. Ali, kao što smo vidjeli, hrvatski biskupi su ga uključili u to, i ponukali da zamoli Svetu Stolicu za isto pravo i za svoju nadbiskupiju i to onaj dio koji se prostire između Skadarskog jezera i mora, dakle onaj dio koji su nastanjivali Hrvati. Tako je barska nadbiskupija i unesena u breve “Slavorum gentem”.
Vlade Italije i Mađarske nisu se pomirile s hrvatskim imenom Zavoda sv. Jeronima. Borba je vođena za preuzimanje uprave nad Zavodom, ali čitavo pitanje u svojoj biti svodilo se na promjenu imena Zavodu. Ta borba se ne bi okončala tako brzo da se u aferu nije uključila pravoslavna Crna Gora.

Upletanje Crne Gore

Berlinskim kongresom Bar je postao dio Crne Gore. Kako je u to vrijeme Barska biskupija bila pod jurisdikcijom skadarske nadbiskupije, crnogorski knjaz Nikola iste, 1878.god., traži od biskupa J. J. Strossmayera da posreduje kod Sv. Stolice za obnovu barske nadbiskupije, kojoj bi pripadali svi rimokatolici u Crnoj Gori, a nadbiskup bi bio podložan izravno Rimskoj kuriji. Sve nije išlo jednostavno i brzo, ali ipak Konkordat između Sv. Stolice i Crne Gore potpisan je 1886. godine, a za prvog barskog nadbiskupa postavljen je Hrvat, profesor sinjske gimnazije fra Šimun Milinović. Sljedeće godine Papa je dozvolio uvođenje staroslavenskog jezika u bogoslužje na području barske dijeceze. S tiskanjem Misala nije sve išlo glatko, ali ipak on je tiskan na glagoljici i prvo bogoslužje na staroslavenskom jeziku (u katoličkoj crkvi) održano je 1. siječnja 1894. Primjetimo da je i tada bila odlučujuća uloga biskupa J. J. Strossmayera.
Zanimljivo je napomenuti da su katolici Albanci tada tvrdili kako uvođenje staroslavenskog jezika treba poslužiti njihovom slaveniziranju. Vjerojatno su i bili u pravu jer netiskanje misala pogoršalo je položaj katolika u Crnoj Gori i samog nadbiskupa, pa je on podnio ostavku, koja nije usvojena. Kada je pobliže bio upoznat s činjeničnim stanjem J. J. Strossmayer piše Račkom 1. ožujka 1890.: “Milinović mi piše, da Knez crnogorski niti jednu dužnost ne vrši, koju mu je konkordat nametnuo. Miserija! Ja sam mislio, da nam je to barem uzor čovjeka, a ono: bizantizam, bizantizam!”  Međutim, nije samo bilo problema s katolicima Albancima, nego i s Hrvatima. Tako V. Kisić kaže da je, čim je Bar postao dio Crne Gore “crnogorska vlada stala namećati Baranima SRBSKO ime, uslijed političke težnje Srbalja da narodnosno i politički progutaju svoju braću Hrvate”.  On također konstatira da se pojavila “u Crnoj Gori i susjednim predjelima politička struje SRBOKATOLIKA, medju kojima prvi službeno figuriraju Barani.” Tzv. Srbi katolici u Dalmaciji bili su sporadična nebitna pojava već samom činjenicom što je to bio slobodan izbor pojedinih ljudi. Međutim, dobivanjem Bara i Barske nadbiskupije očito se pojavila mogućnost da svi Slaveni katolici u jednoj nadbiskupiji budu Srbi. Zato je Kisić itekako u pravu kada govori da Barani prvi službeno figuriraju među njima. Naravno sada tu nema slobodne volje pojedinaca već im je to nametnuto. Upravo njih i stari naslov “Primasa Srbije” Crna Gora koristi za svoje uplitanje u svetojeronimsku aferu.
