AKI JE NEKADA SPAVAO NA KLUPI U PARKU

AKI JE NEKADA SPAVAO NA KLUPI U PARKU

2. studenoga, 2011.

hus
Husen Hasanefendić Hus vođa Parnog valjka za portal Tjedno.com

Razgovarao: Dražen Stjepandić

Na turneji Vjeruj tu sam čovjek  Parni valjak će promovirati novi studijski album “Stvarno nestvarno”. Prvi koncert bit će u splitskoj Spaladium areni, a nakon toga slijede Arena Zagreb 11.studenog, te koncerti u najvećim dvoranama: Krešimir Ćosić u Zadru 13., Domu sportova u Puli 18., Dvorani mladosti uRijeci 20.  i Gradskom vrtu Osijeku 27.studenog ove godine.

Koncert u zagrebačkoj Areni bit će najveći na turneji, u tom prostoru, gdje stane 20 000 ljudi, od povratka na scenu nakon četverogodišnje stanke, nastupaju po drugi put. Zasad su rekord ostvarili u Beogradu. Prije godinu dana dva puta su u tri dana napunili Arenu Beograd. Uz Zdravka Čolića i Acu Lukasa jedini su izvođači kojima je to uspjelo  dva puta zaredom u par dana. Trenutačno su daleko najveća rokerska koncertna atrakcija na području bivše države ili u regiji kako se to sada zove. U svojoj 35-godišnjoj povijesti ovaj zagrebački rock sastav doživljava najzvjezdanije trenutke.

Počeli su daleke 1975. kad se posljednja postava Grupe 220 pretvorila u prvu postavu  grupe “Slike” nazvanu po posljednjem albumu Grupe 220, a onda dolaskom Akija za vokalnog solistu nastao je Parni valjak. Prva serija singlova zvala se “Ljubavni jadi jednog parnog valjka” izdani su za PGP RTB. Ta serija singlova prethodi prvom albumu “Dođite na show”(PGB RTB 1976.). U tom najranijem razdoblju najveći hit bila je skladba “Prevela me mala žednog preko vode”, a do danas na reportorau iz tog razdoblja zadržala se “Lutka za bal”.

Bez obzira na veteranski status i bogato iskustvo uoči nove turneje Parni valjak svakodnevno vježba u prostoru kod starog okretišta Dubrava. Poslije jedne od proba sastao sam se s Huseinom Hasanefendićem-Husom gitaristom i autorom najpoznatijih pjesama Parnog Valjka. Ekskluzivni razgovor s Valjkovim šefom započeli smo od najaktualnijih događaja.

– Snimili smo novi album i idemo na turneju promovirati ga. Smislili smo novi način komunikacije s publikom. Na ulaznicama za koncerte u sklopu turneje nalazi se kôd pomoću kojega posjetitelji koncerta mogu besplatno daunlodati naš novi album. Trebaju samo na našoj službenoj web stranici upisati kôd i skinuti album. Ovo je prvi put da netko ima ovakav pristup. Mislim da je ovo i odličan način da se revanširamo publici.

 

Prisjetimo se malo koncerta u beogradskoj Areni, bio je otprilike godinu dana prije ovog drugog koncerta u zagrebačkoj Areni.

–          Po repertoaru, gostima i produkciji koncerti u beogradskoj Areni su bitno drugačiji od ovog zagrebačkog. Uz obavezno štivo svirat ćemo dosta novih pjesama. Veseli nas što će koncerti na ovoj turneji biti malo žešći.

 

Za vaš odlazak u Beograd saznao sam od Rake Marića i prvi sam to objavio  u hrvatskom medijskom prostoru u nažalost ugasloj Areni. Zašto na kraju Raka Marić nije bio izvršni producent koncerata u Srbiji?

–          Raka Marić je na kraju postao dosta skeptičan, predlagao je goste, a na kraju smo dva puta napunili beogradsku Arenu bez gostiju. Koncerte smo sami organizirali i bilo je to najpametnije što smo mogli napraviti. Druga rasprodana Arena i mene je osobno iznenadila. Od 35 tisuća ljudi koliko nas je vidjelo na dva koncerta u Beogradu većina su bili klinci od dvadesetak godina koji nas nikad prije nisu vidjeli. Prije koncerata u  Areni posljednji nastup u Beogradu bio je prije 21 godinu.

 

DOBRA ENERGIJA U BEOGRADU

 

Koliko se Beograd promijenio od vašeg koncerta 1989. u dvorani Pionir?

