BAUK USTAŠTVA KRUŽI EUROPOM

BAUK USTAŠTVA KRUŽI EUROPOM

17. svibnja, 2018.

 

 

NDH je stvorena u ratnim uvjetima i trajala je četiri godine. Osuđenik na smrt Ante Pavelić, prije rata antiboljševik (knjiga Strahote zabluda) i antifašist (protivnik monarhofašističke diktature) stigao je iz progonstva sa skupinom ustaša i postao je poglavnikom bez legitimiteta koji bi mu na izborima dao narod. Cohen smatra da su ustaše iznimka u hrvatskoj povijesti i da nikada nisu stekli masovnu potporu, a Mačekovo odbijanje suradnje s nacistima dovelo je Pavelića na vlast. Cohenovu tvrdnju lako je dokazati. Uoči rata broj ustaša u Hrvatskoj bio je zanemariv u odnosu na masovni četnički pokret ojačan ustrojavanjem četničkih komandi i bataljuna u jugoslavenskoj vojsci 1940. Ni u ratu potpora ustašama nije bila masovna. Većinska vojna snaga NDH bili su mobilizirani domobrani, a ne ustaše. Prema tome neopravdano je NDH u potpunosti izjednačavati s ustašama, čime se zapravo cijeli hrvatski narod optužuje za ustaštvo i genocidnost. Usto velik broj Hrvata zbog borbe protiv okupatora prišao je pokretu otpora pod vodstvom komunista. NDH je slučajna tvorevina Drugoga rata (povjesničar Rudolf Wiszling –navedeno prema Korskom, 1991.)

Napisao: Šefik Orlić

Povijest zahtijeva ozbiljnu znanstvenu reviziju poslije završenih procesa. U našem slučaju valja ispitati je li NDH „zaslužila“ sve optužbe koje joj pripisuju velikosrpska propaganda te komunistički kreatori pobjedničke povijesti.

Pritom nitko u Hrvatskoj ne smije negirati zločinački karakter ustaškoga režima, ali taj režim valja osloboditi od laži koje su mu pridodane

Za vrijeme Drugoga svjetskog rata pod okupacijom Reicha stvoreni su mnogi marionetski režimi (Francuska, Belgija, Slovačka, Norveška, NDH, Srbija i dr.) koji su morali preuzeti i nacističko zakonodavstvo –posebno mjere protiv Židova. Višijevski režim u okupiranoj Francuskoj odgovoran je za likvidaciju 75.000 Židova. Belgijska kolaboracija odgovorna je u svojoj zemlji za likvidaciju 40 posto Židova. Protužidovske zakone uvela je NDH, a Nedićeva Srbija –njemački protektorat –bila je prva zemlja u Europi s epitetom judenfrei. U Hrvatskoj sljednici komunizma i velikosrpska propaganda danas, radi prikrivanja svojih zločina, otkrivaju novu ustašizaciju, premda nema ni traga ustaškoj stranci ili nekom novom poglavniku. Navodna ustašizacija koju izaziva nezadovoljstvo naroda očituje se samo simbolički (ustaški znakovi i dr.). To je odgovor na namjerna izazovna vrijeđanja Hrvata sa strane lijevih političara i medija, među kojima se posebno ističu zagrebačke srpske Novosti. S druge strane najnoviji izvještaj SOA-e razotkriva jačanje četništva u Hrvatskoj posebno među mladima. Za razliku od Hrvatske, gdje nema ustaške stranke, danas među vodećim srpskim političarima ima četnika i suradnika Slobodana Miloševića. Treća je stranka po broju zastupnika u Skupštini Srpska radikalna stranka, a njezin je zastupnik i haški optuženik Vojislav Šešelj.

Srpski revizionizam

Povijesna znanost zahtijeva ozbiljnu znanstvenu reviziju poslije određenih završenih procesa. U našem slučaju valja ispitati je li NDH, koja je u ratnim uvjetima trajala četiri godine, „zaslužila“ sve optužbe koje joj pripisuju velikosrpska propaganda i historiografija te komunistički kreatori pobjedničke povijesti. No potrebni hrvatski znanstveni revizionizam koji teži istini uz priznavanje zločina odmah se proglašava „ustašonostalgijom“. Posebno je važno shvaćanje odnosa velikosrpstva popraćena genocidom prema drugim narodima radi čistoće nacije u dugome trajanju, a u tom sklopu i Nedićeve Srbije. Taj je proces obilježen žestokom srbobranštinom, odnosno prikazivanjem Srba nevinim žrtvama susjeda. Stoga srpski revizionizam može biti samo borba za prikrivanje vlastitih zločina i za rehabilitaciju ljudi i ustanova odgovornih za njih.

Takav negacionistički revizionizam nastoji nametnuti laž umjesto povijesne istine iskazujući uvijek dvostruka mjerila i prebacujući krivnju na druge. U tome smislu za velikosrbe NDH ima veliku uporabnu vrijednost. Komunistima, pak, revizionizam nije potreban i žele ga spriječiti. Oni uporno zastupaju proturevizionizam te u svrhu održavanja na vlasti i prikrivanja vlastitih zločina i pljačke žele zacementirati „istinu“ pobjednika koja je ispletena od pletenica djevojaka zazidanih u Hudoj jami i isklesana u kamenju Gologa otoka. Komunisti nemaju ništa protiv velikosrpskoga negacionističkog revizionizma koji im donosi obilje građe za tumačenje „istine“o NDH. Objašnjenje i razumijevanje problema koje smo spomenuli moguće je samo ostvarivanjem komparativne povijesti te shvaćanjem geneze i posljedica NDH, Nedićeve Srbije i jugokomunizma. U ovome članku samo se pokušava skicirati takav projekt.