Još 29. kolovoza 1901. službeni organ crnogorske vlade “Glas Crnogorca” na Cetinju prosvjedovao je protiv papinskog brevea zato što je “ilirska” nacija zamijenjena hrvatskom, a ne spominje se srpska koju crnogorska vlada uzima u zaštitu. Potom je nadbiskup Milinović pozvan na Cetinje, i o tome piše Sv. Stolici tvrdeći da će pred knjazom izraziti protest zbog napada na Svetog Oca. Međutim, nadbiskup je podlegao pritiscima kojima je bio izložen na Cetinju i kako kažu Š. i J. Rastoder  priznao je da ilirstvo obuhvaća i Hrvate i Srbe. 8. studenoga 1901. po nalogu knjaza Nikole otputovali su u Rim nadbiskup Milinović i direktor resora pravde L. Vojnović da Sv. Stolici podnesu zahtjev za promjenu imena Zavoda. Tražit će da se iza riječi “pro croatica” stavi “et pro serbica gente”.
Crnogorska misija je ostala u Rimu četiri mjeseca. Već 12. studenoga crnogorsku misiju je primio državni tajnik Rampolla, a 18. studenoga L. Vojnović je predao vjerodajnice izvanrednog opunomoćenika crnogorske kneževine pri Sv. Stolici. Sastaju se sa svim protivnicima hrvatskog imena Zavoda i već početkom prosinca 1901. svi su se oni složili u tome da se inzistira na promjeni tog imena. Nadbiskup Milinović je pitao Strossmayera da li se on slaže da se umjesto “pro croatica gente” stavi “za Južne Slavene”. Strossmayer je to odbio, pa Milinović piše kardinalu Rampoli 10. prosinca 1901.: “Kakva se god promjena naslova ili kakav dodatak želi učiniti breveu “Slavorum gentem”, neće nikako zadovoljiti Hrvate, ni Srbe. Stoga trebalo bi barem udovoljiti knjaza, koji bi dodatkom “et pro Serbica gente” ostao posve zadovoljan. (…) Hrvati, u koje se i ja ubrajam, primirili bi se kao dobri katolici, ali knjaz sa Srbima teško. Takav naziv et pro Serbica gente mogao bi se posebno temeljiti na naslovu Primas Regni Serbiae, koji od starine nosi nadbiskup barski.”
Delegati crnogorske vlade, Milinović i Vojnović, uručili su Državnom tajništvu promemoriju 13. prosinca 1901., a sutradan je održana u Vatikanu kardinalska sjednica na kojoj su prihvaćeni neki od crnogorskih zahtjeva. U svezi s imenom, kardinali su predložili da se konzultiraju nadbiskupi vrhbosanski, zagrebački i biskup đakovački. Kardinal Rampolla je 16. prosinca 1901. pisao trojici spomenutih biskupa, izvjestivši ih da je u Rimu crnogorska misija koja odlučno protestira protiv hrvatskog imena Zavoda. Rampolla im piše da Sv. Stolica ne može nametnuti hrvatsko ime onima koji ga apsolutno odbijaju, pa mora uzeti u obzir crnogorske primjedbe i preinačiti donekle ime Zavoda. Rampolla sugerira dvije mogućnosti: Collegium Hieronymianum pro catholicis Slavis meridionalibus ili Collegium Hieronymianum pro gente serbo-croatica, i pita hrvatske biskupe koja bi od ove dvije kombinacije predstavljala manje poteškoće i bila prihvatljivija.
