GLAVNE TEME

ČETIRI KOMADA NA BAJDINOM OPROŠTAJU 1962.

3. rujna, 2014.

Podsjećanje na još jednu veliku pobjedu Dinama u Splitu

Napisao: Zvonimir Magdić

O prošlo-nedjeljnom derbiju Hajduka i Dinama, a bilo ih je čitava tona, skoro tristo, pisat će se, tko zna do kada. U devedesetoj je – 2.1 – pobjednik Hajduk, u 94. sudačkoj- 2.3- Dinamo!U mojim sjećanjima, ja imam još jednu ‘ modru’ pobjedu Dinama u Splitu. Ova – bila je na Poljudu, ona- na Starom placu. Jučer, petnaest tisuća ljudi, onda- deset. Bilo je, sada, mjesta čak i za navodne bebeovske snajpere, onda, niti jednog. Krcato. Jer, bio je to veliki splitski dan. I, čitavog Hajduka. Zadnja utakmica, tog drugog prosinca 1962., Vukasova. Bio je to njegov zbogom- nogometu. Hajdučkom.

PRVI SOCIJALISTIČKI PROFIĆ

I kad se priča hoće- poput kralja po Bomerachetu- zabavljati, slavljenički partner ‘ bilima’ je – Dinamo. Iz Zagreba. Iz Zagreba je i Vukas. Trešnjevčanin. Iz Vugrovečke ulice. Junior zelenih Concordije. Pa, igrač Zagreba. S nogometom, u kojem sve frca, od žongleraja s loptom do driblinga, koji su dulji i od Gavrilovićevih kobasica. Frani Matošiću, kapetanu ‘bilih’, bio je dosta, samo jedan pogled ‘ oka svog…’ Dajte mi tog malog. Igračina. Odma’!’ I stari morski vuk, koji je za Drugog svjetskog rata, jedno vrijeme, zarađivao peneze u Bologni, jer Hajduka nije bilo, pogodija je – u sridu. Poput sinjskih, alkarskih vitezova.Vukas je, začas, svojim fantazijama osvojio, najprije Split, a onda, sve ostale. Za čas, postao je zvijezda.Veliki as. Pojam. I, to se vuklo godinama. Čak je i Frane prepustio- rado- slavu tom ‘ žućku’. Nije ga bilo u kilama. Ni u visinama. Sitan, ali žilav.Trešnjevački fakin. Protiv svakoga. Bez straha. Nosalo ga se na ramenima. Dinamovci su, očito, zaboravili na malog žutog iz svog dvorišta. Po običaju. I sam je Bajdo, podbadan po svojim dečkima iz frtalja, sa biljarskih stolova u Gradskoj kavani, na kojima je visio celi Božji dan,:’ Pa, kaj ti nisi dobar za Dinamo’ – škrgutao zubima. I, posebno su mu bile inspirirajuće te hakl-partije protiv dinamovaca. Za Hajduk.

‘Pokazat ću ja vama, purgeri, tko je Vukas.’ Slava mu je rasla. Pojam ‘ državne’. Pedeset devet igara! Čak i Kontinentalac. Dva puta. Na onoj slavnoj 4:4 Europe protiv Engleske i – nekoliko godina kasnije – u Belfastu, protiv čitave Velike Britanije, 4:1. Tri gola – Vukasa! Bio je moć. On je igrao, ako je trebalo -sam samcat- da, protiv sviju. Bio je čak i prvi socijalistički profić. Igra’ je tamo di je igra’, za rata i Frane, u Bologni. Opet, u povratku, u Hajduku. Nikad zreliji. Ali, vrijeme nosi svoje. Jedna blistava karijera ide k svom kraju. I, baš tog već zimskog dana, Vukas je u svojoj posljednjoj hajdučkoj utakmici. Svi to hoće vidjeti. Protiv Dinama. Ona ostaje, za sva vremena. Zašto? Nakon petnaest godina, Dinamo tuče Hajduk u Splitu. Na Bajdinom oproštaju.

GROHOT DO MOSORA

Vukas je na iglama. U sebi, skače do neba. Urla. Bori se ko’ lav. Kao nikada. A plavi- pa to su, inače, njegovo frendovi, na čelu s Čarlijem Braunom- okružuju, svaki čas, Bajdu. I, draže ga, do isukanih šaka. ‘Tko si ti, kaj buš ti, penzija…’A grohot je Ćarlija, do samog Mosora. Na kraju, čitava utakmica, sa silno utučenim Vukasom, postaje najprije komedija, a onda, najobičnija anegdota. Četiri je plavih komada contra jedan, Ajdukovaca! Pričao ju je, Čarli, koliko puta, uz grohot društva, u svom kafiću, u Gajevoj, prvom, privatnom, u Zagrebu, koji je i danas, krcat. Zborilište športaša…

‘Mi smo daleko bolji. Hajduk je raskliman. Zabijamo i golove. Jerković, Kobeščak, Zambata… i ne sjećam se, tko još (Belin, Čarli, op.a.). I, potiho, igramo ‘ ringišpil. U njemu, sav bijesan, Bajdo. Zrende! Čujte ovo:’ U jednom trenu, a teren je ogavan, blatan, težak, moj ti Bajdo, u borbi za loptu, do guše je crn. Valja se. Ni ustati se ne može. Ja mu prilazim, i velim. Ljudi- jasno glasno, da čuje sve do plinare- pa, koji je ovaj, tu. Joj, Geza!A, Bajdo, osjetivši da je – on – zbrisan s lica zemlje, ustaje i – urla. ‘Ja nisam Geza, ja sam Vukas… Zar me ne poznaš?!’A mi, pucamo od smijeha. I sam je uvidio da je nasamaren. Izdriblan. I zato,još, bjesniji. A, tekma je za Hajduk, davno izgubljena.No, ima još štofa. Opet je Bajdo na zemlji. Ja ga dižem, izvlačim. I, velim mu: ‘Čujte gosparu Vukas! Zaista je došlo vrijeme da već jednom prestanete, Ojte u penziju.’Novi Bajdin urlik. Raširene plave oči, njihov plavi bljesak iz tog crnila. I opet, prokuženi trik. Shvatio je da ga zafrkavamo. 4:1 za nas, za Dinamo. Jedna od najslađih naših pobjeda. Ljudi, u Splitu! Grmi Čarli. Tko zna koliko puta. Ja sam tu, kod Čarlija, uz svoju kavu sa šlagom. I, Bajdo je, obavezno, tu, uz svoj amaro. U groznici onog prosinačkog njegovog -plavog- adio! Poslije ovih jučerašnjih 3:2, Dinama u Splitu, ova Bajdo- priča ima svoj kontrapunkt.