Danas je u svijetu razgolićena agresivnost i genocidnost velikosrpske ideje. U novije vrijeme više autora bavi se razotkrivanjem istine o velikoj Srbiji. Philip J. Cohen u knjizi Tajni rat Srbije razotkrio je antisemitizam i fašizaciju Srbije u vrijeme monarhofašističke Jugoslavije te kolaboraciju u Srbiji za vrijeme Nedićeva režima. Temu o Nedićevoj Srbiji obradila je i srpska autorica Olivera Milosavljević u knjizi Potisnuta istina – kolaboracija u Srbiji 1941–1944. Američki psihijatar Robert Jay Lifton u knjizi Liječnici nacisti (hrvatski prijevod 2015) razotkriva sličnost „besmrtne velike Srbije“ i „tisućljetnoga Trećeg Reicha“, koji su radi čistoće Volka bili spremni likvidirati sve koji su narušavali tu čistoću. Sredstvo treba biti brutalna sila organizirane državne vlasti (Vasa Čubrilović, Isterivanje Arnauta, memorandum za Stojadinovićevu vladu iz 1937). Obrana velike Srbije danas može biti samo povijesni negacionistički revizionizam utemeljen na lažima.

Kosovski mit

Baveći se dokumentom Načertanije Ilije Garašanina iz 1844. i drugim velikosrpskim dokumentima nesrpski analitičari zanemarili su energente koji održavaju tu zlokobnu ideju (uloga SPC povezane s državom, mit kao most među generacijama, mitološki sloj društvene svijesti u Srba). Energenti velike Srbije bili su i još su srpski konstitutivni državotvorni mitovi poput mita o Kosovu i mita o preobraćenjima koji su u 19. stoljeću veličali vlastitu skupinu kao bezgrešnu („srbobranština“). Ta se skupina morala drugima, koji su ništavni u odnosu na Srbe (Hrvati i muslimani – „Turci“), osvetiti za počinjene i izmišljene nepravde i zauzeti njihova područja. Mitovi su se pretvorili u odabranu narodnu traumu koja se mogla lako instrumentalizirati i izazvati agresivnost. Pritom su se uvijek skrivali genocidni planovi stvaranja velike Srbije. Kosovski mit i zavjet neki autori smatraju „vertikalom srpske povijesti“, ali u toj vertikali vidljiv je kontinuitet patologije transkulturnih prijenosa, posebno izražene u okrutnim motivima narodne epike. Socijalna psihologija upućuje da su srpski mitovi, a posebno kosovski, stvorili grupnu zaslijepljenost, socijalnu zarazu i automatsko nesvjesno razmišljanje, a utjecali su da se žrtveni jarci traže u vanjskoj skupini. Da je kosovski zavjet živ, svjedoči činjenica da je zauzevši Srebrenicu general Ratko Mladić uskliknuo kako je konačno osvećena srpska patnja, a vladika Vasilije Kačavenda na dan pokolja Bošnjaka u Potočarima 13. srpnja 1995. izjavio je da su Srebrenicu „naši“ Obilići oslobodili od nekrsta. Razotkrivanjem pogubnosti srpskih mitova bavili su se mnogi srpski autori (od Ilariona Ruvarca do suvremenih autora Miodraga Popovića, Ljubinke Trgovčević, Olge Zirojević, Bojana Aleksova), ali začudo njihov znanstveni revizionizam, koji izlazi iz okvira srbobranskoga negacionističkog revizionizma, ne zanima previše hrvatske znanstvenike.

Dugotrajnost velikosrpskoga genocida razvidna je iz povijesnih izvora. Već je u vrijeme srpskih ustanaka provođeno etničko čišćenje nad muslimanima. Antisemitizam i progoni Židova ostvarivali su se tijekom 19. stoljeća i nastavili između dvaju ratova te u Nedićevoj Srbiji. U vrijeme Balkanskih ratova 1912.–1913. srpske su snage protjerivale „Turke“, a sela Albanaca pretvarana su u zgarišta. Usto su počinjena ritualna zvjerstva. Spaljivane su žive žene i djeca. O postupcima srpske vojske svjedoči Dimitrije Tucović. U vrijeme Balkanskih ratova SPC je snažno podupirala državni ekspanzionizam. Tada Srbija „oslobađa“nova područja prema jugu i istoku, ali istodobno usmjerava pogled i prema zapadu (hrvatskim zemljama). Ekspanzionizam srpske crkveno-državne ideologije konstanta je srpske politike do kraja 20. stoljeća. Uoči Balkanskih ratova vladika Nikolaj Velimirović, kao predstavnik vrha SPC, formulirao je ideju o tome da je Srbe i Crnogorce Nebo predodredilo za misiju i dominaciju nad južnim Slavenima. Ta je dominacija po njemu sveta i trajna kao što je prirodno pravo božanskoga karaktera statično i nepromjenjivo. Inspiracija Velimiroviću bio je Njegoš. Teorija o srpskoj dominaciji utemeljena je u “znanstvenoj” argumentaciji Jovana Cvijića.