Argumenti koje navodi državni tajnik Rampolla zaista su veoma jaki, jer onog momenta kada je nadbiskup Milinović popustio pritiscima na Cetinju, Sv. Stolica sigurno nije ni mogla osporavati tvrdnje da u Baru i okolini žive Srbo-katolici. To je bilo jasno i hrvatskim biskupima pa i ne čude odgovori i Stadlera (4. siječnja 1902.) i Strossmayera (8. siječnja 1902.). Stadler  u svom pismu ističe da je ustanova sv. Jeronima utemeljena od Hrvata i za Hrvate, koji su neprikladno nazivani Schiavoni ili Ilirici. On ističe da je najpravednije da naslov ostane onakav kakav jest, ali iz obzira prema Sv. Stolici, kojoj Hrvati žele olakšati poteškoće, naslov bi mogao biti “Collegium Hieronymianum pro gente croatica et catholicis Serbi Archidiocesis Antibarensis”. To bi bilo najveće moguće popuštanje Hrvata prema Srbima. Isto ime je predložio i zagrebački nadbiskup Posilović.
J. J. Strossmayer piše: “Budući da se radi o našem hrvatskom (Croatorum) Institutu sv. Jeronima u Rimu, u prvom redu treba ići za tim da uvijek ostane netaknut katolički značaj spomenutog zavoda (…) u srcu i u duši Srba vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima. Stoga se naš zavod ilirski ili hrvatski u Gradu ne smije nikako nazivati srpskim. Taj se pojam apsolutno ne smije upotrijebiti. Ako se već mora mijenjati, neka se radije nazove “Institutom Hieronymianum pro Slavis catholicis meridionalibus (Svetojeronimski institut za katoličke Južne Slavene). Ako netko od crnogorskih Srba želi sudjelovati u Zavodu sv. Jeronima za katoličke Južne Slavene, neka zna da mora nesumnjivim dokazima potvrditi da je pravi pravcati sin Katoličke Crkve. (…) Presvijetli nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler danas mi je upravo poslao pismo koje u vezi s istim predmetom šalje Vašoj Uzoritosti. Što je god do sada taj pobožni, učeni i revni nadbiskup o toj stvari pisao, govorio, činio, posve je ispravno i svrhovito”.
Očito, biskup Strossmayer je birajući između dva imena koja je predložio državni tajnik Rampolla u potpunosti odbacio prvi, u kome se uz hrvatsko vezuje i srpsko ime. U stvari Strossmayerovo apsolutno “ne” tome trebalo bi shvatiti kao njegov politički testament, koji na žalost nije bio u to vrijeme uočen i na pravi način vrednovan u hrvatskim političkim krugovima. Dakle, to njegovo apsolutno ne jest apsolutno ne bilo kakvom savezu sa Srbima. To jasno slijedi iz njegovog objašnjenja: “u srcu i u duši Srba vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima”. Njegovo izjašnjavanje za drugi naslov odnosi se samo na slučaj ako se mora odlučiti za jedno od ponuđenih imena, ali on u potpunosti podržava ono što je predložio nadbiskup Stadler. Vjerojatno je to pismo Stadleru interpretirano drugačije i ta interpretacija je vjerojatno uzrokovala da je kasnije, komentirajući svoju audijenciju kod Pape, Stadler napisao Strossmayeru: “Čuo sam da je i Vaša Preuzvišenost promijenila prvu misao pa da je bila za to, da se mjesto pro croata gente, stavi na jugoslavene”,  na što je Strossmayer odgovorio da je on apsolutno za hrvatski naziv Zavoda.
