Piše: Igor Koruga
Izgleda da nije mogla bolje započeti 72. sezona 2025/2026 Zagrebačkih solista, nego primjernim koncertom odsviranim u subotu, 11. listopada od 19 sati, u Maloj dvorani Lisinski. S nastupom višetsruko nagrađivanog švicarskog blok-flautista i dirigenta, Mauricea Stegera (1971), izvanrednog umjetnika koji redovito nastupa kao solist, dirigent, ili u dvostrukoj ulozi, i to s najuglednijim ansamblima specijaliziranim za povijesno utemeljene interpretacije, modernim orkestrima i kolegama s kojima se posvećuje novootkrivenim djelima rane glazbe, gotovo se nije moglo pogriješiti, a i repertoar, začinjen baroknim uspješnicama i vrhunskim obradama za komorni ansambl violinista i koncertnog majstora Sretena Krstića, jamčio je večer za pamćenje. Steger, dakle, nije samo besprijekorno vladao svojim instrumentom, već je rasplesan poput vilenjaka te beskrajno šarmantan i elastičan za suradnju s bilo kojim pojedincem iz Zagrebačkih solista, preuzimao znatnu odgovornost za tumačenje dinamički nedostatnih djela poput, recimo, četverostavačnog Koncerta za blok-flautu u a-molu, br. 9, Domenica Sarra (1679-1744), peterostavačnog Koncerta za blok-flautu, gudače i basso continuo u A-duru, op. 5, br. 11, Arcangela Corellija (1653-1713), i trostavačnog Koncerta za flautu u D-duru, Il Gardellino, RV 428, Antonija Vivaldija (1678-1741).
Publici vjerni Zagrebački solisti
Snažan zamah baroknog stila nevjerojatno vješto prihvatili su i naši najbolji gudači koji su, naime, daleko od ičijih egocentričnih natruha, stali na stranu suzdržanog dojma autentičnih instrumenata (sa crijevnim žicama) i drugih efekata u korist izražajnosti decentne replike čembala i Stegerovih (vizualno) neupadljivih povijesnih svirala, pa je takvo zajedništvo pridonijelo potpunom svladavanju glazbenog diskursa u slobodnom i velikodušnom ozračju. Daleko od onog ¨strojnog¨ i bezdušnog tumačenja, kojem se bez suvišnog rizika mnogi prosječni glazbenici podređuju kada je riječ o baroknim sadržajima (pogotovo o Bachovim djelima), Steger je tijekom cijele večeri zvučao melodično, akcentirano, poletno i vedro, s okruglim i toplim, a ujedno i preciznim tonom svog nerijetko podcijenjenog instrumenta. Zagrebačkim solistima ponajprije, ali i oduševljenoj publici zauzvrat odsvirao je neformalno i prekrasnu minijaturu Le Rossignol, za solo sopran flautu, Jacoba van Eycka (1590-1657), slijepog plemića, skladatelja i jednog od najpoznatijih glazbenika nizozemskog zlatnog doba. Vjernu publiku nagradili su i Zagrebački solisti koji su bez gostujućeg glazbenika odsvirali majstorski obrađeni Bachov Preludij u d-molu, BWV 875, iz Druge zbirke Dobro ugođenog klavira, Vivaldijev Koncert za gudače i basso continuo u D-duru, br. 10, RV 121, obradu Bachove kantate Gottes Zeit ist die allerbeste Zeit, BWV 106, i Concerto Grosso u d-molu, br. 3, Charlesa Avisona (1709-1770) i/li Domenica Scarlattija (1685-1757).
Besmrtni Palestrina u Laubi
Djela, pak, dvojice kasnorenesansnih majstora kao inspiraciju je iskoristila skupina živućih skladatelja, predstavljena tri dana kasnije, 14. listopada u Laubi, na drugom koncertu – Besmrtni Palestrina, iz ciklusa Sfumato Zbora HRT-a. Naravno, ondje se pjevalo jednako toliko uzornih modela Giovannija Pierluigija da Palestrine (1525/26-1594) i skladatelja slovenskog podrijetla Jakoba Gallusa (slov. Jakob Petelin, 1550-1591), na temelju kojih su finski prevoditelj i skladatelj Jaakko Mäntyjärvi (1963), talijanski skladatelj Lorenzo Donati (1972), slovenski skladatelj Ivan Florjanc (1950), slovenski pedagog, zborovođa i skladatelj Ambrož Čopi (1973), bosansko-hercegovački skladatelj Blaženko Juračić (1972), slovenski dirigent i skladatelj Damijan Močnik (1967), slovenska skladateljica Katarina Pustinek Rakar (1979) i slovenski skladatelj Andrej Makor (1987), redom iznijeli svoja glazbena razmišljanja, izvorno nazvana Ave maria, Sicut cervus, Cantabo Domino: hommage á Palestrina, Alleluia. Laudate Dominum, omnes gentes, Jubilate Deo, omnis terra, Sivox est, Libertas animi cibus i Hanc volo, quae non vult. A osim vrhunskog muškog zborskog pjevanja i ženskog solističkog, pucketalo se prstima, prigušivalo glas rukama i pratilo ritam defa, dakako, uz ogromnu pomoć i neizmjernu kompetenciju darovitog gostujućeg maestra Sebastjana Vrhovnika (1978), jednog od najcjenjenijih slovenskih zborskih dirigenata kao i izvanrednog profesora zborskog dirigiranja na Akademiji za glazbu Sveučilišta u Ljubljani. T