Velimirovićeva misao dugotrajno živi među velikosrbima. Oni svoje zločine nad drugima smatraju pravednom prevencijom i misle da ono što je njima dopušteno raditi drugima nije. Najbolji je primjer etničko čišćenje Hrvata, Bošnjaka i drugih ne-Srba od Vojvodine do Hrvatske potkraj 20. stoljeća te masovni zločini popraćeni tradicionalnim ritualnim masakrima (Baćin, Tordinci, Dalj, Borovo Selo, Voćin, Škabrnja, Nadin…), silovanjima i rušenjima, što je kulminiralo u Vukovaru i Srebrenici. Nakon gušenja srpske pobune u Hrvatskoj 1995. i propasti Republike Srpske Krajine na hrvatskom teritoriju egzodus Srba, uz ignoriranje svega onoga što je prethodno izvršila srpska agresija, proglašen je etničkim čišćenjem –ozakonjenim zločinom stoljeća (Svetozar Livada, 2006.). Osim toga, velikosrbi su zabrinuti zbog tobožnjega sprečavanja katarze Hrvatima oslobađajućom presudom generalu Gotovini (Savo Štrbac), a na svoju katarzu i ne pomišljaju. Neka se velikosrbi podsjete evanđeoske poruke: „Nemojte suditi, da ne budete suđeni! Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti! (Mt 7, 1-2).

Ideja o velikoj Srbiji i ništavnosti drugih, posebno Hrvata, snažno se održavala u Kraljevini Jugoslaviji, ali je tada jačao i srpski fašistički pokret kao potpora šestojanuarskoj diktaturi. Godine 1935. osnovan je jugoslavenski fašistički pokret Zbor pod vodstvom Dimitrija Ljotića, koji je izjavio da je Hitler oruđe Promisla Božjeg. Podržavanje nacizma u Srbiji bilo je snažno, a Zboru je prišla i vjerska organizacija Bogomoljci. Kada je Nedić došao na vlast 546 uglednih Srba potpisalo je Apel srpskom narodu s pozivom na lojalnost nacistima. Apel su potpisali neki velikodostojnici SPC i mnogi intelektualci.

U Jasenovcu ubijeno manje ljudi nego u Beogradu

Philip J. Cohen argumentirano tvrdi da je glavnina srpskoga političkog, intelektualnog i vjerskog vodstva kolaborirala sa silama Osovine. U logor na Banjici, otvoren 5. srpnja 1941., dio zatočenika doveo je SS, a dio Srpska državna straža i Specijalna policija. Logor su u početku zajedno čuvali Gestapo i Srpska državna straža, a poslije samo posljednja. Liste za pogubljenje pisane su ćirilicom, a pripremali su ih Gestapo i Srpska policija. Egzekucije su izvršavali pripadnici Specijalne policije i Državne straže. Danas srpski povjesničari (Olivera Milosavljević, Branka Prpa) razotkrivaju da je u četiri logora u Beogradu u Nedićevoj Srbiji ubijeno oko 80.000 ljudi. U Jasenovcu, čija se povijest preispituje, stradalo je manje ljudi.

Cohen ističe ulogu četnika, koji su cijeli Drugi svjetski rat bili instrument genocidne politike široko prihvaćene od intelektualnoga i političkog vodstva Srbije. Ta se politika protegnula i izvan granica Srbije. Cohen nadalje zaključuje da su četnici u želji da stvore veliku etnički čistu Srbiju prema nesrpskom stanovništvu postupali kao nacisti prema nearijevskom stanovništvu. Istodobno Nedić je nastojao od Berlina isposlovati stvaranje velike Srbije (što mu je bio prioritet) pod njemačkim pokroviteljstvom. No u susretu u rujnu 1943. Hitler nije dao Nediću nikakve ustupke. Cohen otkriva istinu o umiješanosti Srbije u Holokaustu. Velik dio srpskoga društva sudjelovao u uništenju Židova. Nedićeva vlada proglasila je židovsku imovinu vlasništvom srpske države. SPC je izjavila lojalnost okupatorskim i zemaljskim vlastima ne osuđujući zločine, a svetosavlje je bilo ponuđeno Nedićevu režimu kao činilac u novom svjetskom poretku (Olivera Milosavljević, 2006). SPC je teološki opravdavala progon Židova, a zabranjen im je prijelaz na pravoslavlje. Srpski negacionistički revizionizam već je potkraj rata počeo u tisku (Politika) opovrgavati srpsko sudjelovanje u kolaboraciji prijetvorno iskazujući dugotrajnu ljubav prema Židovima, a optužujući Hrvate za fašizam. U tom kontekstu u novije vrijeme pokrenuta je rehabilitacija četnika i Nedićeva režima, koji je tobože djelovao u interesu zaštite srpskoga naroda. Cohen smatra de je srpski povijesni revizionizam važan dio srpskoga puta prema nacionalnim ciljevima: teritorijalnom osvajanju i uklanjanju neželjenoga stanovništva.