–          Nismo mnogo toga vidjeli. Prije koncerta smo imali najavnu presicu i odaziv medija je bio senzacionalan. Na sve strane je zračila dobra energija. Došli su nas pozdraviti kolege iz Van Gogha. Došli su pokloniti se uzorima iz djetinjstva, tako su nam barem rekli.

 

A Bora Čorba?

–          Na svu sreću nije došao.

 

Poslije toga imali ste veliki koncert u Novom Sadu, a nije vam išlo dobro samo u Srbiji, napunili ste i dvorane u Mariboru i Sarajevu.

–           Po prvi put smo pošteno nakrcali Zetru, prije toga koncerte u Sarajevu uglavnom smo imali u Skenderiji. Imali smo odlične koncerte u Tuzli, Zenici, Sloveniji, kompletna regija je pokrivena i to nam je bio signal da imamo što ponuditi i da radimo na novom albumu.

 

Trenuačtno na području bivše Jugoslavije od rokera najbolje radite. Je li Parni valjak u svojoj povijesti sada najjači?

–          Da, može se tako reći. Oduvijek smo imali reputaciju koncertnog benda. Meni je bilo drago što smo napravili stanku. Nestao je pritisak

 

Niste čak imali ni novi album, jednostavno je krenulo kao ludo. U čemu je tajna sadašnjeg buma Parnog valjka?

–          Nema nikakavih egotripova i amaterizama. Znaš ono lako ćemo, pa ti se to razbije od glavu. U to što radimo ulažemo maksimalnu energiju i publika nam uzvraća.

 

Tijekom stanke pokušali ste vlastitim projektima, ali Valjak vam je ostao nešto što ste najuspješnije radili.

–          Naravno da je Valjak jači od svih nas posebno kao što su Stonesi jači od solo projekata Jaggera i Richardsa. Ali tijekom stanke svi smo bili ostali u glazbenom svijetu.

 

Mora se priznati da ste poslije svega ostali u hitmakerskoj formi. Kalkulirate li dok pišete pjesme, odnosno razmišljate li o njihovom dobačaju?

–          Ne, odustao sam od toga. Pišem pjesme koje se meni sviđaju, a onda ako se sviđaju i bandu snimamo ih. Kada ono što proizvedemo u završnom obliku onda je pitanje sreće hoće li to kao dobro prepoznati 10 ili 30 tisuća ljudi. Nekada sam da bi opstali  morao raditi kompromise, razmišljao sam hoće li to radio svirati, kako će reagirati na televiziji. Nismo ni krenuli s idejom da ćemo biti rokeri koji mijenjaju svijet. Na kraju smo postali veliki bend i preživjeli smo sve te godine. Ispalo je da nije bila pogreška.

 

HGU NIJE SINDIKAT

Što ima novoga u HGU-u?

–          Mandat predsjednika HGU-a dao sam na raspolaganje predsjedništvu, ali ostavka nije prihvaćena. Politika o svemu odlučuje i jednostavno nema sluha za glazbenička pitanja. Njih glazbenici zanimaju samo kad su izbori, pa trebaju glazbenike da im dovedu ljude na njihove postupke, a i tada estradu gledaju samo kroz par zvučnih imena. Na početku svog mandata imao sam velike ambicije, ali umeđuvremenu sam shvatio da su zidovi previsoki, a moguća vrata se teško otvaraju. Malo tko o glazbi razmišlja kao  ozbiljnom poslu. Pomisle na to tek kad se novine raspišu o novogodišnjim gažama, kad par imena može dobro zaraditi.

Vaš kolega Jasenko Houra u intervju-u za naš portal Tjedno.com izjavio je da ste mogli barem organizirati nekog zubara za članove HGU-a. Pitao je čemu služe strukovne udruge ako ne mogu riješiti nijedno takvo pitanje?

–          Mi nismo sindikat, zakonski i statutarno sindikat ima sasvim drugu funkciju. HGU je unija izvođača. Mi smo glazbenicima sredili razne olakšice i beneficije. S te strane ima smisla biti u uniji, koja funkcionira od članarina. Uz novac od države namijenjen za određene programe nemamo nikakav drugi novac. Tako da ne možemo platiti zubara koji bi onda besplatno liječio naše članstvo. Jednostavno ga nemamo otkud platiti? Probali smo svašta, ali kao prvo naša zajednica HGU ne prepoznaje kao neki relevantan društveni faktor, a drugo sami glazbenici se ponašaju isključivo za svoju korist.

 

Tko je najizvođeniji domaći autor?