Sv. Stolica je prihvatila sugestiju hrvatskih biskupa i o tome je izvješten Vojnović u Noti verbale koju mu je upitio kardinal Rampolla 7. siječnja 1902. Rampolla je koncept note dao i austrougarskom ambasadoru pri Sv. Stolici, a apostolski nuncij u Beču prenosi 14. siječnja 1902. zahtjev bečke vlade da se ni u čemu ne popušta crnogorskim zahtjevima. Vojnović je odgovorio na Notu verbale 30. siječnja 1902.  On inzistira na dvjema točkama: prvo, da se naslovu dodaju riječi “et pro Serbica catholica gente primatialis Sedis Serbiae” i drugo, da barska nadbiskupija uvijek treba imati svoga člana u Upravnom vijeću Zavoda. On to postavlja ultimativno jer na kraju memoranduma kaže da ako Sv. Stolica ne uvaži te prijedloge, kneževska vlada ne bi bila odgovorna zbog prekida diplomatskih odnosa sa Sv. Stolicom. Crnogorska misija je vješto uvjerila javnost da je ona prihvatila prijedlog Sv. Stolice a da je ultimatum u svezi s titulom “Primas Srbije”. Naime, ova titula je ispuštena u breveu “Slavorum gentem”, pa je još 2. siječnja 1902. nadbiskup Milinović tražio od pape da mu tu titulu potvrdi, što je i učinjeno.  Da je to zaista tako vidi se, na primjer, iz teksta objavljenog u švicarskom dnevniku “Journale de Geneve” od 15. veljače 1902.  Međutim, i ovaj komentar sugerira velikosrpske aspiracije knjaza Nikole u njegovoj borbi za prestiž s dinastijom Obrenovića.
Crna Gora je imala pomoć i u Francuskoj i u Rusiji. Tako je 14. veljače 1902. predstavnik Carske Rusije pri Sv. Stolici podnio državnom tajniku svojih 6 prijedloga o hrvatskom Zavodu, a prvi od njih je u svezi s imenom. On sugerira: Collegium Hieronymianum pro Slavis Meridionalibus ili pro Jugoslavica gente. Također bi u cijelom breveu pojam hrvatski trebalo zamijeniti novim nazivom. Stav austrijske vlade prenio je apostolski nuncij iz Beča. 23. veljače 1902. on javlja da Austrija ne može prihvatiti pojam Zavod za Južne Slavene, već bi više voljela da se vrati stari naslov: Collegio Illirico. 25. veljače 1902. nuncij javlja: “Bilo kakvo popuštanje u korist Crne Gore podiglo bi buru, osobito u Ugarskoj, i stavilo bi u opasnost samo ministarstvo. Ovdje su se digli zbog akcije Rusije i Francuske u korist kneževine.”  Sutradan on ponavlja da se može vratiti stari naslov Collegio illirico ili dalmatino, a da ministar ne želi čuti o naslovu pro catholicis Slavis meridionalibus. Ako to Sv. Stolica učini austrougarska vlada bi odmah povukla svog predstavnika iz Sv. Jeronima.
26. veljače 1902. Vojnović javlja kardinalu Rampolli da bi njegova vlada bila zadovoljna promjenom naslova u “Collegium Hieronymianum pro Slavis Meridionalibus seu pro Ilirica gente”, jer bi se time stvorila istovjetnost Južnih Slavena i Ilira, pa bi otpala hrvatska teza o jednoznačnosti pojmova Ilirci i Hrvati. Međutim, ni to nije usvojeno, već mu je kardinal odgovorio da je Sv. Otac odlučio vratiti stari naslov, Ilirski zavod sv. Jeronima, jer su sve poteškoće nastale zbog promjene naslova; prema tome, uklonivši uzrok poteškoća, uklonit će se i same poteškoće. Tim argumentima se nije moglo protusloviti pa je 7. ožujka 1902. sastavljena službena nota Sv. Stolice koju je prihvatila Crna Gora. U njoj su prihvaćeni neki od zahtjeva Crne Gore, a u prvoj točki se navodi novo/staro ime Zavoda: Collegium Hieronymianum Illyricorum, a pod tim nazivom obuhvaćeni su katolici slavenskog juga iz svih biskupija koje se spominju u Slavorum gentem, a sam breve je ostao netaknut u svome sadržaju, izrazima i nazivima.