Pri kraju rata četnici su u velikome broju prišli partizanima, a ulaskom kompromitiranih srpskih političara u komunistički režim stvorena je srpska nadmoć u Jugoslaviji. Za razliku od Hrvatske u Srbiji nije proveden masovni aristocid pa se srpska inteligencija održala opredjeljujući se za dva tabora: onaj velikosrpski i onaj vrlo kvalitetan, koji čine analitičari „druge“Srbije, sljednici Svetozara Markovića. Osamdesetih godina dvadesetoga stoljeća prevladao je tabor velikosrpskih „ubojica za pisaćim stolom“, koji su poticali agresiju. Mržnju prema Hrvatima tada su snažno poticali srpski književnici, Srpska akademija znanosti i umetnosti (Memorandum iz 1986.) i mediji te Srpska pravoslavna crkva (prijenos mošti sv. Lazara po srpskim zemljama, obnova mita o 700.000 ubijenih u Jasenovcu i dr.). Vuk Drašković tada je, iskazujući koliko je velikosrbima važna uporabna vrijednost NDH i koliko su njome opsjednuti, određivao granice Srbije „tamo gde su srpske jame i grobovi“.

„Druga“ Srbija odlučno je istupala protiv tadašnjega zlogukoga srpskoga nacionalizma. Najbolji primjer je zbornik Srpska strana rata koji je 1996. uredio Nebojša Popov. U zborniku više srpskih autora razotkriva nacionalističku atmosferu u Srbiji osamdesetih godina i srpske grijehe, posebno SPC i SANU te ostalih intelektualaca u poticanju rata na kraju komunističke Jugoslavije. Nažalost, slab je bio, a i dalje je slab, utjecaj „druge“ Srbije na srpsku nacionalnu memoriju i svijest, koje su u dugom trajanju kontaminirane velikosrpstvom i mitovima te se teško mire s bilo kakvim hrvatstvom. U Hrvatskoj, pak, „druge“ Srbije gotovo i nema i tek se polako budi.

NDH tragična epizoda u hrvatskoj povijesti

Otpor velikosrpskoj genocidnoj ideji o čistoj naciji ipak u Srbiji postoji. Srpske hrabre majke – „žene u crnom“, čiji su sinovi mobilizirani u JNA i uzalud poginuli za vrijeme srpske agresije, u Beogradu pale svijeće za Vukovar i posjećuju taj grad prigodom dana sjećanja na žrtve. Dostojno divljenja! No, haaški optuženik Vojislav Šešelj nedavno je na privremenoj slobodi u Beograd u društvu četnika izjavio da je ideja velike Srbije besmrtna. Iz svega dosad navedenoga proizlazi da tu izjavu valja najozbiljnije shvatiti. Ta Ivo Pilar je davne 1918. ukazujući na krivnju Srbije za izbijanje Prvoga rata, zloguko nagovijestio da će nekoliko godina poslije rata stvar započeti iznova, ali oblik će se promijeniti i prilagoditi novonastalim okolnostima. Ispravnost Pilarovih razmišljanja potvrdila su kasnija zbivanja.

Za razliku od Nedićeve Srbije, koja je čvrsta karika u kronološkome lancu genocidnoga velikosrpstva koji još živi, NDH je osamljena, slučajna tragična epizoda u hrvatskoj povijesti bez prethodnih fašističkih temelja. Hrvatska se poslije 1918. našla na mučilištu. Ljudi su proganjani i ubijani, a 1928. u Skupštini je počinjen atentat na Stjepana Radića, što je izazvalo velike proteste u Hrvatskoj i akumuliralo agresivnost. Odgovor Hrvata bio je slab, a Lički ustanak 1932. grubo je ugušen. Napetosti je pojačalo ubojstvo kralja Aleksandra 1934. Osim nasilja srpske su vlasti ekonomski i na druge načine izrabljivale Hrvatsku, a SPC, koja je smatrala da je Jugoslavija proširena Kraljevina Srbija, spriječila je 1937. potpisivanje Konkordata bojeći se jačanja Katoličke crkve.

Između dvaju ratova iscrtavali su se zemljovidi velike Srbije koji su uključivali hrvatske zemlje. Kada je 1939. stvorena Banovina Hrvatska, Srbi su tražili izdvajanje tzv. srpskih srezova iz nje, a ti su se velikosrpski zahtjevi nastavili uz zločine realizirati u NDH. Hrvati su bili rasistički omalovažavani kao oni kojima je duša u rimskoj stezi dobila karakter ropske utučenosti (Ljubomir Ivančević, 1940.). Velikosrpski plan (1) i omalovažavanje Hrvata (2), kao univerzalni genocidni poučak, trasirali su put za četničko nasilje u NDH[2]. Francuski povjesničar Dominique Venner (2005.) zaključuje da je Hrvatima u uvjetima beogradske velikosrpske diktature preostalo samo nasilje ako se nisu htjeli podčiniti.