–          Ne znam, to su podaci do kojih ne možete doći. Znam da sam godinama među deset najizvođenijih skladatelja. Transparentno se prikaže koliko je novca prikupljeno i podijeljeno, ali koliko dobije pojedini autor to ne znam.

 

Koliko od koncerta u zagrebačkoj Areni trebate dati ZAMP-u?

–          Za velike koncerte se dogovara popust između 6 i7%. Uveden je postotak od 10% i tako je u cijeloj Europi. Jedino je Amerika nešto fleksibilnija, za velike koncerte se izdvaja oko 3%. Po pitanju autorskih prava i radnih dozvola nijedna od država nastalih na području bivše Jugoslavije nije uređena kao Hrvatska. Kafići jednom kavom dnevno otplaćuju ZAMP, ali problem je što za glazbu ne žele dati ni tu jednu kavu premda je glazba bitna za njihov posao. Ne svi, naravno, ali uvijek se nađe onih koji ne plate po par mjeseci, pa nastaju problemi s kamatama i sudskim troškovima.

 

MI SMO OTKRILI DŽONIJA

 

Zvečka je ostala poseban zahrebački fenomen, međutim kad se govori o njoj rijetko se spomene Parni valjak premda, ste uz balerine iz HNK, među prvima počeli dolaziti u taj kafić.

–           Balerine su prve počele dolaziti u Zvečku, a onda mi zbog njih. Neki dan sam gledao jedan dokumentarac o Džoniju Štuliću, u kojem su također preskočili nas, a mi smo prvi snimili jednu Džonijevu pjesmu. Snimao, svirao i producirao sam na njegovim prvim singlovima. Prvi smo ga plasirali u javnost. Džoni Štulić je bio na glasu kao udav, ljudi su bježali od njega posebno kad bi zapjevao sevdalinke. Zašto nas izbacuju iz te priče? Zato da bi neki drugi mogli reći da su ga oni otkrili. Brojni ljudi iz novinarskih redova  koji su nekad bili ispred Zvečke izdali su svoja načela iz onog vremena, a ja sam ostao isti. Naravno imam više godina i iskustva, dosta sam zreliji, imam više samopouzdanja, ali u principu imam ista načela i zastave. Ali povijest pišu oni koji o tome mogu pisati, pa kad čitam neke članke onda pročitam da su ga izmislili Poletovci. Nije točno, prije toga počeo je surađivati sa mnom i naučio je kako se maknuti od udav situacije. Da se razumijemo i ja sam mnogo naučio od njega, Džoni je promijenio leksik, odjednom je došao s nekim suvislim tekstovima i riječima, toga do tada u glazbi nije bilo u upotrebi. Definitivno nas je pomaknuo u izrazu. Velike zasluge za kasnija zbivanja s Parnim valjkom ima Džoni.

 

Kad netko kaže da je Džoni Štulić najveći hrvatski roker što pomislite?

–          Nemam ništa protiv. Neka bude.

 

Kako je nastao sukob Džonija Štulića i Zagreba?

–          Mislim da Džoni ima sukob sam sa sobom. U jednom trenutku je postao nekritičan prema sebi i sve što je izbacio smatrao je remek-djelom, a nije tako.

 

Nekad ste jako držali do mišljenja pokojnog Darka Glavana. Kad ste ga zadnji put sreli?

–          U autu sam mu puštao neke moje demo snimke iz faze dok sam bio sam. Imao sam pjesama, ali nisam imao benda, pa sam razmišljao o nekim pjevačima. Pohvalio mi je te pjesme, rekao je da to tako treba ostati. Poslije jedne izložbe vozio sam ga kući, a kako smo relativno blizu stanovali, on u Hercegovačkoj, a ja onda produžim preko Pantovčaka do Zelengaja, rekao mi je: ”Hus ti si na kraju pobijedio”. Počevši od našeg prvog zajedničkog intervjua, nakon faze kad sam s njegove strane bio žestoko pljuvan, ali na kraju i Darko i pokojni Dražen su promijenili stav prema nama. Naravno da sam se i ja u međuvremenu autorski mijenjao.

 

POZDRAVI S JAJOM

Kako je nastala famozna svađa s Prljavim kazalištem?

–          To je proizvod našeg pokojnog menadžera Mladena Škrnjuga Škrge. Bio je velika gubica i često mi nedostaje. Kad sam odlučio uzeti drugog menadžera, onda je on zakuhao neke stvari.

 

Ostali dečki iz benda se druže, a Jajo i vi se ne pozdravljate?