Očito je da je vraćanje starog imena, u stvari, potpuno u skladu s sugestijom Austrougarske, iako je sve protumačeno kao velika pobjeda Crne Gore. To jest bila njena pobjeda ali ne u onom što je njoj bilo najvažnije, a to je uključivanje srpskog imena u naziv Zavoda. Dapače, ako pogledamo prvotni prijedlog hrvatskih biskupa iz 1897.: Collegium Sancti Hieronymi Ilyricorum, očito je da se konačan naslov poklapa s tim prijedlogom hrvatskih biskupa. A primijetimo da je tada taj kompromisni prijedlog bio tada učinjen zbog unutrašnjih odnosa! Međutim, sigurno je vraćanje starog naslova i Crkva u Hrvata i cijeli hrvatski narod teško doživio što je vidljivo i iz reakcija u samoj Hrvatskoj.
Reakcija hrvatskih biskupa bila je zaista neuobičajeno oštra. U ime svih, predstavku Papi napisao je nadbiskup Stadler 30. ožujka 1902., a potom je izgovorio u audijenciji pred papom. Sama predstavka je i tiskana u hrvatskom tisku. Papa je potom poslao nadbiskupu Posiloviću osobno pismo 10. travnja 1902. objašnjavajući zašto je došlo do promjena imena Zavodu. Interesantno je da u tom pismu Papa dva puta spominje hrvatsko ime Zavoda, a niti jednom ilirsko. On, naravno, objašnjava da odluka o promjeni nije nastala iz političkog pritiska. Naime, to je Stadler otvoreno tvrdio u svojoj predstavci, a kako je ona bila tiskana u javnosti, jasno je da Stadler na kraju morao ispričati zbog tih svojih tvrdnji. Ipak, pokazala se dalekovidost Stadlerovog plana iz 1897. kada je rekao da će naši ljudi, kada se “uvreže” u sam Zavod, moći i ime Zavodu promijeniti u Hrvatski zavod sv. Jeronima u Rimu. To se i dogodilo sedamdesetak godina kasnije. Papa je 1971. Zavodu dao hrvatsko ime.

Loše posljedice povezivanja sa Srbima

Borba za ime Zavoda sv. Jeronima u Rimu 1901.-1902. u mnogo čemu pokazuje sve ono što je hrvatski narod prošao kroz cijelo dvadeseto stoljeće. Već samo davanje hrvatskog imena jednoj crkvenoj ustanovi, i to u Rimu, izazvalo je uzbunu u diplomatskim krugovima tadašnje Europe. Mnoge sile, nesklone Hrvatskoj kroz cijelo ovo stoljeće, već tada su to jasno pokazale. Osnovni problem hrvatskog naroda u ovom stoljeću – povezivanje sa Srbima, također je pokazan sa svim svojim, za Hrvate, lošim posljedicama. Hrvatski biskupi su ga jasno već tada uočili, i kao što smo već konstatirali Strossmayerovo apsolutno “ne” vezi Hrvata sa Srbima u čijem srcu i duši vlada nesnošljivost prema katoličkim Hrvatima, trebala je biti, ali nažalost nije, jasna poruka svim hrvatskim političarima i čitavom narodu. Međutim, poruka koja slijedi iz samog okončanja svetojeronimske afere važna je i danas. Činjenica da jedan papa, nama izuzetno sklon, nije tada uspio dati ime koje je on želio jednom svom zavodu u Rimu, zato što je to ime – hrvatsko ime, jasno pokazuje pred kakvim je teškoćama bio hrvatski narod u svojoj borbi za neovisnost – borbi koja je trajala i kroz cijelo ovo stoljeće. Ali sada ne sa istim završetkom kao kada je 1901.-1902. bilo u pitanje ime Zavoda sv. Jeronima u Rimu.

SUMMARY

PRINCIPALITY OF MONTENEGRO AND THE QUESTION OF THE NAME OF THE INSTITUTE OF ST. JEROME IN ROME 1901-1902

On the basis of literature and published material rhe authors deal with the resistance of Croatian Catholic bishops against pretensions of the Ortodex Principality of Montenegro over Croatian Institute of St. Jerome in Rome. T