Važno je napomenuti da za razliku od Srbije između dvaju ratova u kojoj se zapaža fašizacija, prema Ph. J. Cohenu takve pojave nije bilo u Hrvatskoj. Hrvati su uoči Drugoga rata bili među rijetkima u Europi koji su masovno pristajali uz jedan liberalni i demokratski pokret glasajući za HSS. Među članovima HSS-a bilo je onih koji su u Hitleru vidjeli “reformatora duha”, ali otklon od fašizma uvjetovan je liberalnim shvaćanjem demokracije i pacifizam braće Radić.[3] Dapače bilo je osuda svih totalitarizama. Isusovac Stjepan Tomislav Poglajen, koji je bio protivnik fašizma, nacizma i komunizma, u časopisu Život, koji je uređivao, napisao je članak u svezi s paktom Hitler–Staljin 1939. pod znakovitim naslovim Nastala je noć. U isto vrijeme SPC i mnogi srpski intelektualci podupirali su nacizam, o čemu svjedoči spomenuti Apel srpskom narodu.

NDH je stvorena u ratnim uvjetima i trajala je četiri godine. Osuđenik na smrt Ante Pavelić, prije rata antiboljševik (knjiga Strahote zabluda) i antifašist (protivnik monarhofašističke diktature) stigao je iz progonstva sa skupinom ustaša i postao je poglavnikom bez legitimiteta koji bi mu na izborima dao narod. Cohen smatra da su ustaše iznimka u hrvatskoj povijesti i da nikada nisu stekli masovnu potporu, a Mačekovo odbijanje suradnje s nacistima dovelo je Pavelića na vlast. Cohenovu tvrdnju lako je dokazati. Uoči rata broj ustaša u Hrvatskoj bio je zanemariv u odnosu na masovni četnički pokret ojačan ustrojavanjem četničkih komandi i bataljuna u jugoslavenskoj vojsci 1940. Ni u ratu potpora ustašama nije bila masovna. Većinska vojna snaga NDH bili su mobilizirani domobrani, a ne ustaše. Prema tome neopravdano je NDH u potpunosti izjednačavati s ustašama, čime se zapravo cijeli hrvatski narod optužuje za ustaštvo i genocidnost. Usto velik broj Hrvata zbog borbe protiv okupatora prišao je pokretu otpora pod vodstvom komunista. NDH je slučajna tvorevina Drugoga rata (povjesničar Rudolf Wiszling –navedeno prema Korskom, 1991.).

Uz ta razmišljanja valja napomenuti da u predratnome ustaškom pokretu nema isticanja njegove povezanosti s fašizmom ili s nacionalsocijalizmom. Ipak, nitko u Hrvatskoj ne negira zločinački karakter ustaškoga režima, ali taj režim, ma kakav bio, valja osloboditi od laži koje su mu pridodane. To je zadaća znanstvene revizije. Radi uklanjanja Pavelića i osnivanja nove vlade (s HSS-om) te priznanja Hrvatske kao članice pobjednica u ratu bio je iniciran neuspjeli puč Lorković–Vokić (kolovoz 1944.). Scenarij prelaska Hrvatske na stranu država pobjednica zaista je postojao, ali nije uspio, a sudbina Hrvatske većje bila odlučena (Teheran, krajem 1943.).

U povijesnim analizama zanemaruje se činjenica da je NDH vodila obrambeni rat protiv četničke genocidne agresije,[4] koja je bila protiv stvaranja hrvatske države (ustanak u Srbu 27. srpnja 1941.). Vlada u Londonu prihvatila je nadopune Moljevićeva projekta koje joj je uputio Politički odbor Draže Mihajlovića u rujnu 1941. U nadopunama se predlaže: “omeđiti ‘defakto’ srpske zemlje i učiniti da u njima ostane samo srpski živalj” (Vladimir Dedijer, A. Miletić, 1990.). Podršku u izvorima potvrđenu četničkom genocidu Hrvata i Muslimana pružala je Nedićeva Srbija, koja je održavala kontinuitet velikosrpske ideje (Ph. J. Cohen). Taj model državne velikosrpske agresije, koji je 1937. definirao Vasa Čubrilović, podržan od Vlade u Londonu, koji se prikrivao otporom Srba ustaškim zločinima, ponovljen je potkraj 20. stoljeća.

Povijest NDH popraćena je neviđenim falsifikatima, na temelju kojih je postala glavna zvijezda europskoga nacifašističkoga kolaboracionizma i „žrtveni jarac” koji bi trebao prikriti komunističke i velikosrpske zločine. Znanstveni je povijesni revizionizam nužan te istina izlazi na vidjelo. Demantirana je brojka od 700.000 ubijenih u Jasenovcu, a istraživanja otkrivaju da je to bio i komunistički logor na kraju rata za Hrvate sa Križnoga puta te logor za informbiroovce (prije Gologa otoka). No izmišljeni strašni zločini jošse rabe kao povijesna istina. Zanimljiva je priča o starcu Vukašinu koji je u Jasenovcu, prema lažnome svjedočanstvu jednoga psihijatra, masakriran u noći u kojoj je jedan ustaša zaklao 1350 Srba. Ta jeziva priča, uz mnoge dodane „specijalitete“, poput izmišljotine o srpskim očima u zdjelici kod Ante Pavelića te o rezanju glava djeci i zatim njihovo bacanje u krila majki, još kruži svijetom (Julia Gorin, 2010. u izraelskom Jerusalem Postu) i zgraža svjetsku javnost. Iz Hrvatske nitko ne reagira. Dapače, predsjednik RH u Knessetu prokazuje ustašku guju. Konačno SPC je izvela ekumensku bezobraštinu proglasivši 1998. zapravo nepostojećeg Vukašina svetim Vukašinom Jasenovačkim. Jasenovački mit tako je u najnovije vrijeme ojačan kao sastavnica izmišljene srpske memorije. Katoličku crkvu nisu ništa o tome pitali, a sada katoličko-pravoslavna komisija ocjenjuje kanonizaciju blaženoga Alojzija Stepinca, koji je, uza sve ono dobro što je napravio za vrijeme NDH i što je dokazano, jasno i glasno istupao protiv rasizma govoreći 1942. u propovijedi da svi narodi i rase potječu od Boga i da stvarno postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa. U to vrijeme u Nedićevoj Srbiji SPC je podupirući nacizam slala bitno drukčije poruke. U sklopu velikih laži prešućuje se činjenica da su Hrvati za vrijeme rata spašavali Židove (Esther Gitman, 2012.) Inače Židovima je Hrvatski sabor priznao građanska prava već1873. i oni su bili uključeni u društveni, kulturni i gospodarski život Hrvatske. Ipak, bilo je antižidovskih istupa, posebno glede veze Židova s marksizmom (sociolog fra Bonifacije Perović, 1934.). Odnos prema Židovima u Srbiji bio je sasvim drukčiji.