–          Pozdravimo se kad se vidimo, ali nema druženja kao što je nekada bilo. Mislim da su oni sa svima takvi. Ne znam nijedan band koji s njima ima dobre odnose. Mislim da su oni u zavadi s cijelim svijetom. Sad ću reći nešto što oni i ne znaju, njihov živi album je sniman na mom magnetofonu. Besplatno sam ga posudio Škrgi. A bili smo kao u nekoj velikoj svađi. Nikad ja prema njima nisam bio zlonamjeran. Činjenica da u Zagrebu postoji još jedan veliki band mi nije smetala. Tko god je imalo pratio moje intervjue zna da sam stalno govorio da bi bilo odlično da neki domaći izvođač svaki mjesec napuni Arenu ili svojedobno Dom sportova. To jača scenu, Dugme je povuklo cijeli val bandova koji su vidjeli da se može biti uspješan s domaćim pjesmama. Crvena jabuka se dogodila nakon Plavog orkestra, oni nakon Bajage…

Sad vježbate u Dubravi, razmišljate li nešto više o Prljavcima?

–          Nisam prvi put u Dubravi. Odrastao sam u centru, ali ne pod staklenim zvonom. Aki i ja imamo žešću biografiju od 90% rokera. Aki je nekada dok sam bio u vojsci spavao na klupi u parku da bi preživio. Mnogi bi odustali i vratili se u svoje rodno mjesto.

 

Otac vam je bio akademski slikar. Pratite li druge umjetnosti?

–          Imam jednu od većih biblioteka. Rado čitam i kupujem knjige. Nažalost imam faze kao sada, kad to ne supijevam. Dolazim umoran kući i mogu eventualno samo malo gledati u televizor. Ali zato to sve ljeti nadoknađujem ili zimi kad idemo na skijanje, onda dosta čitam. Jedna od dražih knjiga u zadnje vrijeme mi je Osmi povjerenik od od Renata Baretića. Po tom romanu mogao bi se snimiti jako dobar film. Odličan mi je i Miljenko Jergović.

 

A Borivoj Radaković?

–          Znam tko je to, ali njega ne znam kao pisca. Ljudi koji slušaju Valjak znaju da u mojim tekstovima ima dosta toga što se odnosi na nešto iz knjiga. Premda to nije presudno, moja namjera je dati emociju, finu poruku, pozitivu da se publici oplemeni trenutak koliko god je to moguće napraviti s glazbom.

 

DJED HODŽA

Kad se na prvi pogled analizira vaše prezime, prvo se pomisli da vam je netko od predaka bio efendija?

–          Moj djed kojeg nikad nisam upoznao bio je hafiz, znao je Kuran napamet i vjerojatno tumačenja svih tih riječi zapisanih u Kuranu. U Brčkom je bio hođža, naša obiteljska kuća dok je postojala bila je blizu džamije. Po djedu koji je bio hafiz i hođža dobio sam ime, ali moji roditelji su odgajani dosta tolerantno. Moj otac i njegov brat bili su akademski slikari, otac mi je godinama bio odbojkaški sudac, radio je i kao profesor, ali i u marketingu. Dizajnirao je etiketu za vinjak Zrinski, on je autor crteža na etiketi. Djed s mamine strane u Banja Luci je imao pogone za izradu cipela i to je poslije Drugog svjetskog rata bilo nacionalizirano. Otac i majka su se upoznali u Banja Luci gdje je moj otac jedno vrijeme predavao u školi. Kad me rodila, majka mi je bila zaposlena  na Rebru, ali zbog potrebne pomoći njene majke, nakon poroda  otišla je poroditi se u Banja Luku.

 

Kako reagirate na klinca s dugom kosom koji dnas sluša primjerice Led Zappelin?

–          Zavidim mu na mladosti i djetinjoj slobodi.

 

Glazba nekako ide unatrag, nekada je svake godine bila neka nova furka?

Sad već dvadesetak godina nema novih pravaca?

–      Ima bendova kopji uspiju postići neki svoj zvuk, ostaje uvjerljivost i pjesma, ali sve varijacije su već iscrpljene. T

6 komentara

Uskoči u raspravu
  1. Swinger
    #1 Swinger 10 studenoga, 2011, 08:53

    A gdje danas spava?

    Odgovorite na ovaj komentar

Kliknite ovdje ako želite odustati od odgovora.

Vaši podaci su zaštićeni!Vaša e-mail adresa neće biti objavljena niti prenesena na nekog drugog.

*

code