GLAVNE TEME PRIČA

BOJNIKOVO PISMO ZA DEVEDESETI ROĐENDAN

27. prosinca, 2015.

Ovo je istinita priča o mojoj prijateljici slikarici Višnji Sever

Napisao: Ante Matić

Zadnje ratne godine kad me majka donijela na svijet, moja prijateljica
Višnja imala je 18 godina. Te strašne i kravave godine mladi ustaški
časnik zagleda se u mladu i lijepu djevojku Višnju. Gdje ju je vidio,
samo dragi Bog zna. Umjesto božićne čestitke, poslao joj je pismo u
kojem se očitovao kao njezin obožavatelj. To pismo igrom zle sudbine
dopalo je u ruke nekog partizana, koji je bio ludo i posesivno
zaljubljen u mladu slikaricu Višnju, pa kako je bio komesarčić
poltrončić, dao je pismo svom nadležnom, ovaj višemu od sebe po činu i
zločinu, dok nije došlo do zapovjednika partizanske vojske. Komesarčić
i njegovi drugovi ulovili su na prevaru pisca pisma Višnji i po
kratkom postupku ga smakli i, pod okriljem noći, na domak sela, kao
uginulu životinju bacili u rupetinu gdje su mještani odlagali i bacali
smeće.
Mlada slikarica i pjesnikinja Višnja bi optužena i osuđena na smrt.
Onda su je nekim čudom pomilovali i osudili najprije na 20 godina
robije, pa smanjili na deset. Višnja je poraće provela na robiji u
Lepoglavi za pismo mladoga ustaše, kojega uopće nije poznavala i
uzalud je to govorila partizanskim sucima, da nikad nije ustašu
vidjela, da ga ne poznaje. Ključni svjedok protiv nje bio je
komesarčić Rade, njezin zaljubljenik i zavidnik. Kakva je to ljubav
ako voljenu osobu teretite za nešto što nije učinila i lažima bude
kažnjena za obično ljubavno pismo nepoznatog ustaše. To se dogodilo
mojoj dragoj prijateljici Višnji Sever. Nikad nije upoznala mladoga
ustašu koji joj je napisao to, za nju i sebe sama, kobno pismo. Višnja
mu zna samo ime – Mate i ništa više. Na kraju Matina pisma stajala je
božićna čestitka: Na dobro ti došo Božić i sveto porođenje Isusovo,
mlado lito i nova godina, i,  „strašna i opasna“ zadnja rečenica u
pismu:
Višnja, voli te ustaški bojnik Mate.
Za devedeseti rođendan slikarice i pjesnikinje Višnje Sever otvorena
je izložba u Zagrebu. U ateljeu slikara Tonija Puškara okupili su se
Višnjini obožavatelji i prijatelji, pogledali slike i proslaviti
rođendan najstarije živuće hrvatske pjesnikinje i slikarice. O
Višnjinu slikarstvu i poeziji govorili su njezini prijatelji i znalci.
Jedan od njih je između ostaloga rekao:
„Na Višnjinim platnima raste oštra gorska trava, vitka boliglava,
kopljasti šafran, sabljasti bosiljak, mirisni strelasti vrijesak,
prugasti kaćun, srcolisna glavulja, bodljikava mlječika, raznobojne
ruže i ružmarin, raskošni kotrljan, graciozna orhideja, žućkasta
degenija, vlasasta mužika, srcoliječivi srčenik, bodljikavi kotrljan,
blijedozelena čuvarkuća, jastučasti plamenac, snježak, blistavi
ljiljan, purpurna kamenika, plava kraljica planina, perunika…
Preko Višnjih pejsaža slute se daleka obzorja onoga što je svaki ljudski
stvor osjećao pred tajnom trajanja u vremenu i prostoru. Višnjin kist
ne luta kao pogled, on se zaustavi na kapi rose, na latici cvijeta, na
srčiki, na kamenčiću žala, kojeg je more oblikovalo milijunima godina,
na vlati trave,  na grumenčiću zemlje iz kojeg sve zemno izbija i
nagli prema sunca isto onako kako se voda penje do sunca iz dubine
bunara. I sve je bilo svjetla sjena uspomena na cvijeće koje nesta
prije stotine godina. Baudalaire je govorio o cvjetovima zla, a Višnja
o cvjetovima ljubavi. Što god duže budete gledali Višnjine cvjetove i
krajolike, javljat će vam se neumrle slike na najljepši cvijet čije
odsutnost podjenako miriše u javi i uspomeni.
Komesarčićev unuk uspio je sačuvati bojnikovo pismo i meni ga pokazati
poslije Višnjina devedesetog rođendana. Pitao sam ga zašto ga nije
pokazao Višnji. Odgovorio je kratko: Nema smisla!
Da sam ja na njegovu mjesto, ja bih Višnji pismo poklonio za
devedeseti rođendan, kao rođendanski dar. I to bi bilo s moje strane
normalna i jaka stvar, pa neka se djed od stida i srama okreće u
grobu!T