Na poništenje komunističke presude Alojziju Stepincu u srpnju 2016. službeni Beograd, zaboravivši da Hrvatska više nije srpska kolonija, reagirao je prijetećom tvrdnjom da se na taj način zatrpavaju ustaške jame. Stepinčev slučaj nije osamljen u miješanju Srbije u unutrašnja pitanja Hrvatske. To miješanje zastupaju oni koji rehabilitiraju četništvo, Dragoljuba Mihailovića i Milana Nedića. Oni, očajni zbog poraza u ratu, zapravo sve više tonu u živo blato velikosrpstva umjesto da iz njega, poput časne „druge“Srbije, izvlače svoj narod. U očaju velikosrbi se hvataju otrcane priče o NDH kao slamke spasa i prijete da će svijet upozoriti na ustašizaciju Hrvatske jer je to prijetnja stabilnosti regije (Ivica Dačić – Miloševićev kadar). Zapravo, iza te srbobranštine nazire se strah od plaćanja ratne odštete. Smisao se sastoji u tome da se devedesetih srpski narod morao braniti od „povampirenoga“ustaštva (koje je i danas živo) pa agresije nije ni bilo. Odšteta? Ni slučajno! Većina Hrvata s podsmijehom (ali i sa zebnjom) gleda na poteze Beograda uz uzvik: Nevjerojatno!

Zemlje s lustracijom najviše napredovale

Od bivših komunističkih zemalja najviše su napredovale baltičke države, Poljska, Češka, Slovačka i Mađarska, koje su provele lustraciju. S druge strane nelustrirani komunistički kadrovi dominiraju u Sloveniji, Hrvatskoj, Rumunjskoj i Bugarskoj, što uzrokuje mnoge probleme u tim zemljama. U prikrivanju totalitarnoga karaktera jugokomunističkoga režima postkomunisti žele komunističke zločine iz vremena Drugoga svjetskog rata i poraća pripisati pojedincima – staljinistima. No projekt „Hrvatska na gubilištu“ bio je smišljeni zločinački pothvat nove boljševičke vlasti, koja je pripremala dominaciju od 1941. organizirajući borbu protiv okupatora i privlačeći mnoge borce, ali tajeći pritom da vodi revolucionarni rat za stvaranje novoga komunističkog poretka. Komunistički zločini počeli su prije završetka rata, već 1941., a likvidacije na kraju rata i u poraću djelo su novoga sustava i države te Josipa Broza, a ne osvete pojedinaca.

Pobjeda komunista ostvarena je u za njih pogodnome kontekstu rata i dogovora velikih sila koje su odlučivale o sudbini svijeta pa tako i Jugoslavije i, dakako, Hrvatske (konferencije u Teheranu i Jalti). Pod Titovim vodstvom u procesima nakon 1918., nepovoljnima za Hrvatsku, ukinuta je njezina samostalnost i pojačano koloniziranje hrvatskoga nacionalnog bića iz Beograda. Hrvatska je demografski opustošena. Između ostaloga hrvatsku inteligenciju pogodila su dva komunističko-antifašistička aristocida, čije se preteške posljedice osjećaju i danas (strah od izjašnjavanja, autocenzura, prevlast komunističko-liberalne inteligencije). U prvome aristocidu 1945. ubijeni su mnogi hrvatski intelektualci, potencijalni protivnici novoga režima. U drugom aristocidu za vrijeme Hrvatskoga proljeća 1971. pokošena je bez ubijanja suprotstavljena hrvatska inteligencija, posebno studentska. Hrvatska društveno-povijesna analitika umrla je s Pilarovim Die südslawishe Frage 1918., i to se održalo za vrijeme dviju Jugoslavija. Danas se objavljuju djela velike vrijednosti o starijoj hrvatskoj povijesti, a uz antifašističku literaturu o novijoj povijesti objavljuje se i revizionistička literatura koja razotkriva komunističku i velikosrpsku „istinu“. Ipak, prevlast danas ima postkomunističko-liberalna inteligencija školovana na „crvenim fakultetima“. Mnogi profesori s tih fakulteta i dalje drže svoje katedre, a u javnosti se pojavljuju kao veliki pismoznanci i komentatori. Njihovo djelo koje ima korijene u komunizmu nema neke veće vrijednosti za unapređenje današnjega hrvatskog društva. U dugome razdoblju koloniziranja hrvatskoga nacionalnoga bića od 1918. narodu je onemogućena samospoznaja, u čemu je školstvo odigralo važnu ulogu, te je doveden u shizofreno stanje koje mu danas smanjuje sposobnost razmišljanja i percipiranja stvarnosti.

Komunizam je u Hrvatskoj danas živ (premda maskiran liberalizmom i socijaldemokracijom), a bivši komunisti (sada liberali) sebe predstavljaju kao „progresivne snage“i Hrvatsku uključuju u svjetski homogenizirajući „sustav koji ubija narode“ (Alain de Benoist). Svjetska neoliberalna diktatura jednoumlja bivšim je komunistima vrlo bliska (npr. oduzimanje odgoja djece roditeljima, znanstvena lijeva korupcija). Oni se lažno odriču komunizma i kao veliki blef proglašavaju „novu pravednost“ koja navješćuje pravednu državu na svim područjima. Tu obmanu razotkrivaju socijalna neosjetljivost i nejednakost, korupcija, klijentelizam, kriminal i mnoge druge negativne pojave koje kreiraju političke „elite“ proizašle iz komunizma.

Presuda njemačkoga suda dvojici udbaša, makar nepravomoćna, uzbudila je postkomuniste jer je to zapravo pravomoćna presuda Titu, zločinačkoj Partiji i zločinačkoj Udbi. U Hrvatskoj je nešto takvo još nemoguće. Postkomunisti su uznemireni otvaranjem arhiva u kojima se razotkrivaju putovi bogaćenja današnjih tajkuna. Oni su nastali tako što su u dogovoru sa službama bivše Jugoslavije i Partijom pljačkali hrvatske tvrtke, novac izvlačili van i poslije ga „investirali“ u privatizaciji (Rado Pezdir, 2016.). Jedan od prozvanih tajkuna neinteligentno je reagirao tvrdnjom da je sve to podmetanje filoustaša. Time je jasno razotkrio čemu služi izmišljanje ustašizacije Hrvatske danas. Bauk ustaštva kruži (post)komunističkom Hrvatskom, a četništva i komunizma kao da i nema! Usprkos svemu, bivši komunisti okupljeni u Socijaldemokratskoj partiji, sljednici zločinačke KPJ/KPH, lažnom socijaldemokracijom umotanom u retrogradni antifašizam uživaju veliku potporu biračkoga tijela, odnosno branitelja stečenih privilegija, ljudi koji se rado sjećaju „boljih“ Titovih vremena i, naprosto, prevarenih ljudi. Znanstvena revizija povijesti najveći je neprijatelj sljednicima jugokomunizma jer bi uz tu reviziju trebala stići i lustracija. No bivši su komunisti odlučno prešli u kontralustraciju i sada oni lustriraju tradicionaliste optužujući ih da su mrak, dno dna i svijet kriminala i bezakonja. Podrazumijeva se da su ustaše.

Kako bi iz nacionalnoga pamćenja izbrisali svoj zločin, postkomunisti lukavo poručuju: „Ostavimo prošlost, okrenimo se budućnosti.“ No bez čistih računa nema pomirenja suprotstavljenih hrvatskih nacionalnih memorija pa nema ni svijetle budućnosti. Znakovito je da u lijevoj Cjelovitoj kurikul(ar)noj reformi obrazovanja nema ni traga raspravama poput navedenih u ovom članku! Nema ih štoviše ni u kurikulu za predmet povijest. Pisac članka odustaje od pisanja uobičajenoga zaključka. On prepušta čitatelju da ga sam kritički sroči prema sadržaju članka i svojim saznanjima dokazujući tako da povijesno razmišljanje u Hrvatskoj još nije ugušeno i da nije delikt mišljenja kao u komunizmu

Bilješke:

[1] Vijenac, br. 587., 588. od 15. rujna 2016.

[2] Dodatni komentar: Omalovažavanje Hrvata „slabe moralne snage“ dolazilo je  i sa hrvatske strane. Milan MARJANOVIĆ, zastupnik teze o srpsko-hrvatskome narodu,takve je stavove zastupao u „Narodu koji nastaje“ (1913.)

[3] Detaljnije u: Višeslav Aralica, Kmet, fiškal, hajduk, Konstrukcija identiteta Hrvata 1935. – 1945. Zagreb: Ljevak, 2016., str. 21.-30. Usto valja napomenuti da uoči rata nacionalistički pokret u Hrvatskoj nije postao jedinstvena organizacija nego su u nj bile uključene razne kulturne, prosvjetne i gospodarske udruge; n. dj. str. 366.-369.

[4] LOZO, S. 2017.

ISTINA&DOMOVINA T

8 komentara

Uskoči u raspravu
  1. FRANO
    #1 FRANO 19 svibnja, 2018, 19:56

    EVO ŠTA PIŠE ,AMERIČKI POLITOLOG O NESTANKU JUGOSALVIJE,KOJU SU SRUŠILI MAJAK AMERIKA SA SVOJIM PRTNERIMA IZ SVETE AKLIJANSE.JER KAO TAKAV SANŽNA ,UJEDINJENIH SVIH SLAVENSKIH NARODFA ,NE SMIJE OPSTATI ,A I KOMUNISTIČKA JE;
    AMERIČKI POLITOLOG FIL BATLER PIŠE O RASPADU JUGSLVIJE.AMERIKA JE JUGOSLAVIJU U PUTILA U POVIJUEST JER JE SMETALA KAO NESVRSTANA I SAMOSTALNA ,KOJA JE NAPREDOVALA U SVEMU ;
    Između 1960. i 1980. zemlja je imala jednu od najvažnijih stope ekonomskog rasta u svetu, pristojan životni standard, besplatno zdravstvo i obrazovanje, garantovamno pravo na posao, jednomesečni plaćeni godišnji odmor, stopu pismenosti od preko 90 odsto, a očekivani životni vek od 72 godine. Koliko ja znam, ni jedna od država Balkana danas ne može sanjati ni pola ovog prosperiteta. Bio je to napredak koji je među zapadnim silama izazvao želju da unište Jugoslaviju. Multietničko stanovništvo zemlje je imalo povoljan javni prevoz, stanovanje i komunalije. Neprofitna ekonomija je uglavnom bilo u državnom vlasništvu, što nije baš najbolji primer zapadne demokratske ljubavi. U to vreme su od resursa daleko bili Nemačka, Francuska
    Završetak čavrljanja
    Unesite poruku…

    Odgovorite na ovaj komentar
  2. m
    #2 m 19 svibnja, 2018, 16:38

    JA ĆU SAMO POSTAVITI JEDNO PITANJE AUSTRIJANCIMA! DALI JE hitler PO DRŽAVLJANSTVU NJEMAC A NE ON JE austrijanac?! PAMETNOME DOSTA!

    Odgovorite na ovaj komentar
  3. Black Jack
    #3 Black Jack 19 svibnja, 2018, 15:34

    I bome je vrijeme da austrijskim fašistima naplaćujemo 100.000-. Kuna porez na vikendice a za svaku brodicu 100.000-. Kuna godišnje paušalno!
    Pa da vidomo gdje će ta Banda u buduće soliti jajca!?
    Nama na Jadranu austrijskih fašista ne treba!
    A triba uastrijancima zabraniti i lov u hrvatskoj!

    Ta Banda je stavila moratorij od 7 godina kako nebi kod njih radili a oni nas u hrvatskoj kamatare do jaja!

    Imaju svoju fašističku korušku pa neka se tamo koprcaju na Woerter jezeru!

    Odgovorite na ovaj komentar
  4. Black Jack
    #4 Black Jack 19 svibnja, 2018, 15:29

    Vrijeme je da austrijske fašiste i njihove bankare istjeramo iz Hrvatske.
    Dosta je pljačke i ovrha.
    Ta austrijska Banda fašističkih Banka je najzaslužnija za lopovluk u pretvorbi i privatizaciji!

    Odgovorite na ovaj komentar
  5. basinac
    #5 basinac 17 svibnja, 2018, 22:48

    Nikakvih masovnih gubilišta u NDH nije bilo.Partizanske laži ništa drugo.

    Odgovorite na ovaj komentar
  6. merle
    #6 merle 17 svibnja, 2018, 16:46

    MI HRVATI SMO SAMO HTJELI DA SE OSLOBODIMO srpskog JARMA I DA BUDEMO SVOJI NA SVOME!!!! DANAŠNJA vlada smrdije JE SKUP ČETNIKA KOJI SE NISU ODREKLI velike srbije A DESNA RUKA ZLOČINCA BAŽOLJAK dačić ZAJEDNO SA ČETNIKOM vučićem I LEZBIJKOM precjednicom vlade(GADI MI SE DA JOJ I NAVEDEM IME) LAŽU,LAŽU,I LAŽU ŠTO JE I GLAVNA OSOBINA smrdije A PRVI SU LJUBILI GUZICU hitleru I PRVI SU PRIJE NEGO NDH ZATVARALI I PROGANJALI ŽIDOVE!!! TO JE DOKAZANA POVIJEST A SADA TI ČETNICI RAHABILITIRAJU RATNOG ZLOČINCA dražu A USKORO ĆE I SRPSKOG KVISLINGA nedića!!! TI NEMAJU UOPĆE SVOJU POVIJEST I SLAVE SAMO PORAZE JER NIKADA NISU I NEĆE DOBITI NI JEDAN RAT JER SU TO DOKAZANE KUKAVICE A HRVATI SU BORCI I DA SMO IMALI ADEKVATNO NAORUŽANJE U DOMOVINSKOM RATU U TJEDAN DANA BI STIGLI DO beograda!!! ZDS!!!

    Odgovorite na ovaj komentar
  7. Ante
    #7 Ante 17 svibnja, 2018, 13:38

    Baku je bolesna osoba.

    Odgovorite na ovaj komentar
  8. Iz Hrvatskoga Sabora
    #8 Iz Hrvatskoga Sabora 17 svibnja, 2018, 11:20

    Da nije bilo Poglavnika Ante Pavelica danas nebi se znalo za Hrvatsku .Ja se ponosn sa N D H a KO nije neka pati .tosu Hrvatski izrodi.

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code